Laprdarij

Zakoračila sam u novi život. Još nisam skroz svjesna, malo mi je mutno, malo me još stres pere, ali mi se pojave tračci - gle, pa ja mogu ovo, gle pa ja mogu ono, gle, slobodna sam. Čudno je, kad se dogodi sloboda, a ne znam jesam li je željela. Promjena, još jedna promjena, iz temelja.. a ono, ja bih da mi je život mirna voda. Znam, znam, a kad mi je mirna voda, sama zamutim.

Još su mi slike u glavi friške, dogodi se da ne mogu zaspati, da me neki miris uznemiri, znam pomisliti - moram ga pitati kako se ono radi, a onda - pa njega više nema. Smiješno je da mi najviše nedostaju one stvari koje su mi kod njega išle na živce: da vuče noge dok hoda, kuha kavu i ronda u 5 ujutro, zaboravi zatvoriti vrata svoje sobe pa je zadimljeno.. i filteri od cigareta. Imao je naviku otkinuti filter cigarete i baciti ga bilo gdje, kamo god krenem, doma, vani, svuda njegovi otkinuti filteri. Još ispadaju iz stvari, u njegovoj sobi ispod kreveta hrpa filtera. Nekad bi popizdila, pa daj taj filter hiti u pepeljaru ili barem na jedno mjesto. A sad nađem filter i sjeta me ulovi.. dokad ću nalaziti filtere? Ovo su zadnji filteri, kad ih pokupim neće se pojaviti novi.

Volio je satove. Bio je orkužen satovima, od zidnih, do vekerica, ručni satovi, svi na navijanje. Satove na baterije nije smatrao satovima. Prislonio bi ih na uho i kao da im srce sluša, opčinjen. Mislim da ih je smatrao živima. Rastavljao bi ih, ponovo slagao, veselio se (to je jedna od rijetkih stvari koja ga je veselila) kad bi mu netko poklonio stari mehanički sat.

Jedan naš prijatelj obećao mu je takav nekakav sat, i dođe konačno kod nas i pokloni mu bezvezni na baterije. Ovaj gleda i ne vjeruje. Ali kao pristojan pa šuti, ma da, sat je ok, šteta što nije na navijanje. A prijatelj se nasmije i izvadi iz džepa prekrasni stari sat na navijanje, neka poznata marka, i veli mu: zezao sam te s onim satom.. Ah, kako mu je laknulo, zgrabio ga je i otišao u svoj 'laboratorij'. Nosio je bijelu kutu tamo. Koja je naravno skroz požutila od dima.

Jedno jutro je rekao da ne osjeća baš lijevu nogu. Ipak se je digao, išli smo na kontrolu. Pomogla sam mu hodati, nekako smo došli tamo i natrag. Kad je trebao ući u lift samo se skljokao. Nisam ga sama mogla dići.. otpuzao je jadan u lift i digao se na stolac koji se vozi u liftu, za takve situacije. Drugi sam dan nabavila kolica, pa onaj toaletni stolac, no kad sam mu to pokazala već su mu noge skroz otkazale, nije se više mogao popeti u kolica, niti na 'princezu'. 'Princeza' je služila kao stolić za posluživanje, a kolica samo kad ga je imao tko staviti u njih, kad smo išli na kontrole.

Volio je i kalendare. Često je gledao u kalendar, brojao dane, stavljao oznake. Oko dva tjedna prije odlaska promatra on svoj kalendar i veli mi - znaš, za dva tjedna ovaj kalendar više ne bude vrijedio. Kaj? Znao je..

On je odbrojavao, a i ja sam brojila.. Hoću li ga zateći ujutro, hoće li disati? Znala sam noću viriti kroz rupu u kliznim vratima je li mu se miče prsni koš.. Jednom sam tako šuljajući se iznenadila psa pa je zarežao na mene kako ga još nisam dotad čula.

Kako će to izgledati? Hoću li ga samo zateći? Sto pitanja..

Kako je zalegao, bio je pun gorčine, često bi izvrijeđao onako baš, u sridu. Djeca su ga zaobilazila. Ja sam uglavnom prešla preko toga, a koji put bih mu vratila. I on bi tada živnuo. Pak sam mu onda češće vratila. Adrenalin čuda čini.

