HOT DOG BLOG:)

Zakasnivši na nedjeljnu misu, pomislih na onu biblijsku priču o vinogradaru koji jednako nagrađuje radnika koji je počeo raditi kasnije. A kad ono, uslijedi u čitanju prije propovijedi baš ta priča (toliko ipak nisam zakasnio, do tada sam došao). Svećenik je kroz navedenu priču došao na temu "zavist", očito se usredotočio na dio priče u kojem radnik koji je duže radio prigovara što je dobio istu plaću kao i radnik koji je kasnije počeo s radom. Česta je to tema, zavist je dosta rasprostranjena, nažalost...

"The best time for swimming"- bile su riječi koje je stranac čudnog ponašanja uputio Dominiku na plaži u ljetno predvečerje 1998. godine, očito smatrajući da će najlakše započeti razgovor govoreći kako je more upravo sada dobro za plivanje.Nakon toga stranac je počeo pričati o seksualnim temama, a Dominik je to prebacio na temu "grijeh" istovremeno se pitajući je li uopće pametno nastavljati razgovor.Stranac je opet iznio svoje stavove, a uslijedila je i ponuda. Rekao je Dominiku kako bi mu neke stvari mogao pokazati u parku i da će mu tu stvari biti korisne."Today is your chance, tommorow will be too late"- rekao je stranac Dominiku napominjući da sutra odlazi i da će u slučaju naprihvaćanja ponude doći do propuštanja prilike.Naravno, za Dominika nije bilo dileme.Maknuo se od stranca, a te večeri bilo mu je gadljivo i samo sjećanje na riječi spomenutog stranca.

"Neće ti pas smetati?"- upitala me je mlada žena dok je sa psom dolazila na veliku plažu na kojoj nije bilo nikog osim mene."Neće"- odgovorio sam iako sam se na tu plažu prebacio upravo zbog drugog psa koji je bio na obližnjoj plaži, ali sam dodao:"I tako sam idem".Naime, bližilo se 11 sati tj. vrijeme kada se ne valja izlagati suncu.Mlada žena je odlagala stvari i skidala se, te navlačila na sebe gornji dio svog tamnoplavog kupaćeg kostima i pri tome se okretala prema meni očito provjeravajući gledam li njezino skladno lijepo tijelo.Pričala je sa psom, djelovalo je to luckasto i zanimljivo."Juhuuuu..."- vikala je euforično dok se kupala u vodi koja se njenom psu očito činila hladnom budući da nije ulazio u more već je samo lajao prema svojoj gospodarici.Spremao sam se za odlazak i pomalo žalio što sam rekao da odlazim. Poželio sam bolje upoznati tu zanimljivu ženu koja se tako luckasto ponaša, a opet sam mislio da će biti čudno ako ostanem na plaži nakon što sam rekao da odlazim.I tako sam otišao.Dok sam odlazio, žena je nastavljala pričati sa psom tepajući mu: "Blesavac mali..." Bilo je to ljeto 90 i neke. Točnije, 8.9.1997. godine, 2 dana poslije utakmice hrvatske nogometne reprezentacije protiv bosansko-hercegovačke reprezentacije odnosno 2 dana prije utakmice protiv Danske. Zanimljivo, 11 godina poslije u iste datume uslijedile su dvije utakmice hrvatske nogometne reprezentacije (Kazahstan, Engleska); 6.9. pobjede, a 10.9. porazi...

