Izgubljen...

Vrativši se od nje u petak navečer, poslije onog umirujućeg razgovora, morao sam joj odgovoriti i preko Iskrice... Jer, teško je bilo reći sve tu večer, gledajući jedno drugo očiju punih suza. Evo te poruke:
Voljena,
hvala ti, moje je srce sada mirno, ovih sat-dva razgovora s tobom skinulo je ogroman teret s mog srca. Umirila si me, sredila me, napokon ću moći zaspati...Ne, nisam pred tobom plakao. Zaboravi one moje suze za vrijeme razgovora, ne mogu to kontrolirati, mora da je opet neki virus. Poštujem tvoju odluku, nikad ti neću ometatinovu vezu, bit ću ti uvijek prijatelj na raspolaganju, za razgovor, za kavu, za bilo što, samo da te mogu vidjeti, razgovarati s tobom, biti s tobom, makar minutu dnevno. Bez te minute, opetće reagirati onaj virus, koji mi unosi nemir, podrhtava srce, razdire me... I ako netko uđe u moj život, morat će prihvatiti prvo i jedino pravilo: Ti si moja Božica, i nema drugih božica osim tebe. Pa makar zauvijek ostao sam. Bože, zašto si je napravio samo jednu jedinu na svijetu? To nije u redu. Nisam neki vjernik, ali ako stvarno postojiš, to ti je najveći promašaj u stvaranju svijeta. Voljena, ti češ biti njegova, ali zauvijek moja. Tvoja djeca će me i dalje zvati "Tata", s tvojim sinom ću se rado napiti kad se vrati iz inozemstva (Kako je obećao), tvoja unuka će me i dalje zvati "djede D.", i ja ću biti sretan. A ti možeš biti sretna što te sada neizmjerno vole, ne jedan, već dva muškarca. I oba žele umrijeti zbog tebe. No, dobro te poznajem, te dvije neizmjerne ljubavi za tebe su zapravo bol. Na žalost...
Voljena, napokon idem miran spavati... litra-dvije žestice koju sam poslijepodne popio zbog tebe nije pomoglo, nisam se uspio napiti, samo otupiti. Tvoja topla riječ, utjeha, razumijevanje, nekoliko poljubaca (samo u obraz), izliječilo je sve moje boli. Ljubavi moja neprežaljena...
 
I stvarno, mirno sam zaspao. Ujutro, sve mi je izgledao kao ružni san, no, vrlo brzo sam shvatio da to ipak nije san. Ipak, bio sam miran, spokojan, kao osuđenik na smrt, kojem više nikakve molbe nisu pomogle za pomilovanje. Miran i smiren, znao sam da me krvnik čeka i oduzme mi život. Ma, kakav život... Neka ga uzme...
Ipak, iz tmurnog razmišljanja razbudio me telefon. Njezin milozvučni, brižni glas pitao me kako sam, jesam li spavao, je li sve u redu. Požalila mi se, ona nije spavala cijelu noć... nije mogla, kaže, opet je dugo, tiho, natapala jastuk suzama. Rekla je da mi je poslala novu poruku, odgovor, zamolila možemo se naći u našem omiljenom kafiću na kavi. Svakako, neizostavno, ultimativno, dolazim. No prije sam pročitao njezinu poruku:
 
Najdraži...
Ti još spavaš, liječiš dušu snom, i pravo je tako, samo spavaj... Javit ću Ti se uvijek, ostati ćeš svijetli biser u toplom nemirnom moje duše i nitko nećenikad uništiti, kod mene, sjaj Te ljubavi i tog jednog prpošnog, slobodnog i pomalo divljeg ljubovanja... Neću Ti pisati više, samo da znaš ovo što sam rekla, moram još neke stvari napraviti prije nego idem u grad.. mislim na Tebe i teško mi je, ali biti će sve dobro i za mene i za Tebe i za sve nas.Tvoja X !    
Nismo se našli u kafiću, odjurio sam po nju...

Nakon sat vremena me je zvala... Nisam imao snage javiti se... Otišao sam van, nastavio piti, no ništa nije djelovalo. Sada ne mogu vjerovati da čovjek u takvom stanju ne može se napiti... Bio sam i s jednom "tješiteljicom", niti ona me nije uspjela smiriti, na samo spomen njezinog imena suze su tekle... Još nekoliko poziva... nemam hrabrosti javiti se... Konačno, dovoljno "ohrabren", zovem i lažem da sam zaboravio mobitel u automobilu. Moli me da dođem kod nje na razgovor. Prema njoj nerado, a u sebi presretan, odlazim kod nje...
Kaže mi, odgovorila mi je na "Iskrici", no nisam mogao to pročitati. Proveli smo u razgovoru sat-dva, izliječila me je. I tamo su mi suze tekle, a ona ih brisala. Nisam plakao, ali... Možda opet neki virus. Smirila me je onako kako samo ona zna. Najveće, najbolje žensko biće na svijetu. Njezine riječi, oči, ruka u ruci, suze... neopisivo.  Kad sam se vratio kući, pročitao sam njezinu poruku. Još jedan, pozitivan, šok za moju ranjenu, raskrvarenu dušu:
 
