u nekoj zemlji

Biramo li ili samo bivamo odabrani, pitam se.u određenom trenutku jedne oči ukopaju se negdje u nama, duboko.tada je samo pitanje hoćemo li uzmaknuti pred njima ili im se prepustiti.predajemo se toj plimi koja nas obuzme, odvlači od sveg dotad bitnog, baca, postajemo potpuno nemoćni pred vlastitim predavanjemtom čudu.i sve što slijedi podređeno je tom čudu. robovi postajemo svoga tijela, robovi svojih misli i čežnji. u tamnici smosvojih opsesije i želja.i činimo stvari koje nikad nismo i samima sebi smo enigma, ali istovremeno se osjećamo kao da smo stigli na neko dobro poznato mjesto iz djetinjstva, kao povratak kući.i onda to postaje priča koja traje i još se uvijek ne nazire kraj, a znamo da svaka priča mora imati svoj kraj,jer sve prolazi, mijenja se, blijedi, zaboravlja se.prije ili kasnije nismo više ono što smo bili jedni drugima.

 
 
Stvarna ljepota lezi u ocima promatraca...Uzalud je pronicati iza nasmijesenih maski oblikovanih slojevima sminke, ako iza nje ne postoji stvarno lice koje obecava srecom..U mladim godinama ,zelje smo mjerili ocima, sad ih mjerimo mislima, cak i nesvjesnim analiziranjem onoga sto cemo naci u nutrini privlacnog tijela...niske strasti, mirise zudnje, potrebu nizanja ,,trofeja" cak, ostavili smo za sobom, a da nismo ni svjesni toga...Sami smo svoj odraz u ogledalima uoblicili po svojim zeljama, usponi i padovi su ga obiljezili pokojom borom, mozda tragovima gorcine...ali sve to je iza nas...odradjeno, isprobano, oprosteno ili blagoslovljeno...Ostali smo sami u sebi... prosle su godine u kojima smo postavljali pitanja...Sad na njih valja odgovoriti... ONO smo za sto smo samo MI odgovorni....Gorcina ili osmijeh....zivljenje onoga sto je preostalo ili puko postojanje ???