Domink je lako pronalazio put do zadarskog nogometnog stadiona, zahvaljujući stupovima reflektora koji su stršili i bili vidljivi.Budući da se zatekao u Zadru, svakako je htio pogledati Dinamovu utakmicu koja se te ljetne večeri igrala protiv domaćeg Zadra.Šetajući se oko stadiona primijetio je tribine koje su namijenjene susjednom manjem stadionu, no s tih tribina se pristojno vidjela situacija na glavnom stadionu. Tako su uglavnom mislili i drugi pa se već okupilo desetak posjetitelja, uglavnom djece. Ali i jedna starija žena koja je govorila da je majka jednog bivšeg zadarskog nogometaša i kako za 50 kuna (koliko košta ulaznica) može kupiti puno mesa.Neka djeca su se penjala na željeznu ogradu, iako je to opasno i iako je očito (kako je i primijetio netko od djece) da se ne može duže izdržati na toj poziciji boljeg pogleda.Jedan dječak je opako dosjetljivo predložio određene radnje koje bi onemogućile televizijski prijenos utakmice, primijetivši u blizini opremu HTV-a. Prije početka utakmice, jedan mladić je došao pitati spomenute posjetitelje treba li im ulaznica i počeo dijeliti par ulaznica za južnu tribinu ( gdje su smješteni navijači Zadra) pa je jednu od njih u žurbi uzeo i Dominik zapravo ne rekavši "hvala". Ušavši na južnu tribinu, Dominik je čekao skorašnji početak nogometne utakmice. Primijetio je da zadarskih navijača i nema toliko puno odnosno da je južna tribina poluprazna i da je primjerice više navijača na tribini na kojoj su se smjestili Dinamovi navijači. Utakmica je počela, Zadar nije bio loš te je napadao možda i više od favoriziranog zagrebačkog kluba. Dominik je primijetio da je upravo propustio javiti se na poziv koji je bio upućen na njegov mobitel te se zapitao je li ga možda netko na televiziji vidio i zvao zbog toga. Zadarski navijači su navijali, uzvikivali i "Hrvoje Čustić" u spomen zadarskog nogometaša koji je svoj život tragično ostavio na terenu doslovce. Uskoro su Zadrani iz jedne hitre akcije zabili gol i tako došli u prednost. Dominik se malo začudio kada je vidio da je prošlo tek dvadesetak minuta, činilo mu se kao da je blizu kraj prvog dijela utakmice. A do kraja poluvremena, Zadrani su još jednom zabili i na semaforu se pojavio rezultat 2:0. Čak je uskoro uslijedila izgledna prilika za 3:0, što bi bio fenomenalan rezultat budući da je u hrvatskom prvenstvu zadnjih godina Dinamo nizao pobjede (obarajući rekord dvadesetak uzastopnih pobjeda) i gubio je nadasve rijetke (ali ne s rezultatima poput 3:0). Zadarski navijači bili su relativno pitomi, imao sam drukčiju predodžbu o njima. Nije bilo nekakve agresivnosti, a jedan od predvoditelja navijača izgledao je posebno pitomo tj. tako da bi ga mnogi poželjeli za babysittera svoje djece; djelovao je smireno i bezazleno s nevinim izrazom lica i kosom koja je možda bila i svijetlija od trave obasjane reflektorima.Kao i mnogo puta, Dinamo je preokrenuo rezultat. U drugom poluvremenu zabio je prvi, pa drugi i na kraju i treći gol što ih je odvelo do pobjede. To je epilog te nogometne večeri u kojoj su Dinamovci igrali u narančastim dresovima.

Nakon što belgijski Standard Liege nije uspio ući u nogometnu ligu prvaka, iako su tome bili jako blizu skoro eliminiravši slavni Liverpool, opet se ide "na mjesto zločina"; ponekad je život ironičan, pa je tako ždrijebom određeno da će se spomenuti Standard za ulazak u ligu UEFA boriti protiv Evertona koji je također iz Liverpoola i vječiti gradski rival spomenutog slavnijeg kluba iz Liverpoola.A zagrebački Dinamo će se za ulazak u ligu UEFA boriti protiv češke Sparte. Stanovnici Praga su ne tako davno imali prilike sresti se s Dinamovim obilježjima- u kolovozu 2006. godine sam šetao Pragom u Dinamovoj majici...
Epilog: prošli i Standard i Dinamo

Naručio je sok- juice, popio ga. Došlo je vrijeme za plaćanje računa. Čuvši cijenu, najprije se šokirao. Zatim je rekao konobaru: "U redu, platiti ću juice, ali da ti pokažem kako se to radi jer ovo što sam dobio nije juice već limunska kiselina, ocijediš"... Ne znam što je dalje bilo i je li učenje uspješno prošlo i je li naplata realizirana.

