Mic, mic...

...ne počne odmah...malo pričekati...uživati...zakon
Link

Link

Link

Link

Link

Link

Ajd da vidimo, tko ce se buniti!

Link

Eric Clapton Autumn Leaves

Link

Link

Link

...danas sam po prvi put kupila prekrasne zrele šipke, sočne...kad se rascijepe, iz njih curi tamno crveni sok, kao da ih je netko ranio... trpam u usta, šaku sjemenki, osjećam svaku posebno pod nepcem, zatvaram oči, stiskam i gutam kiselo-slatki nektar...koje zadovoljstvo...kad drugog nema

Gledam na TV, manijak im ubio kćer, na suđenju, roditelji mu oprostili...i ne samo taj slucaj...postala je neka moda opraštanja...ma šta je to, je li to moguće...za mene takav netko, može krepavati u paklu do sudnjeg dana, ako takvo šta postoji...kakav oprost...
neke se stvari nikad ne zaboravljaju niti opraštaju !

Probudila sam se, protegnula, s poznatim neugodnim osjećajem u ustima. Dlaka. Moja vlastita. Jer ovdje u ovoj kući, u ovom krevetu, nema nikog drugog, tko bi mogao ostaviti svoju. Mačka. Ali to nije njezina.
Ne pomičući vilicu, posebno ne usta, uzimam ogledalo, ne bi li vizuelno odvojila dlaku od usne šupljine, jer iako katkada nemam dlake na jeziku, ne volim da mi se iste skupljaju po ustima.

Ne mogu je pronaći. Pokušavam posebnim naporima mišića vilice i guturalnim zvukovima, istjerati dlaku, ali ništa ne izlazi. Dapače, čini mi se da sa svakim zvukom, pokretom i grčem, koji proizvodim, postižem suprotni efekt, da dlaka sve dalje kreće prema nepcu i ždrijelu i počinje me iritirati i tjerati na povraćanje. Glupo. Dlaka.

Na pamet mi pada spasonosno rješenje. Promućkati usta vodom i ispljunuti, možda i dlaka izađe zajedno s vodom. Uzalud.
A što ako progutam vodu, mozda krene u želudac, lakšim putem, kad već ne želi izići na usta?
Sada dlaku osjećam sasvim daleko, u ždrijelu, niti je izišla na usta, niti je krenula drugim putem.

Kruha, komad kruha!

Može i salame na njemu. Pa kad već stavljam salamu, mogu sve zalijepiti majonezom, a ionako mi se već danima u frižideru suši komadić sira, pa eto, može i to, a evo i kiseli krastavci. Sada mi se samo sandwich sjaji u očima.
Zvačem ga polagano metodički, nek svaki zalogaj potraje što duže. Možda si napravim još jedan takav, baš je dobar.
Pomalo zaboravljam uzrok pravljenja sandwicha. Uživam u slano - kiselom okusu sastojaka. Evo, jos da zalijem kavom i, super.

Odjednom me preplavi osjećaj oduševljenja i olakšanja. Nema više dlake, nestala je.

Od sad pa na dalje, kad god i gdje god pronadjem dlaku, neću više puno razmišljati, odmah ću pripremiti sandwich i problem dlake će biti riješen.