A onda je prestao govoriti, šaptao je, morala sam mu doći skroz blizu da razumijem.

Bio mi je rođendan, pomislila sam - nemoj samo na rođendan, da ga ne pamtim takvim. Počela su ljetovanja, sin je već bio otišao na more, a kći se spremala. Zamolila sam ih da barem jedan bude sa mnom doma, nek se izmjenjuju.

Sin se je trebao vratiti taj dan navečer, a kći je jučer otišla na more. Nas dvoje sami. Jutro, u 3:39 nazvao me je mobom, tako smo dogovorili kad nešto treba, ja skočila i dođem do njega - on prošapće - skuhaj mi kavu. Kuhala sam mu kavu svako jutro, zadnja 2 dana ju nije popio, ali je morala biti. Tako sam i sad skuhala i dala mu je, mahnuo je rukom, kao, mogu ići natrag spavati.

U 7 sam se probudila, disao je. Jeee! Pitala sam ga kako je, rekao je: umoran sam, ali bit ću dobro. Ali nije izgledalo dobro! Taj miris... Rekla sam mu, idem prošetati psa ali se odmah vratim. Tako je i bilo. A onda sam kleknula pokraj njegovog kreveta, držala ga za ruku, rame, doticala ga, pričala mu kako krasnu djecu imamo, lupetala svašta.. on je sve sporije disao.. brojala sam sekunde u pauzama.. i više nije udahnuo. Čekao je da se djeca maknu.

Htjela sam da se to dogodi doma. I ja bih rado tako doma otišla. Među svojima, da mi netko drži ruku i priča nešto. Svet je to trenutak! Znam da je on sad dobro, da je sretan, nije se baš snalazio u ovom zemaljskom životu. Otišao je, imam osjećaj da se nije ni osvrnuo. Sretno mu! Sad za njega vrijedi neki drugi kalendar..

P.S. Prekjučer na tv-u naiđem na film "Neobična priča o Benjaminu Buttonu". Kao da je meni ispričana! Riječ je o uraru, slijepom, koji radi satove po sluhu (i za njega su bili živi), sat je glavni glumac u filmu. A priča je o umiranju.. Da sam taj film gledala prije ne bih većinu toga doživjela. Prekjučer me je baš šusnul.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Iz toga proizlazi da su Bog i čovjek - isto. Da čovjek ima iste sposobnosti kao i Bog. Jer - Bog je u nama, tj. mi smo Bog. Ako je tako, onda i mi imamo sposobnost stvaranja. U knjizi "Razgovori s Bogom" Bog kaže - da imamo. Da se nama sve želje ispune, ako su jasne. Nekima se ispune svjesne želje, onima koji su toga svjesni, a većini se ispunjavaju nesvjesne želje.

Zašto onda ljudi ne stvaraju? E, tu se uplela religija. Političari starog doba, koji su nas uvjerili da bez njih ne možemo. Kao što nas danas također uvjeravaju. A postoji nekoliko dokaza da kad se politika ne miješa, društvo i privreda procvjetaju. Isto bi bilo da se religije maknu, ljudi bi se preporodili.

I naišla sam na tekst koji je opisao točno ono što i ja mislim. Religija=politika. Na kraju 2. knjige "Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsch, kaže:

"Vratite se duhovnosti, zaboravite religiju. Religija nije dobra za čovječanstvo. Organizirana religija da bi uspjela mora uvjeriti ljude kako im je ona potrebna. Kako bi ljudi predali vjeru nečem drugom, najprije moraju izgubiti vjeru u sebe. Zato su zadaci organizirane religije:

1. Prvi je zadatak organizirane religije da natjera čovjeka da izgubi vjeru u sebe (da posumnja u sebe).

2. Drugi je zadatak da on povjeruje kako religija ima odgovore koje on nema.

3. I treći najvažniji zadatak je natjerati čovjeka da bez pitanja prihvati njene odgovore. Ako propituješ, počinješ misliti. AKo misliš počinješ se vraćati onom unutrašnjem izvoru. Religija to ne smije dozvoliti jer bi mogao doći do odgovora drukčijih od onih koje je ona pronašla.