Nedavno su moj prijatelj i njegova poznanica išli na kavu. Naruče oni kavu, a poznanica naruči uz to i vodu.Konobarica upita misli li ona na vodu iz špine ili flaširanu vodu ( tj. vodu iz bočice koja košta oko nevjerojatnih 10 kuna), a ona odgovori da je mislila na vodu iz špine. Pa to se i inače tako radi koliko sam primijetio, često uz kavu ide ta besplatna čaša vode (iz špine). Nevjerojatnog li pitanja ( u želji da se više zaradi), a moglo je biti i nevjerojatnog odgovora no tada bi i konobarica i poznanica zaslužile da ih spomenuti moj prijatelj okupa u toj čaši flaširane vode (jer, naručiti istovremeno kavu i flaširanu vodu teško da može normalna osoba). Zanimljivo je zaključiti da bi se u slučaju naručivanja flaširane vode možda dobila upravo voda iz špine tj. možda bi konobarica vodu iz špine prodala kao flaširanu. O da! Ne biste vjerovali kakve se stvari rade. Meni i sada se čine nevjerojatnim, ali mi je ozbiljna mlada poslovno uspješna dama pričala kako su neki konobari cijedili limun i to prodavali kao studenu pa se znalo dogoditi da mali komadić ocijeđenog limuna zaluta u tu lažnu studenu. Ista dama mi je pričala kako ona inzistira da joj se donese zatvorena bočica i da u protivnom ne želi uzeti naručeno piće; to se zove odlučnost tj. ispada da za to treba odlučnosti budući da skoro svi konobari donose već otvorene bočice pića gostima. Ako odlučite pojesti ručak u restoranu, nakon narudžbe slijedi pitanje "Hoćete nešto popiti?" ili još bolje "Što ćete popiti?" no ne iz razloga uslužnosti nego kako bi se dodatno zaradilo. Pa čemu takvo pitanje, ako želite nešto popiti uz hranu valjda imate sposobnosti da sami kažete tj. ako ste rekli što želite pojesti i onda ušutjeli logičan je zaključak da više ne želite ništa.A ti ručkovi često i nisu ručkovi, nekad to ispadne kao simbolična porcija odnosno kao da je dijeta u pitanju. Ali zato cijene znaju biti paprene pa pomislite kako ste obrok platili kao da ste kod stomaloga išli popravljati zube. Pitanje je i kvalitete. Jednom sam naručio lignje i kad su stigle zagorjele nisam mogao vjerovati da su zaista zagorjele, pomislio sam da možda tako crne trebaju biti i da bi trebalo biti nemoguće da se za takvu cijenu dobije zagorjelo jelo. I za kraj, pitanje napojnice. Nakon svega ovoga, još i napojnica da se plati? Ma, gdje to piše? Cijena je plaćena za uslugu, konobari plaću dobivaju i kakva sad tzv. napojnica!? Čija je to izmišljotina!? Pa ne želim davati mito, plaćati ga dodatno za obavljeni posao:)

Bio sam u jednom gradu na moru; htio sam u turističkom uredu (turistička zajednica grada) saznati cijene noćenja no taj ured je bio zatvoren (!) dok su bili otvoreni kojekakvi "tourist office" koji se odnose na pojedine iznajmljivače. Napustio sam to područje, što ne bih učinio da nije bilo navedene zbrke. Prije nego sam napustio to područje, ušao sam u jedan "tourist office" i raspitivao se za smještaj. Za davanje informacija bile su zadužene mlade cure, koje su se iz nekih razloga ili bez razloga počele smijati. Toliko o samokontroli i profesionalnosti tj. neprofesionalnosti, a i o kulturi tj. nekulturi. Izašao sam i nakon nekoliko minuta zvao telefonom jedan od brojeva za traženje smještaja, a učinilo mi se da opet čujem isti glas i isti smijeh. Upitao sam za cijene, a odmah mi je bilo postavljeno pitanje ostajem li duže od 3 dana; rekao sam da me zanima cijena samo jednog noćenja, a odgovor koji je uslijedio je glasio "Ako ostajete duže od 3 dana cijena je..." NEVJEROJATNO! Zatim sam ponovio da ne ostajem duže od 3 dana, nakon čega je uslijedio odgovor o nadasve nerealnoj cijeni koju naravno nisam prihvatio. Ima i suprotnih primjera- u gradu Puli u Uredu turističke zajednice, dobio sam papir na kojem je pisalo gdje se može naći smještaj i po kojoj cijeni (cijene hotela i hostela, te adrese).