Nije toliko važno ni ono što mislim, ni ono što cinim,već ono sto jesam, i volim sto mi duh nije stanarneke bogato tapacirane i zatvorene sobe, ali bez prozora,i sto smijeh moj nije iznudjen već slobodan k'o planinska rijeka.Važno mi je da se nikad ne osjetim ustajalo u dusi -mada ponekad poželim da sam drvo,da podignem svoje korijenje i da odem, jednostavno da odem.A ti si, za ralziku od mene, siguran u svoja ljetasamo iza zatamnjenih naocala, jer ne znas gledati u suncekao što ne znas cvjetati izvan tvoje ukrasne vaze -i za razliku od mene koja se u proljecna bujanja pojavljujemna svoj naivan i neoprezan način.I,kad prvi iznenadan hladan dan osteti njezne laticesamo se primirim i skupim, da od onog sto je ostalos prvim suncem ponovo krenem u bujanje, makar i ne uspjela.Ja sam sasvim obična, i boleciva i prgava i ponekad nemoguća,ali ne volim trpjeti ono sto ti trpis -a ti trpis jer si tast i jer si tako zastrasujuci u toj svojojtastini, suocen sa svojim gigantskim egoizmomi tjeras me da se osjecam beznacajna i trapava...Tebi, koji nemas ni zaborava, jer nemas ni uspomena..Ti ponekad licis na travanjsku kisu nad poljima psenice i tad si ponosana ja prije licim na toplu, jurjevsku kao Bogom danu nad svimpoljima i usjevima, i nikad se ne ponosim time, jer to je normalno.Ja sam ponekad realnost nekog ponedjeljka kad su svi mrzovoljni,a ti nikad nisi obecavajuce i mirno subotnje jutro.Ja sam pomalo divlja i s pomalo dramatike, i patetikeali ne pretendujem na neki heroizam.Ja sam zeleno srce sto otkucava kao srce ravnice u izmaglici..Ja sam ponekad slijepo psetance koje cvili jer hoće natrag u utrobuponekad sam gorska vucica koja kanjonom urlice.Ja vidim sve svoje slabosti, a ti se pravis da ne primjecujes,ili još gore, ne primjecujes uopce ni njene simptome.Poneki moj dan lici na sjetan prizor iz kakve elegije-tvoj je uvek proracunat i precizan i siguran, kao smrt.Moj dan je ponekad kao kakav zuti presani list ili pozutjela slika -koja iznenada ozivi, probudi jaka osjecanja u trenua bila su zaboravljena, jer proslost je uvek magicna jer pamtim,i buducnost- jer ocekujem, samo je sadasnjost neizvjesna.Meni se čini da u svakoj magli lezi neki zaboravljeni grad..Ti svaki lako dobijes, pa ga zato lako i brzo i zaboravis.Ja se ponekad osjecam kao zemlja od suse umrla,ali sutra ce već biti rođena s prvom kisom, i tako u krug.Ti svoja polja navodnjavas i nije ti stalo da li će kisa pasti ili neće.Meni često ruka drhti dok pišem a oci mi se tope kisoma tvoje su uvek mirne, a oci ne znaju za melem slane kapi.Ja umijem zasuziti od drhtavog zvuka violine koji čujemu praznoj sobi, a umijem biti i drhtavo cemane,ti cujes samo bubnjeve, ti volis da se cuje, da bubnji, da trese.Ti ne volis tisinu, ona te uspavljuje, a mene uvijek cudno budi.Ja volim tako da mi je uvijek tanka linija izmedju ljubavi i smrtii ponekad je sve u redu onda kad je u neredu,kod tebe je sve pod konac, sve u raskosnoj dosadiali bucnoj i sjajnoj. Čak i ljubav.I ne znaš za mir polumraka skromne sobe,kad samo zamišljene sjenke igraju svoj divlji ples zelja.Ono sto je za mene neiscrpan izvor, za tebe nije ni utocistečak i onda kad si zedan, jer nema sjaj velike rijeke,jer razliku između izvora i bucnih vodopadakoji svi dolaze vidjeti, ne umijes vidjeti.Ti si sve ono sto ja nisam,a ja mogu biti sve ono sto ti jesi.Samo, ti ne umijes, a ja neću!

Rekla je samo nemoj... i dan se povukao u svoju crnu sjenkuispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,... I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade... i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom...... i bili smo mii nismo bili...dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenkei sutnja... i sutnja... i sutnja..... i znao sam...tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekakoda joj kazem...Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.Srce se najlakse opije ranjenim korakom,leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospesapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,pa nek ti budu jastuk na koji... mjesecina pada...Rekla je samo nemoj...i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu...i ne znajuci da igraju posljednju noc...... i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balonnakon strasnog poljubca nokta... i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje... i bili smo mi... i nismo bili...dvije sjenke... jedna sjenka... pola sjenke...i sutnja... i sutnja... i sutnja...i znao sam...tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem...Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te slutiu svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora...Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minutii gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora...dani disu na skrge i u ponoc bi da se udaveu rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke bravesudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli...neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga...Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova...Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.Rekla je samo nemoj...i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasada slusaju saputanje juga u narucju breza i topola..... i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva... i bila je mjesecina... nocno sunce... kasika meda igitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N...i bili smo mi... i nismo bili...dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke...i sutnja... i sutnja.... i sutnja...... i znao sam...tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati...Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusanakome su lovacke puske otkinule pola kljuna.I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usanakoji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.Ne trazi me na trepavici nocne lampegdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes rukudodirnut ce nam se prstiza malu nocnu muziku... kidanih srebrnih zica...I da znas... kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta...... ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.I neznam gdje pobjeci osim sna,koji boji u lila ...mjesecevu dugu sto se zlati povrh mostagdje ces biti zauvjeki gdje si oduvjek bila.