Zato te religija mora natjerati da posumnjaš u svoje ja, mora te natjerati da posumnjaš u sposobnost svojeg pravilnog mišljenja. Problem je religije u tome što se sve ovo često osvećuje. Jer ako ne možeš bez sumnje prihvatiti svoje misli kako možeš onda ne posumnjati u ideje o Bogu koje ti je religija dala. Uskoro ćeš početi sumnjati i u moje (Božje) postojanje u koje prije pojave religije nisi nikad posumnjao. Religija je zapravo stvorila agnostike. Religija je ispunila srce vjernika strahom od Boga."

"Razgovori s Bogom", audio knjige
Link
Link
Link

Pokazao mi danas klinac video neke pticurine a la tetrijeb kak zavadja zenku, napuhava se, plese, bljesne nekom bojom, pa pirueta, cuda izvodi, trudi se, presmijesan, sve dok mu zenka ne da mig i onda ju zaskoci. Valjali se mi od smijeha, a ja se sjetim poruke jucer tu na iskrici, tip mi posalje poruku sadrzaja '#'. Hahahha, pa taj se stvarno namucil! A gle pticurinu! Muski ljudeki su nam se nekak ulijenili :)

Čita me kao otvorenu knjigu.. pred njim nemam tajni, ne mogu imati tajni, on osjeti svaki titraj u zraku.. osjećam se gola pred njim, i kada to nisam..

A danas sam išla na kavu s jednim bivšim... pozvao me je, i ja pristala iz znatiželje.. zanimalo me je što ću osjetiti nakon toliko vremena, hoće li biti nečega, a bilo je bome koječega.. i to ne tako davno...

Sreli smo se ispod topola, kao nekada često, ispod topola od kojih sam kihala danima poslije, a sada su ocvale, i bez lišća, bezopasne... takav mi se i on učinio, nekako bezopasan, ocvao, bez safta u sebi, kao da je život nekamo iscurio iz njega.. Započeo je svoju priču, mislila sam da će me zanimati, no nije u njoj bilo energije, kroz glavu mi je sjevnulo - mulja me, nešto tu nije istina.. pitala sam se zašto mi on to uopće priča? Ima lijepa ramena, i bokove, uske.. I lice mu je lijepo, prije je imao brkove pa ih je fala bogu obrijao.. Zgodan muškić, smeđih očiju, prosijed, 'uščuvan'.. I ne tako davno srce bi mi ludo lupalo pri pomisli na njega... Ostavio je on dubok trag u meni, otvorio je on meni mnoge nove horizonte... ali vrijeme je prošlo, otišlo, odmaknulo..

A moj čitač, nakon što sam došla s te kave, ništa nije komentirao, samo me je promatrao i šutio... Kad ću mu sutra ili prekosutra priznati gdje sam bila, reći će - znam, vidio sam na tebi da je nešto bilo... Danas sam mu samo rekla: volim te, jako... a prešutjela sam: sada sam još sigurnija da si mi jedini...

(napisah to 2010. Sad čitam i ne sjećam se tko je bio taj čitač. Eh..)

Znate ono stanje, zovu ga i 'flow'? To je ono kad si u nekom filmu koji te nosi, pozitivno uzbuđen, kemijskim rječnikom u 'pobuđenom' stanju, nalik na stanje zaljubljenosti ali objekt nije čovjek nego nekakav posao, akcija, sport, hobi, nekaj na kaj smo fokusirani. I to mi je predivno! E, ja sam sad u tom stanju, nekoliko je paralelnih događaja koji me vuku i nose. Ništa mi nije teško, otpora gotovo i nema, samo idem. Može se i reći da sam na višoj vibraciji trenutno.