U svojoj kolumni na internetu, Slaven Bilić je prepričao jednu priču ovako: "U drevnom Japanu jedan od njihovih careva jednom je skupio najveće japanske mudrace i zatražio od njih da naciji napišu osnovne životne mudrosti. Nešto bez čega nema uspjeha u životu. Nakon nekog vremena vratili su se s tisuću stranica. Car im je rekao da je to previše i da skrate. Opet su se zatvorili i nakon nekog vremena došli sa sto stranica. Ljutiti car rekao je da je i to previše, uzeo papir i olovku i napisao jednu rečenicu: Nema besplatnog ručka!" Nema besplatnog ručka? Čekaj malo! Wait a minute!Na kiosku sam jednom vidio neku knjigu naslova "99 načina kako odvući dijete od televezije". Moglo bi se napisati knjigu "100 načina kako do besplatnog ručka".Sjećam se jednog smiješnog načina kako do besplatnog ručka iz filma "Glup gluplji", pa ostaje još se dosjetiti 99 načina. Mada valja naglasiti da je spomenuti način riskantan odnosno opasan (glavni lik kažu opasnim tipovima da će ih u znak isprike počastiti, a zatim konobarici kaže da će opasan tip platiti i njegov račun nakon čega konobarica u čudu provjerava kod opasnog tipa navedenu tvrdnju koji joj potvrđuje da je sve u redu misleći da ga ona pita slaže li se da ga glavni lik počasti; zatim slijedi napuštanje restorana).   Često se nešto slavi, razni praznici i tu treba gledati prilike za besplatnu hranu i besplatne ručkove. Što je više trgovačkih centara, više je i raznoraznih degustacija hrane(besplatnih naravno) a usput upoznajete i zgodne hostese koje možete zamoliti da im jedete iz ruke.Dogodi se i koja akcija gdje dijele hranu odnosno ručak pod geslom "hrana, a ne oružje". Uvijek možete "zalutati" na neku svadbu, pogotovo ako su velike svadbe  i teško je odgonetnuti drugima jeste li uistinu pozvani. Osim toga, na velikim svadbama obično ima i hrane u velikom izobilju. Možete doći u restoran, lijepo i obilno pojesti, a kad konobar dođe da naplati račun jednostavno odvratiti kako ste mislili da je besplatno. To će zacijelo uzrokovati jaku začuđenost kod konobara, no nedajte ste se smesti- s još većom začuđenošću tvrdite da ste s planete X i da se tamo ne plaćaju ručkovi. Budite naporni i možda konobar izgubi strpljenje (teško moguće, no količina uložene napornosti povećava šanse) te kaže "Ne morate platiti račun, možete ići" ; ako se to dogodi, zahvalite se i napustite restoran a zatim se vratite izgovarajući "Niste li nešto zaboravili?"; konobar će blijedo pogledati, a zatim sa smiješkom trebate reći "Ona rečenica: I dođite nam opet!". Ako sve ovo ne uspije, vi uzmite unaprijed pripremljenu vreću novčića po mogućnosti sve od 5 lipa i time platite račun no neka jedan novčić bude više u svrhu  napojnice.Način "kuća časti" gotovo je izumro. 

Došavši na kasu nakon odabiranja namirnica, zanimljivo mi je bilo vidjeti koliko trebam platiti. Ispalo je 77, 77 kuna. Primijetila je to i prodavačica, pokazavši to meni i kupcu iza mene uz napomenu "Neću ništa reći" (kao valjda neko predviđanje sreće). Dogodilo se to jedne subote oko 7 sati i 7 minuta navečer, oko 7,77 minuta prije izvlačenja loto brojeva 7 od 39. A ne, nije to bilo 7.7.'07. godine, bilo bi to ipak previše.Nedavno sam kupio kruh i hrenovke, platio 19,90 kuna. Isti iznos došao je za platiti i kupcu iza mene, koji je zatim rekao "sve nešto na 19"; i ne bi to bilo tako čudno da se nije različitim proizvodima (on je kupio mlijeko i još neke stvari) a ukupna cijena je ispala u lipu ista.Dana 8.8.'08. godine kupio sam čips i sok, a ukupno za platiti mi je došlo 8,88 kuna.Slučajnosti? Netko bi rekao "ništa nije slučajno". Opisane situacije mogu se okarakterizirati kao čudnovatosti, nevjerojatnosti.Ima još jedan zanimljiv fenomen. Tako često fali jedna minuta, jedna sekunda, česte situacije su "spas u zadnji čas", u sportu često tako malo fali i jedna lopta ili sekunda odlučuje, događaju se nogometni golovi u prvim minutama utakmice ili pak u zadnjim minutama utakmice odnosno košarkaški odlučujući koševi u zadnjoj sekundi utakmice... Na ispitu katkad jedno malo pitanje odlučuje. Nekad naizgled par neznatnih novčića fali do kupnje željene stvari. Nekada se stvari čine teškim, a nakon nekog vremena se dolazi do zaključka kako se situacija mogla lakoćom riješiti.