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,prpurnu do zvijezda,biserno-hladnom sobicku bez zidovai dva malena svica utetovirana u tvoju kosu...Bit ce da jesam jer samo klovnovi znajukoliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...A ja jos uvijek nosim one iste...vagone neistovarene njeznosti ispod kozekao usnulu obalu vrele krvi...u ocima koje su ponekad zelene...Na sto te nocas sjeca sve to?Dva svjetla u jednom mraku sta cine...?More ili moru...Okean ili kap...Trijumpf ili elegiju...Znam,vrijeme je rastankai svaka staza nekuda vodi...osim unatrag...A ja bih nocas upravo unatrag...Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapivec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju...Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava...kao noc usamljenog vojnika...Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine???Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije???U praskozorje kad nas vise ne budeostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate...I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,kao posljednji camac u posljednoj noci,a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbinekoja ga dijeli na pola...Zatvori vrata,iza crvene zavjese je i crvena svjetlost...manje crvena, aja iza nje ucim da zaboravim....U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,nemoj nikad BAR to da zaboravis,ostalo je uglavnom nevazno..Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim...

Za sve su kriva djetinjstva nasa.Izrasli smo sami, kao biljke.I sada smo postali istrazivaci zapustenih predjela maste,nenavikli na poslusnost zlu.Iznikli smo pokraj putevai s nama zajedno rastao je i strah nasod divljih kopita koja ce nas pregazitii od kamena medjasnih koji ce razdvojiti nasu mladost.Nitko od nas nema dvije cijele ruke.Dva netaknuta oka.I srce u kojem se nije zaustavio jauk.Svijet je u nas ulazio neskladnoi ranjavao nasa cela zveketom svojih ubojitih istinai bukom zvijezda zakasnjelih.Starimo...A bajke idu uz nas kao stado za ognjem u daljini.I pjesme su nam takve kao i mi otezale i tuzne.

Bilo jednom jedno stablo.i voljelo malog dječaka.Svakog bi dana dječak dolazioI skupljao lišće,Spleo bi ga u krunu i igrao se kralja šume.Penjao bi se uz deblo,Ljuljao na njegovim granamaI jeo jabuke.Igrali bi se skrivača.A kad bi se umorio, zaspao bi u njegovu hladu.Volio je dječak stablo.Jako ga volio.I stablo je bilo sretno.Protjecale su godine.Dječak je odrastao,Stablo je često bilo samo.Jednog dana dođe dječak stablu, a ono mu reče:Dođi Dječače, dođi i popni se uz moje deblo i proljuljaj na mojim granama,Najedi se jabuka, igraj se u mom hladuI budi sretan.- Prevelik sam da se verem i igram,odgovori mu dječak.Želim svašta kupovati i zabavljati se. Želim imati novaca.Možeš li mi ti dati?- Žao mi je, odvrati stablo, ja novaca nemam.Imam samo lišća i jabuka. Uzmi moje jabuke, Dječače i prodaj ih u gradu.Tako ćeš zaraditi novaca i bit ćeš sretan.Dječak se popne na stablo, nabere jabuka i odnese ih.Stablo je bilo sretno.Ali dječak zadugo nije dolazio.i stablo je bilo tužno.A onda jednog dana dječak se vrati.Stablo zadrhti od radosti i progovori:Dođi, Dječače, uzveri se uz moje deblo,Proljuljaj na mojim granama i budi sretan.Previše sam zaposlen da se verem po stablima,reče dječak.Želim kuću da me čuva od hladnoće.Želim se oženiti i imati djecu, i zato mi treba kuća.Možeš li mi ti dati kuću?Nemam ja kuće, odgovori mu stablo.Moja je kuća šuma, ali možeš odrezati moje grane da sagradiš kuću.Tada ćeš biti sretan.I odreže tako dječak stablu grane i odnese ih da sagradi sebi kuću.I stablo je bilo sretno.Ali dječak dugo, dugo nije dolazio.A kada se vratio, stablo je od silne radosti jedva progovorilo.Dođi Dječače, prošaputalo je,Dođi i poigraj se.Previše sam star i tužan za igru, odgovori dječak.Želim lađu koja će me odnijeti daleko odavde.Možeš li mi je ti dati?Odsjeci moje deblo i sagradi lađu,reče mu stablo.Moći ćeš otploviti daleko.I bit ćeš sretan.I dječak posiječe deblo.Sagradi lađu i otplovi.I stablo je bilo sretno.Ali ne istinski sretno.Nakon mnogo vremena dječak se ponovo vrati.Oprosti mi, Dječače, progovori stablo, više ti nemam što darovati.Jabuka više nemam.- Zubi su mi preslabi za jabuke,odvrati dječak.- Grana više nemam, nastavi drvo,ne možeš se više na njima ljuljati.- Prestar sam da se ljuljam na granama,reče dječak.- Debla više nemam, opet će stablo,ne možeš se penjati.- Preumoran sam da se penjem,odvrati dječak.Žao mi je, uzdahne stablo.Volio bih da ti mogu nešto dati.ali ničeg nemam.Sad sam samo stari panj. Žao mi je.Više mi ne treba mnogo,samo mirno mjesto da sjednem iodmorim se. Vrlo sam umoran.Pa, progovori stablo protežući se u vis što je više moglo,znaš, za sjedenje i odmor i stari panj bit će dobar.Dođi, Dječače, sjedni.Sjedni i odmori se.Dječak tako i učini.I stablo je bilo sretno