Kad sam već spomenula zaljubljenost, sretnem ja tako jednu pametnu kolegicu na putu za posao, sretnemo se povremeno i ćakulamo. Ona je liječnica i ispriča mi priču kako je njoj njezin jedan kolega rekao da je pročitao sljedeće: prirodi je prioritet reprodukcija i zapravo sve naše funkcije, disanje, hrana, kretanje, ovo, ono, sve je to zbog reprodukcije. Ne bi seks bio tako dobar da prirodi nije u interesu da se seks događa. E, ali... kaže on, da bi došlo do seksa, dolazi do zaljubljenosti. A kad upadnemo u stanje zaljubljenosti, isključuje se siva kora mozga. Shut down. Jer naravno smeta. Jer da ostane uključena, ne bi bilo zaljubljenosti. Kako se možeš zaljubiti u nekog ako ga vidim onakvim kakav je? Kad se zaljubljuješ, onda vidiš svoju projekciju idealnog, a ne vidiš dotičnog as is (to je djelo isključivanja sive kore).

Hehe, nažalost, ne da se ni sivoj kori biti vječno isključenoj pa se ona nakon nekog vremena uključi. I onda, tko preživi. Da živimo u plemenima ili kao slobodni strijelci, dijete bi već bilo začeto tako da uključivanje sive kore ima smisla. Treba to dijete podić, zbrinut, nemreš bit blesav. E, ali u današnjem svijetu izgleda da se ta glupa kora prebrzo uključi i razbije svu čaroliju. Nestane 'kemije' prebrzo, jel.

Zato postoje razne umjetne metode za isključivanje sive kore, alkohol, ovo, ono, pa ako vam smeta što je siva kora aktivna, ili se zaljubite, ili se nadrmajte, i tako budite high.

Ja volim svoju sivu koru, i nek dela što dulje. U 'flow' stanju se ne isključuje siva kora, već je nabrijana.

P:S: Iskrica je mjesto koje potiče isključivanje sive kore. Zato je blog u sukobu interesa sa sajtom.

Počela sam i ja bežat od kuće. Do sada sam te i takve smatrala bedakima, jer si ne znaju doma napraviti da im je lepo. Eto, sad si ja ne znam napraviti da mi je doma podnošljivo. Jedna me je kolegica povukla na štrikanje i heklanje, i tak se družim sa ženskama, super nam je! Ostatak vremena šetam pesa. Naravno, i delam.

E, a zakaj bežim od kuće. Zato kaj mi doma leži bolestan čovjek, s teškom dijagnozom. Vrlo teškom. No, kako ima sreće u nesreći, za rak bubrega kakav ima dotični, postoji lijek! Daklem, on ima rak, s mestastazama na kostima i plućima, i za to postoji lijek! I on, pošto je 'mlad i u dobroj kondiciji', dobije taj lijek preko HZZO, treba ga piti 3 mjeseca i tada ide na snimanje pluća da se vidi jesu li se metastaze povukle, smanjuju se, ili kaj već. Taj 'pametni' lijek označi stanice raka kao antigen (inače tijelo ne prepoznaje stanice raka kao strane) i tijelo ih shvati kao neprijatelja pa ih napadne i uništi. Taj lijek ne djeluje na sve vrste raka, nego samo određene. Djeluje na sporo razvijajuće rakove, na brze ne. Dotičnom rekli da ima rak najmanje 8 godina. Da, i taj lijek je djelotovoran u oko 60% slučajeva, što je jako puno obzirom da je prije 15-tak godina takav rak bio neizlječiv. Taj tip zovu još i 'Račanov' tip.

Znači, čovjek ima rak s metastazama na plućima. Ok, nitko mu ništa ne garantira, no on ne prestaje pušiti, niti smanjuje. I to me žalosti. Ne pomaže nimalo svojim jadnim plućima da se izbore za sebe. A dobro, njegov odabir. A i ljut je ko pas, bijesan, nemoguć! S jedne ga strane razmem, nije se lako nositi s takvom dijagnozom, ali s druge, pa joj, nemrem više! Stalno je nekakva svađa, pičkaranje, urlanje.. a o emocionalnim ucjenama da ne govorim.

Sve je to čudno.. on se truje cijeli život, u sebe je nametal sve najgore, neuredna hrana i spavanje, i nakon što je saznao dijagnozu veli - to je sigurno zbog podzemnih voda! A joj, meni je to neshvatljivo, kako to netko ne vidi u kojoj mjeri muči svoje tijelo, podsvjesno se ubija, i onda kad mu uspije okrivi neke tamo podzemne vode. Pa blago njemu, nema on ništa s tim, drugi su krivi, uvijek su drugi krivi... Sretnik! Da barem je...