Čitam pismeni uradak Mihele Hadrian objavljen na internetu 29.5.2008. godine pod naslovom "THOMPSONOV KONCERT - SRAMOTA ZA ZAGREB".Na početku ona piše da ju je vijest o navedenom koncertu natjerala da iz bolesničke postelje sjedne za računalo... Kojeg li žara (ili bolje rečeno, koje li mržnje prema Thompsonu). Piše ona u tom svom famoznom radu da taj koncert organizira zbor braniteljskih udruga i da nju muče pitanja "na koje se to branitelje odnosi i koga su oni uopće branili i od koga ?" Kada to čitam meni se postavlja pitanje "s kojeg je planeta Mihela došla ili je pak spavala zimsko-proljetnji-ljetni-jesenji san godinama odnosno desetljećima".U nastavku, Mihela piše da nju osobno treba obraniti od "Thompsona, njegovih ustaških pristaša, ustaških obilježja, mrtvačkih glava , crnih košulja i njihovog divljanja" . Nigdje u tekstu, Mihela ne daje adekvatno obrazloženje što je to Thompson navodno zgriješio. Jasno, jer takvo obrazloženje niti ne postoji pa čak ni onda kada ga trebaju dati gorljivi protivnici Thompsona. Samo se govori o grijesima Thompsonovih pristaša, što je vrlo neprecizno i netočno budući da je ogroman broj "Thompsonovih pristaša" i pitanje je koliki broj (ili %) se nedozvoljeno ponaša. Ili autorica možda želi reći da se svi koji slušaju Thompsona služe nedozvoljenim simbolima!????! Teška je to optužba!Ako se (mali) dio navijača loše ponaša, nećemo zabraniti nogometni klub. Tako nećemo zabraniti ni pjevača, zbog par huligana koji se nađu među mnogobrojnim posjetiteljima koncerta.Tko je Mihela Hadrian? Zanimljivo, piše da je bivša pjevačica. Nikad čuo prije za nju i njene pjesme, valjda nije bila neka pjevačica. Nadalje, piše da je autorica erotskih romana i priča. MA, NJU TREBA ZABRANITI! Osim što neosnovano piše protiv Thompsona, njene priče i romani su takvog sadržaja da truju duše (posebice mladih). Tko je Thompson? Pa to svi znamo, zar ne? Marko Perković Thompson je pjevač koji pjeva pjesme koje govore o ljubavi prema Bogu, domovini, obitelji. Nadalje, on je svoj život na ratištima riskirao iz dan u dan braneći Hrvatsku i Hrvate u ratu, braneći između ostalog i Mihelu Hadrian.I za kraj, valja reći da oni koji istupaju protiv Thompsona samo utječu da on bude još popularniji. Uz Thompsona tada staju i oni Hrvati koji inače ne slušaju (previše) njegovu glazbu.