GABRIEL GARCIA MARQUES, istaknuti 74-godišnji kolumbijski pisac, autor «Sto godina samoće», dobitnik Nobelove nagrade, boluje od raka. Povukao se iz javnog života, a svojim prijateljima poslao je «Posvećeno pismo», koje se evo širi internetom. Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam. Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav! Djeci bih napravio krila, ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi... Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh. Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti. Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš. Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš. Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim. Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje. Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni. Pošalji ovaj tekst kome hoćeš. Ako to ne napraviš danas, sutrašnji dan bit će jednak jučerašnjem. 

razmišljanja...

 

Znam, bit je u polaganim koracima, Vrijeme već odavno juri, samo smodanas svjesniji toga, pa postajemopanični bježeći u krive ulice, iako jesve pred nama dobro obilježenoznakovima.Treba samo polako pogledati unaprijed.Vrijeme može biti prijatelj, a može biti ineprijatelj. Treba ga znati pobijediti. Treba snage i strpljenja. Treba znati čuvati sve ono lijepo što postoji, ne bi li još ljepšimbilo.Svi mi tražimo i očekujemo, da se u našim životima pojavi «netko». Kakvo lice mora nositi taj netko?Je li to spojivo sa licem u našim mislima?Vidi li se to lice samo očima?Treba znati voljeti, treba znati osjetiti tkozna uzvratiti. Doista zna, cijelim svojim tijelomi dušom, bez najmanjeg izuzetka.Voljeti i čuvati svakim novim danom.Ima li tko takav?Treba imati dovoljno snage za oboje, učiniti i ono nemoguće, na sve načine da bi se mogliosjećati kompletnima i doista sretnima.Nema granica, osim onih koje sami sebi nepotrebnostvaramo, nema ih…Samo to trebamo prihvatiti i ne bježati ni odčega, pokušati biti čista srca bez onog najmanjegstraha i grešaka koje često činimo, krivo postupajućinečem tako jednostavnom, jer na taj način možemo samopokušati dobiti nešto za sebe i sresti se na pravinačin.Jednostavno, zar ne?A tko je dobar, a tko loš, za to ne postojepravila, Postoji samo ono, što iza svakoga stoji,cjelokupnim bićem.

noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.širimo po nama mjesećinu i zvijezde, njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta, ulazim i topim se u tvojim bedrima, a moje usne preuzimaju tvoje grudi i jezikom maze nabrekle bradavice.noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.ispod naših tijela vri noć i putanjom milovanja uspavljuje pijev ptica.svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću, a prepone mi među tvojima gore, pa me nose i poput rijeke tečem.

