Samo za ljude i ostale....

U svojoj sobi sjedim sam
i kroz prozor gledam
gledam u crno nebo
a ona je daleko, daleko.

Stalno mislim ja na nju
iako nje nema tu
nije tu, ali nije ni blizu
ona je daleko, daleko.

Nebo je prekriveno zvijezdama
i mjesec je noćas pun
e da je barem ona tu
ali ona je daleko, daleko.

Zvoni mobitel, to je ona,
pita me što je novo
ništa, stalno mislim na tebe
a ti si daleko, daleko.

I ja na tebe dragi mislim
ne mogu da te zaboravim
i ne mogu više bez tebe
a tako smo daleko, daleko.

Ti misliš na mene
ja mislim na tebe
srce moje i tvoje su ko jedno
barem smo u mislima zajedno.

Pokraj jedne fontane
krao sam Bogu dane
lječio stare rane
i mislio na bolje dane.

Pokraje jedne fontane
čekao sam da osvane
ali dugo nije bilo dana
nego se pojavila jedna Ana.

Pokraj jedne fontane
više ne brojim dane
ne čekam da osvane
već sam pokraj jedne Ane.

Pokraj jedne Ane
provodim po cijele dane
i nema više fontane
samo crne oči moje Ane.

Pala noć i svuda je tama,
netko mi lupa po prozoru,
pomislih, možda je to ona,
ne, to su samo kapi kiše.

Čujem neki šuštavi zvuk,
i lišće na granama šuška,
sigurno je došla ona,
ne, to je samo tihi povjetarac.

Svanula zora, počinje novi dan,
probudila me tiha zvonjava,
sada mora biti ona,
ne, to je zvono Jurine kapelice.

Sunce sije i lijep je dan,
javlja se zvonce na vratima,
ah, valjda je došao susjed,
ne, to je došla ONA.

Tebe nema tu,
ti nisi tu,
srce mi plače za tobom,
ruke moje traže samo tebe,
ali ti nisi tu.
Netko drugi s tobom uživa,
a ja te imam samo u mislima.
Duša me boli,
jer mi tebe nema,
ako već nisi kraj mene,
bar si sretna s njime,
a ja bum te valjda prebolio.
Neka ti je život sa srećom,
ja moram dalje nekak bez tebe,
iako mi je teško zbog toga,
"e da si barem tu."

Danas se novim slovima ispisuje,
još jedna stranica,
u knjizi tvog života,
novi list, koji je još uvijek,
na napisan, bijel i čist.
Neka na njemu bude što manje,
slova suza, tuge i boli,
a što više onih lijepih
slova sreće, zdravlja i ljubavi.
Danas je tvoj dan,
sretan ti rođendan.

Svaki tren bez tebe,
kao duga godina traje,
a duga godina kraj tebe,
kao otkucaj srca traje.

Otkucaj moga srca,
koje zbog tebe kuca,
i ne može bez tvog srca,
normalno da kuca.

Kad odeš od mene,
srce mi naglo stane,
a kad te oči opet vide,
odmah se pokrene.

Zato budi tu,
blizu mom srcu,
na mom ramenu,
u mom zagrljaju.

Ja ću doći kada ugasiš svijeću,
i kad sklopiš svoje lijepe oči,
da ti pjesmom poželim bar sreću,
kad ti ne mogu do postelje doći.

Da te ljubim noćas neću moći,
progovori nekoliko riječi,
kroz misli da te vide moje oči,
kad ne možeš do vrata sići.

A kad bi samo malo otvorila vrata,
da mi zamiriše tvoje tijelo,
pa nek živim još samo dva sata,
i da umrem žao mi ne bi bilo.

Ane moja, ti mi lijepo spavaj,
Ane moja, ti mi lijepo sanjaj,
blago perju i jastuku bijelom,
svake noći spava s tvojim tijelom.

Ima jedna stara koja kaže:
"Što si bogatiji živiš duže."
Ako je tome vjerovati,
ja ću jako dugo živjeti,
jer imam nekoga koga volim,
bez nje ne mogu da živim,
ja sam bogat čovjek,
jer ona je moja zauvjek.

Volim kad se kraj mene smije,
kad me rukama miluje.
Volim njene oči crne,
kad gledaju u mene.
Bez nje mi je ružno,
i ne osječam se dobro.
S njom ću i nakon smrti biti,
i vječno čemo se voljeti.

Moj dobri anđele,
ti si najbolje,
od sveg što su mi donijele,
sve ove godine.

Tvoje tamne oči,
zaboravit neću moći,
iako će vrijeme proći,
ostat će tvoje tamne oči.

Tako su hladne noći bez tebe,
tako su hladni dani bez tebe.
Zato ću noćas sanjati tebe,
da me umjesto pokrivača griješ ti,
a sutra ću čitav dan na tebe misliti,
da me umjesto sunca griješ ti.
Svakog jutra se budim suznih očiju,
jer si mi samo u snu,
a samo želim da si tu.

Na noćnom ormariću stoji slika tvoja,
tvoje usne i oći u okviru od zlata,
podsječaju me da si nekad bila moja,
i držala svoje ruke oko mojeg vrata.

Našim bijelim brodom sada sam plovim,
nadajući se da ću novu sreću naći,
iako još uvijek samo tebe volim,
i naše zajedničke strastvene noći.

Za nas više nema druge prilike,
ti sada imaš svog životnog suputnika,
a meni su ostale samo tvoje slike,
i ono najgore, u srcu tuga prevelika.

Znam da ću te noćas opet sanjati,
gasim svjetlo, na počinak se spremam,
zauvjek ću samo tebe istinski voljeti,
iako tebe kraj sebe više nemam.

Tama, mir i tišina,
lutam šumom sam.
Nigdje nikog nema,
samo drveće i ja.

Mrak je oko mene,
hodam bez cilja,
u nepoznatu budučnost,
koja stoji ispred mene.

Na kraju tame,
postoji maleno svjetlo,
pokušavam doći do njega.
Sve brže hodam.

No što se više trudim,
sve sam dalje i dalje.
Naposljetku se predajem.
I svjetlo se ugasi.

Lijepa i mlada ti si bila,
punim životom si živjela,
plavim očima me gledala,
najljepšim smiješkom se smijala.

Kad iznenada si nestala,
na drugi svijet otišla,
od mene se oprostila,
i samog me ostavila.

Sada je ostalo siječanje,
na tvoje najljepše smiješkanje,
na naše dugo šetanje,
u jedno zlatno svitanje.

Gore te sada čuvaju anđeli,
bijeli, sretni, nebeski,
s njima ćeš vječno ostati,
a ja ću te zauvijek voljeti.

Posljednji puta smo se dotaknuli,
posljednji puta smo se poljubili,
posljednji puta smo se zagrlili,
i u zagrljaju zaplakali.

Rastali smo se pogledima,
rastali smo se poljupcima,
rastali smo se u suzama,
i u mraku nestali.

Na početku sam te volio,
i za tobom sam trčao,
sada sam od tebe pobjegao,
ali još te nisam prebolio.

Ostale su rane duboke,
i još su suze prevelike,
iako dobro znamo i ti i ja,
da nisi bila ni kurva, ni svetica.

Jer mislila si mene imati,
od drugih me izolirati,
samo za sebe čuvati,
ali uspio sam ti to pokvariti.

Ne znam da li me tražiš,
znam da me još voliš,
i znam da me još želiš,
a i ti meni ponekad nedostaješ.