"ViolenceViolenceViolence breeds Violence   Violence   breeds" (Pet Shop Boys- Tennant/Lowe, "Violence") Činilo se da će to biti običan izlazak, a onda se tog 2.8.2008. godine nešto preokrenulo. U negativnom smjeru!Vozeći se noću u Zagrebu u autobusu, malo po malo opažao sam huligansko ponašanje trojice huligana. Osobito se jedan isticao koji se služio govorom mržnje, primjerice protiv "Šiptara". Zatim je spomenuti huligan odlučio i mene uvesti u cijeli ovaj razgovor, te me upitao jesam li iz Afganistana.Nasmijao sam se i mrdao desnim dlanom kao da hoću reći "Tu negdje" ili "Blizu si", opredijelivši se za zafrkanciju.Jako ga je razljutio moj odgovor, silovito je bacio limenku piva koju je prethodno konzumirao; srećom, nije me pogodio, pa čak niti poprskao (osim možda minimalno, tako gdje nisam ni osjetio).Luđački izraz lica, a s njim dvojica tipova koji više - manje to prate i daju mu podršku. Dakle, čak i u autobusu se može dogoditi opasna situacija poput one kada se nađete na kraju mračne ulice s nasilnim tipovima. Koliko- toliko ovo je bilo javno mjesto, pa sam vjerovao u sretan rasplet; u takvim situacijama, valja brzo i inteligentno reagirati (izjava na pitanje o Afganistanu nije bila pametna, no tko usred noći zna kako će koji odgovor djelovati na deformiranu osobu). Zatim sam se ispravio i rekao da nisam iz Afganistana, pružio ruku (a zatim i neki prospekt o filmovima, kojeg sam dao još jednom koji se nasmijao i rekao "vidi što mi lik daje" i odmah rekao "daj novce" nakon čega se uputio među ostale putnike da bi se vratio nakon koju minutu govoreći da mu je jedan rekao da će zbog 5 kuna zvati policiju); spomenuti huligan malo se smirio. Zatim je počeo pričati protiv Muslimana, pitao me jesam li Židov, rekao da je ustaša, počeo hvaliti Hitlera.Zatim me poput nekakvog policajca upitao "Otkud si?", a iz tog pitanja se vidjelo da je to nekakvo test pitanje.Nisam se htio odreći zafrkancije, pa ležerno odgovorih "Zg - Munchen", a huligan je ponovio "Munchen?" i počeo govoriti kako je Hitler bio dobar čovjek te počeo pozdravljati Hitlerovim pozdravom i govoriti "Heil Hitler" (ili nešto drukčije, možda je govorio "Sieg Heil") a ja sam radi "mira u autobusu" uzvraćao rijecima i pozdravima. Drugi huligan, sve je to gledao i nešto mrmljao (možda je primijetio moj osmijeh).Iako je najljućeg huligana smirivalo što mu se "ide niz dlaku" i dalje je bio huliganski raspoložen. Rekao je da ima nož kod sebi i da će i meni i sebi na licu izrezati s nožem kojekakve simbole.Srećom, stanica na kojoj su izlazili uskoro je došla. Trojac je napustio autobus. Palo mi je na pamet da možda uputim neke grimase prema njima, no ipak nisam (na kraju se pokazalo kao pametna odluka).Nakon par stanica, presjeo sam u tramvaj u kojeg su išli i jedna zgodna mlada djevojka u drušvu jednog sasvim mirnog vršnjaka.Nakon par stanica, u tramvaj je ušao onaj huligan skupa sa svojim prijateljem. Pozdravio sam ga (ali ne Hitlerovskim pozdravom), on je otpozdravio, a prijatelj ga je podsjetio "To je onaj iz autobusa". Huligan se nasmijao i rekao mi "Policija ti je uhapsila prijatelja" (mog!??) misleći na onog trećeg najmirnijeg (koji je pitao novce).Zatim su ponovno uslijedila pitanja o Afganistanu, te jesam li iz Saudijske Arabije. Srećom, uskoro je došla stanica na kojoj su izlazili. Huligan me upitao gdje idem, a ja sam pokazao rukom da idem dalje (iako mu se takav način komunikacije nije sviđao, te bi strogo upozoravao "Nemoj se praviti mutav"), a zatim je rekao "Na Sljeme? Šta ćeš tamo? Brati kestenje? Pa nije još sezona". Zatim se toj svojoj fori sam nasmijao kao da je to nešto nevjerojatno duhovito.I da ne zaboravim, ovaj najljući huligan je govorio drugom "U srijedu ćemo napraviti nered". Bilo je to ozbiljno izrečeno, kao da iza toga stoji nekakav plan. Očito je mislio na utkamicu "Dinamo - Domžale".Nisam prorok, no nekako sam zaključio da će nereda biti i da se vrlo lako može dogoditi da Dinamo bude izbačen iz međunarodnog natjecanja.