Dragi moj D.!
Radosti moja....ne prekoravaj se, za ništa se ne prekoravaj, Ti si velik čovjek, jer samo veliki ljudi sebi su prvi, a svi ostali ne mogu biti bitni u njihovim životima, ni oni oko njih, pa ni oni koji ih neizmjerno vole i koje vole sami... jer svi mi volimo u drugome vidjeti svoju sliku, svoju veličinu i svoju važnost! Govorila sam Ti opravdano, i sa razlogom da trebaš naći novu i drugu ženu, i istovremeno strahovala od toga, ne zato što ću biti ostavljena, već zato što sam se bojala da ćeš zalutati u nešto što je nedolično i nevrijedno Tebe! Sve ovo što mi govoriš, znala je Tvoja X jako dobro i posve jasno, Tvoju nadu da ću se odmaknuti, ali uvijek je ispalo tako, da sam Te morala sačuvati da ne postaneš žrtva ili plijen,nečeg od kog ću se ja morati stidjeti radi Tvog izbora, mada to nije uobičajeno među ljudima, osjećaj poštenja i uvažavanja drugog kroz sebe, jednako je važan kao i život onog koji ostajesam zbog ovih ili onih razloga. Moja posebnost uvijek je bila u strpljenju, i u čekanju sutra, u čekanju da vidiš da zavrijeđujem da budeš odaniji i da mi pomažeš u svemu. Shvatila sam, Dragi moj D. da moram otići od Tebe, zbog moguće bijede u koju ću upasti, zbog nemogućnosti da obavljam sve onako kako sam Te naučila, da Te dočekujem radosno, kao dar Božji. Teško mi se oprostiti od Tebe, ali ovog puta ne mogu više natrag, i zbog svojih shvaćanja o životu, zbog potrebe za pomoći, zbog Tvoje mladosti, zbog straha da neću uspjeti odživjeti do kraja časno ovaj život. Neću Ti pisati o Y., dovezao me sinoć kući, obavili smo sve što smo morali i trebali, bolio ga je kuk, jer se povrijedio radeći ogradu na vikendici, ali je usprkos toga pješačio i pratio me da obavim što sam morala i što je on morao..?Ostao je spavati kod mene, ali ne i samnom, ja sam spavala u boravku, jer nisam dozvolila da tako bolestan vozi natrag sam. On je drugačiji čovjek nego Ti, nikad neće imati od mene toliko radosti koliko sam davala Tebi, ali me pozna od prije, voli me na jedan način koji meni sada odgovra, bit će uz mene i samnom, jer ja to dozvoljavam i pristajem na to. Imala sam sreću, da me nije mogao zaboraviti, imam sreću da razumije i ovo što se događa sada sa mnom i da niti jednom riječi nije povrijedio Tebe, nego razumije sve to jako dobro. On nije bogataš, ali je imućan i spreman brinuti se o meni, jer ja to u ovom svom životnom razdoblju trebam. Hvala Ti, moj D. na dobrim željama za budućnost, i reći ću Ti da sam Te neizmjerno voljela, da Te volim i da želim da budemo prijatelji, da popijemo kavu, da se ponekad nađemo, ne smijemo se danas sutra prepustiti svom bolu. Želim Ti najveću moguću sreću, kad preboliš ovaj gubitak, u svakom trenutku Tvog življenja, puno će mi to značiti, da Ti budeš sretan...Nitko,  pa niti ja, a ni Ti ne možemo živjeti kako hoćemo, nego kako moramo! Zvala sam Te danas nekoliko puta, poslije podne, bilo mi je teško što mi se nisi javio i teško mi je i sad. A ovo „raspjevano“ na Iskrici, već dugo stoji, već dugo... Imala sam uz sebe muškarca kog sam neizmjerno voljela, i nije mi žao što nisi to uspio pokazati, jer znam kakav si Ti, i moje će srce biti sretno što je upoznalo ljubav s Tobom.
Puno Ti hvala na svakom trenutku našeg burnog, slobodnog i prekrasnog trajanja.. Tvoja X!
 

