Mic, mic...

Link

Da se malo nadoštuklam na amine komentare...

trećeg nema...
....ako je prvo, za tvoju informaciju, 1. nikog ne tražim već jako dugo vremena, bila sam u Hrvatskoj preko 4 mjeseca, nisam se niti dopisivala s nekim muškarcem, a kamoli srela i to svojom voljom, 2. nevidljiva sam, što mi Premium omogućava, baš zato da me muškarci ne gnjave i treće, znam da se ne moram nikome ispričavati, ali mi je glupo što provaljujepš neke dezinformacije o meni, a nemaš blage veze...
Uostalom, u profilu mi i piše, citiram:

'Postoji li još nešto što želiš reći, a ova pitanja nisu pokrila?
Ima dosta toga što ova pitanja nisu pokrila, ali tko je rekao da moraju sve pokriti? Da pokrivaju, ne bi se morali sastajati, jel tak, a u društvu se ljepše pomalo otkrivati. Drugo, djeco, ne javljajte mi se, jer, iako ja volim djecu.. ja već imam djecu... ...ja bih nešto, s čim mogu razgovarati o muzici koju volim i poznajem, o filmovima moje generacije, događajima, a ne kad mi kaže, da je rođen 1977., a ja njemu, dušo, tad sam ja rodila svoju kćer :)))'

Pametnome dosta.

...drle...e, njegovo mjesto nitko ne može zauzeti, tako psovati i vrijeđati teško da je tko znao...vidim, kod sebe, imam ga u Vip-ici i 2X u Ignorici, haha...

Sjedim u avionu 9,5 sati, vraćam se kući ili idem od kuće...nije važno...prvo podijele grickalice, onda piće po želji....zatim pokupe čaše i počnu dijeliti ručak, piletina ili govedina...nema veze za šta se odlučim, uvijek mi se čini ono drugo bolje...a valjda ništa ne valja...to je za nas smrtnike u Economy class...
...a oni tamo...pri ulazu i izlazu iz aviona, vidiš te sjedalice, oko njih prostor, možeš se izvaliti, dijele šampanj, prave Mozart kugle i šta ja znak koje još kerefeke...Business class, pa First class... tko zna, možda im ponude i ptičjeg mlijeka...a mi se guramo kao u autobusu...kad ovaj ispred mene spusti sjedalo, moram i ja svoje, da se ne bi udavila...fino mi je kada sjedim do prolaza prolaza, jer me u unutrašnjim sjedalima hvata klaustrofobija...

...ali to u stvari nije ono, o čemu sam željela pisati...
...sjedila sam tako (prije tri dana) do prolaza, a do mene on, jedan mlađi čovjek...ljudi moji, cijelo sam se vrijeme odmicala s nosom prema prolazu, jer nisam mogla podnijeti njegov miris, bolje rečeno smrad...
nije to bio znoj, nego baš miris njega, miris tijela, usta, štajaznam čega...da Brad Pitt tako smrdi, rekla bih mu, žao mi je Brad...

...i nije to prvi put...i na putu u Europu, četiri mjesec prije, naizgled normalan , dapače, dobro izgledajući muškarac je sjedio do mene...i to je bio neki smrad, pa si mislim, jel' se ti ljudi peru ili nema veze, uvijek tako smrde...i skužila sam, kad nađem frajera koji naizgled zadovoljava moje kriterije, moram ga prvo omirisati...ak' ne prođe taj ispit zabadava sve ostalo

Slobodna sam, sama, mogu raditi što hoću, mogu ići gdje hoću, nemam zdravstvenih problema, baš nikakvih, djeca su odrasla i dobro su...i sad bi netko rekao, pa što više hoćeš...e pa hoću

Etažna sam vlasnica stana, u kojem žive još 2 etažna vlasnika, koji imaju u vlasništvu 3 stana, poslovni prostor i lokal.
Nikada se nije plaćala pričuva.
Dakle, niks pričuve. Jedne lipe. Nikada bilo.

Krov je curio od početka mog useljenja, ne curio, lijevao, na sve strane i nakon 3 godine, morala sam kompletno izmijeniti šindru, popraviti slomljene dimnjake i sad moram krovne prozore, jer curi po hodniku. O svom trošku. To su ogrrrooomni iznosi za kuću, a kamoli za mene samu.

Oni ne žele platiti niti kunu, jer 'nemaju'. Ne žele plaćati pričuvu, jer nemaju.
Da to nije strop mojeg stana, i meni je liptala voda na glavu i na sadržaj stana da nije bilo hitno, ne bih.

Kotlovnica je zajednička, dakle grijanje i topla voda ide s jednog mjesta u podrumu.
Ali već 3 godine nisu platili plin, isključili su plin, te nemamo niti grijanje, niti toplu vodu.
Tuširam se tako, da grijem vodu u električnom grijaču, razrjeđujem sa hladnom i polijevam se u kadi.

Vodu isto tako ne plaćaju.
Sva brojila su na jednu osobu od njih. Ne možemo se razdvojiti, pitala na Plinari i na Vodovodu.

Očajna sam.

Čitam Zakone, ali ne pronalazim odgovore.

...pa nek i mene netko čeka cijeli dan, a kad dođem, kao da se ništa nije dogodilo...glavno da sam tu...pa kavica...pa kak smo...pa plaćanje...

...jako je fino, samo nekako nemam gušta jesti sama...

Pitaju me jučer, kako je moguće biti čak 15 godina za redom, sretan, tako, kao što sam ja bila (ona neka tiha sreća, kad se pitaš, kako je moguće da si toliko sretan, mora da će se ipak nešto dogoditi, a ne dogodi se ništa), kad si netko jedva popabirči po koju godinicu i bila sam se spremila za nabrajanje...ali sam u procesu skužila, da je za sreću, Ljubav, najvažnija stvar
Ljubav, prema djeci, obitelji, muškarcu...