Kada je Arčibaldu jedan stariji dječak iz ulice govorio da su partizani dobili rat, Arčibald mu je odvratio da to nije tako i počeo pričati u korist Hitlera. Arčibald nije bio nikakav pristalica Hitlera, no na opisani način se ponašao budući da je navijao za drugi nogometni klub i htio je i ovom prilikom kontrirati spomenutom starijem dječaku.Ubrzo se u ulici pročulo što je Arčibald govorio za Hitlera.Jednom prilikom došlo je do sukoba između Arčibalda i njegovog vršnjaka. Nedugo nakon toga, umiješao se otac tog Arčibaldovog vršnjaka podsjećajući Arčibalda na riječi o Hitleru koje je Arčibald izgovorio u svom ranom djetinjstvu. Zaprijetio je Arčibaldu da bi zbog tih riječi Arčibaldov otac mogao ići na "robiju". Pamtim uplašenu Arčibaldovu reakciju, a "robiju" odnosno zatvor zaslužuju takvi zastrašivači.

Grupica od par Dinamovih navijača jednom je pitala na autobusnom kolodvoru u Zagrebu koliko košta autobusna karta (za grad u kojem gostuje njihov omiljeni klub). Jedan iz grupice ujedno je upitao postoji li popust za vojnike. Tada sam se sjetio svojih vojničkih dana i kada su neki prijevoznici davali takav popust. Stoga nisam ništa posumnjao, pitanje je bilo ozbiljno izgovoreno. No, uslijedilo je objašnjenje: "Mi smo vojska Ante Pavelića".
  
 

"Pretpostavimo da neki arheolog otkrije izvorni dnevnik Džingis Kana, ili Aleksandra Velikog, ili ljubavna pisma Kleopatre. Što bi bilo da su naši astronauti otkrili tajanstveni rukopis dok su hodali mjesecom? Zamislite kakva bi bila navala na sve knjižare širom svijeta da kupe takvu knjigu! A mi posjedujemo Knjigu koju je dao napisati sam Bog za cijelo čovječanstvo- razmislite koliko se ta knjiga zanemaruje ili napada od takozvanih civiliziranih ljudi. " (Billy Graham, Mir s Bogom)
 
Kada se 2003. godine iznenada za vrijeme utrke formule 1 na stazi pojavio čovjek koji je trčao, izledalo je to doista dramatično. Kasnije se ispostavilo da se radilo o svećeniku koji je mahao natpisom kojim je svijetu poručio da čitaju Bibliju. Točnije, to je bivši katolički svećenik Neil Horan. Tim činom, Neil Horan je skrenuo pozornost na navedenu poruku. Poremetio je utrku i rezultate. Vjerojatno je predviđao takvo nešto, ocijenio da je upravo spomenuti način dobar način da svijetu pošalje poruku. Smatrao je tu poruku toliko važnom, vrijednom velikog rizika- jer, naravno da je lako mogao poginuti trčeći ispred vozača formula koji su ogromnom brzinom vozili ne očekujući čovjeka na stazi.  Odabrao je baš tu kratku poruku. Možda je nešto mislio izdvojiti iz Biblije, no toliko je toga važnog pa je jednostavno ljude uputio na Bibliju. Na pitanje o najboljoj knjizi, odgovorio bih da je to Biblija. To je neizmjerno poučna knjiga, knjiga koju je napisao Bog preko ljudi koji su bili nadahnuti od Boga.  Umjesto "Pomahnitali svećenik i Biblija"  (to nije pogrešan naslov, spomenuto ponašanje naravno da se može okarakterizirati pomahnitalim) mogao sam jednostavno staviti naslov "Biblija". U tom slučaju, manje ljudi bi čitali ovo; neke ljude privlači kada se za svećenike govori negativno i u navodnim lošim primjerima nekih svećenika nalaze razlog odnosno opravdanje za neka svoja ponašanja. Zar jedan loš svećenik (ili više njih) može biti razlog odnosno opravdanje nekome da ne prizna Crkvu za koju je Isus rekao da će je sagraditi i da je vrata pakla neće nadvladati? Crkva se održala stoljećima, pa i tisućljećima te i to nešto govori...A o plemenitim svećenicima koji su se toliko toga odrekli stupanjem u svećenički poziv i koji s velikim žarom i požrtvovnošću obavljaju taj poziv, o njima se malo govori ili se uopće ne govori...