12 dugih godina iza nas... Upoznao sam je i osvojio (ili ona mene) kad sam imao 41 godinu, a ona, tek friška udovica, 50. Strasno smo se voljeli... Nakon 5 godina sam se rastao od žene i ostao samo s njom. Prije nekoliko dana, puklo je... A onda sam ja pukao... I napisao joj pismo:
Voljena moja
Kako je lijepo što si stavila da na „Iskrici“ da si raspjevano. Posebno mi je drago zbog tebe. Želim ti svu sreću svijeta, budi uvijek nasmiješena i raspjevana, takvu ću te uvijek pamtiti. A ja... ja sam jučer i danas raskomadano. Tek sada kad sam te izgubio, shvaćam koliko te zapravo volim, da te volim više od ikoga ikada, da si ti zapravo jedina prava ljubav mog života... Bože, u kakvoj sam zabludi bio... U posljednje vrijeme ja sam razmišljao kako bi bilo možda dobro da napokon prekinemo, da smo zasićeni, da smo si dosadni... Nisam te htio poslušati kada si mi više puta govorila – D., nađi si drugu, mlađu, ja sam ti stara, uskoro starica, što ću ti ja... A ja, lijen kao i uvijek, nisam o tome htio razmišljati, nisam te htio slušati, bio sam ipak zadovoljan svojom staricom, bakicom, ako bih izostao kod tebe jednu večer, već mi je nedostajala tvoja blizina, naša dosada, moj najdraži jastučić...Nisam htio čuti tvoje probleme, tvoje želje, tvoja nadanja... bio sam sebičan, presebičan... I kada si mi nedavno rekla da postoji netko drugi, ja bezobraznik potajno sam bio zadovoljan što su te se napokon riješiti. Ja sam tebe tješio kada su ti tekle suze što će napokon biti kraj, bio sam i tužan, i sretan zbog tog mogućeg kraja...O, koja sam ja budala... Jučer i danas iskačem iz svoje kože, vrištim u sebi, srce mi želi iskočiti. Ne mogu ništa raditi, ne mogu misliti, ne mogu živjeti... Jučer sam pucao po svim šavovima, nisam izdržao, nazvao sam te poslijepodne nadajući se da još nisi stigla u Zagreb (oprosti mi, molim te zbog onog poziva), lutao sam da ni ne znam gdje, pio sam, pokušao se smiriti... Došavši iz Karlovca, htio sam otići do tebe, da vidim je li njegov automobil tamo, u meni je kuhalo kao nikad dosad. Uspio sam se spriječiti, no oko ponoći, kad si me ipak nazvala (Idem spavati, pričat ćemo sutra...), po tvom glasu sam shvatio da je on kod tebe, poludio sam... nisam cijelu noć spavao, no rekao sam, obećao sam ti, neću ti smetati, nemam pravo na to. Jutros sam te nazvao da te odvezem na posao, spremio se, no tvoje riječi su me zabetonirale, shvatio sam da je on sada tu i da za mene nema mjesta, ni kao za prijatelja... Svejedno, otišao sam u grad, kupio novine i cigarete, sjeo u naš Rock caffe, nadajući da ćeš ipak pješice proći tuda... nisam te uspio dočekati. Moja bol je bila neizdrživa. Otišao sam kući... ne znam što sam radio, ne znam gdje sam bio... Ovo poslijepodne mi je najteže. Sjedim pred kompjuterom, svako malo vrtim tvoje fotke, suze same teku, ne znam kad će stati... Volio bih da mogu glasno zaplakati, isplakati se, možda bi mi bilo lakše... Stavio sam bocu rakije pred sebe, evo, u ova dva sata već je skoro prazna, a utjehe nema. Bol ne jenjava, sve je jača, neizdrživa... Nekoliko puta zazvonio je telefon ili mobitel, skočio sam nadajući se da si ti... da ću čuti tvoju riječ utjehe, no nema moje utjehe. Ni u rakiji. Nigdje... Sram me je priznati, ali evo, plačem, plačem dok ovo pišem, plačem cijelo vrijeme, bojim se da neću izdržati... Ne mogu više, ne mogu više pisati... idem van, lutati, piti, izgubiti se, nije važno, kad sam već izgubio ono najvrijednije, ništa mi drugo nije važno. Možda me tvoj poziv malo utješi, bar malo, ali pomoći nema... Rijetko sam ti govorio, volim te, znaš kakav sam... ali sada, kad kažem: VOLIM TE! sad tek shvaćam koliko te volim i što sam izgubio. Ne ljuti se na mene, pokušaj me razumijeti. Ja se ne ljutim na tebe, a strašno sam ljut na sebe, najrađe bih se ubio što sam to dopustio... Oprosti mi, ljubavi, volim te. Neizmjerno.