>>>>Napisao Andy Rooney, covjek koji ima dar reci toliko puno sa tako malo>rijeci. Uzivaj .>>>>             Naucio sam . Najbolja ucionica na svijetu pod nogama je  starije >osobe.>>             Naucio sam . Kada volis, to se vidi.>>             Naucio sam . Ako mi samo jedna osoba kaze "uljepsao si mi dan">uljepsala mi je dan.>>             Naucio sam . Usnulo dijete u narucju najmirniji je osjecaj na >svijetu.>>             Naucio sam . Biti dobar mnogo je vaznije nego biti u pravu>>             Naucio sam . Nikada ne treba odbiti djetetov dar.>>             Naucio sam . Uvijek mogu moliti za nekoga, ako vec nemam snage >pomoci mu na drugi nacin.>>             Naucio sam . Koliko god zivot od tebe trazi ozbiljnost, svatko>treba prijatelja s kojim se moze glupirati.>>             Naucio sam . Ponekad je osobu dovoljno uzeti za ruku I  razumjeti je >srcem.>>             Naucio sam . Obicne setnje s ocem u ljetnim vecerima po  kvartu kada>sam bio dijete, cuda su ucinile za mene odraslog.>>             Nuacio sam - Zivot je poput role toaletnog papira. sto se vise blizi >kraju, brse se trosi.>>             Naucio sam . Dobro da nam Bog ne daje sve sto trazimo.>>             Naucio sam . Novac ne kupuje klasu.>>             Naucio sam . Male svakodnevne stvari cine zivot tako izvanrednim. >>             Naucio sam . Ispod svacije tvrde ljusture je netko kome treba>postivanje I ljubav.>>             Naucio sam . Ignoriranje cinjenica ne mijenja ih.>>             Naucio sam . Kada se planiras s nekim izjednacavati, samo mu >dozvoljavas da te nastavlja ranjavati.>>             Naucio sam . Ljubav, ne vrijeme, lijeci sve rane.>>             Naucio sam . Najlaksi nacin da postanem velika osoba je  okruziti se >drugima pametnijima od mene.>>             Naucio sam . Svatko koga sretnes zasluzuje da ga pozdravis s>osmjehom.>>             Naucio sam . Nitko nije savrsen, dok se ne zaljubis u njega. >>             Naucio sam . zivot je grub, ali ja sam jos grublji.>>             Naucio sam . Mogucnosti nisu nikada izgubljene; netko ce>iskoristiti one koje si ti propustio.>>             Naucio sam . Kada udomljujes ogorcenost, sreca ce otici drugamo.>>             Naucio sam . Da sam mami barem jos jednom rekao da je volim prije>nego je umrla.>>             Naucio sam . Svoje rijeci treba sacuvati mekima I njeznima,  jer ces >ih sutra mozda morati pojesti.>>             Naucio sam . Osmjeh je besplatan nacin da poboljsas svoje izglede.>>             Naucio sam . Kada te novorodeno unuce uhvati rucicom za mali prst, >povezali ste se za cijeli zivot.>>             Naucio sam . Svatko zeli zivjeti na vrhu planine, ali sva sreca i>rast dogada se penjuci se na nju.>>             Naucio sam . Sto manje vremena imam, vise posla napravim. >>>>       Svima vama . Obavezno procitajte sve do zadnje recenice.>>>>       Ovo je tjedan prijateljstva. Pokazi svojim prijateljima koliko ti je>stalo.> >       Posalji ovo svakome koga smatras prijateljem, ukljucujuci I  osobu koja ti>je ovo poslala.>>       Ako ti se vratii, znat ces da imas krug prijatelja.>>>>       SRETAN TI TJEDAN PRIJATELJSTVA!!!!!! >>       TI SI MOJ PRIJATELJ I TIME SAM  POCASCEN!>>>>       A sada ovo posalji svim svojim prijateljima!!>>       I obitelji.>>       I ja sam ovo dobio

Ti za me si bila ka rosa na cvićuSa usana pila i ljubav i srićuA ja bi tija pismom ti prićiJoš ljubavi ima ka ulja u svići Da te mogu pismom zvatiJa bi piva život ciliDa se barem opet vratiVrime kad smo sritni biliDa te mogu pismom zvatiJa bi piva, ne bi stajaDa se stara ljubav vratiNe bi pismi bilo kraja Ne vraćaš se više u pisme i ričiI nema te sa mnom u nijednoj pričiA ja bi tija pismom ti prićiJos ljubavi ima ka ulja u svići(Ivica Badurina - Frane Bilić - Andrej Baša

ABU NUVAS

 
OKRUTNOST
 
Bila je tako lijepa one večeri
I tako vedrih očiju.
U smionoj igri dopustila je
Da joj skinem s ramena bijelu maramu.
 
A kad je noć spustila preko nas
Svoju crnu zavjesu,
Postao sam još odvažniji.
No ona mi se istrgla
I rekla « Pričekaj-do sutra!»
 
Drugog dana kad sam je sreo,
Bila je još divnija.
I ja joj-uzdrhtavši od sreće-rekoh
Što mi je obećala.
No ona mi je na to odgovorila:
«Mutne riječi što se kazuju u noći
gube danju svaki smisao!»
 
I nasmiješivši se blago reče mi
Na odlasku: Budi strpljiv
I ne gubi nadu nikada!

Sanjao sam da imam intervju s Bogom. “… ti bi me htio, dakle, intervjuirati?” rece Bog. “Ako imaš vremena… rekoh.” Bog se nasmiješi. “Moje je vrijeme vjecnost. Što si me želio pitati?” “Što te najviše iznenadjuje kod ljudi?” Bog odgovori: “Iznenadjuje me što misle tjeskobom na buducnost i time zaboravljaju sadašnjost. Tako ne žive ni u sadašnjosti ni u buducnosti. Što žive kao da nece nikada umrijeti, a onda umiru kao da nisu nikada ni živjeli. Što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi ponovo htjeli biti djeca. Što traže zdravlje da bi stekli novac, a onda troše novac da bi vratili zdravlje.” Bog uze moju ruku u svoju. Ostadosmo na trenutak u tišini. Tada upitah: “Kao roditelj, koje bi životne pouke dao svojoj djeci?” Osmjehujuci se Bog odgovori: “ Da nauce kako ne mogu druge natjerati da ih vole. Mogu samo dopustiti da ih se voli. Da nauce kako u životu nije ono najvrednije što imaju nego tko su. Da nauce kako nije dobro usporedjivati se s drugima… Da nauce kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego kojoj najmanje treba. Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se zadaju rane ljubljenoj osobi, a onda su potrebne godine da se one zalijece. Da nauce opraštati tako da sami praštaju. Da nauce kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreci ili kako pokazati svoje osjecaje. Da nauce kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je razlicito. Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi praštati. I da nauce da sam ja tu uvijek.”

LjubavZgasnuli smo žutu lampuPlavi plašt je pao oko tvoga tijelaVani šume oblaci i stablaVani lete teška bijela krilaMoje tijelo ispruženo podno tvojih noguMoje ruke svijaju se žudno moleDraga, neka tvoje teške kosekroz noć zavijoreKroz noćkose moje drage duboko šumore kao more A.B. Šimić

Mi smo se sreliMi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja.Našput kroz vrijeme u ovaj čas(čas svijetli kaocilj)stoji za nama dalek,gotovo beskrajan, da smoveć zaboravili naš početak odakle smo pošli.Sada stoji ruka u ruci,pogled u pogledu.Kroz našeruke i kroz naše poglede zagrlile su se našeduše.O, kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamneputove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet srestizvijezdi?I hoće li pri novom susretu opet naše duše drhtatiu tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji suse ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?A.B.Šimić