I, najbolje kaj znam je da odem. Namirim sve kaj treba, odslušam minimum, i onda bris.

.. moja omiljena tema. Sranje kao doslovno, ili preneseno. Danas ću o doslovnom.

Otkako šetam pesa, nailazim na zanimljive ljude. Prema svakomu sam otvorena i dobronamjerna, tako mi se barem čini, no vidim da drugi nisu takvi. Valjda su oni iskusni šetači, kojima je dosta svega. A ja sam tek početnik :) Ima jedna suseda koja ne da svojem pesu da se igra s mojim. Ne znam zakaj, ne da ni drugima, tj. rijetko kojem. Jedno jutro bauljamo moj pes i ja, a kako je moj slobodan i trčakara svuda, potrči za njezinim spom koji je krenuo u šumu. Neš ti.. Ja uživam u prizoru, a baba pizdi. Jer sad će moj pas smetati njezinom da se pokaka. Ha? Čini mise čak da me je otračala jednom tipu jer je tip promijenio ponašanje prema meni, naglo je zahladio, a inače šeta s tom dotičnom. Vjerojatno mu je rekla - zamisli, pustila je svog psa da smeta mojemu kod sranja. Haha :)

Nije ona jedina.. Sretnem ja ljude ujutro koji nervozno pocupkuju jer se pas još nije posral, a oni moraju na posel. Em ti život o čemu može ovisiti moje raspoloženje, o tomu je li se pas posra ili nije. Presmiješno! Kako bi njima bilo da netko čuči nad njima i čeka da se iseru? Pa ne ide to na gumb.

Možda ja griješim. A kaj, nisi se posral sad, buš se kasnije. Pak čujem, dobro je da trči da mu proradi peristaltika pa će se pokakati. Onda zakaj mi ljudi koje muči zatvor ne trčimo? Možda ću i ja jednog dana samo čekati drek pa da odem doma. Zasad idem u šetnju na oko 1 sat, pes divlja po šumi, i vidim ga da se pokaka gotovo svaki put, ali se voli sakriti pritom. Razumljivo.

Nešto je imao krvavi proljev pak sam morala skupljati kakice, i to mi je bio problem jer bi se pes sakril, i onda ja traži drek u lišću, nije baš to lako. Naći pravi drek. A mora biti topal. Hehe :)

Ajd još psi. Ali znam dvoje ljudi koji isto tako imaju sranje kao lajt motiv. Prije podne sve se vrti oko sranja, ajme.. Ako se ne poseru, ode dan bez veze. Pa se o tomu priča ostatak dana.. jooj, a možda je to normalno, opet ne znam. Ja ljetovala s oboje, majke ti, ode godišnji na priče o sranju. Pa daj okreni glavu nekamo drugamo, pogledaj u nešto drugo. Ne idemo nikamo ujutro jer se mora posrat. Čekamo veliki događaj. Pa se kuhaju čajevi za čišćenje, glicerinski čepići, neki drugi čepići, projekt 'sranje'. Ok, znam da je važno posrat se za dug i zdrav život. Ali toliko biti fokusiran na to, što je to, dosada, nedostatak interesa, opsjednutost sobom, drekom, perfekcionizam, želja za kontrolom?

Sretnem se s prijateljima iz doba faksa, pa krene priča. Veli jedna, sjećaš se Coco kako smo išli na izlet u Gorski kotar, i kako smo prtili snijeg, pa smo ovo, pa smo ono, a ja gledam i ne sjećam se, ok, znam da smo bili tamo, imam dvije tri slike u glavi i to je to. Oni se čude kako se ne sjećam.

Druga veli, sjećaš se kad smo brali gljive pa su nam se djeca izgubila, a bili su još mali.. sjećam se branja gljiva, sjećam se kako sam poslagala sunčanice na haubu auta, a auto tamno zelen, i kako su pustile neka govna koja nisam mogla isprati.. i tako, imam neke slike, ali se ne sjećam da smo izgubili djecu :) Očito me to nije nešto jako zabrinulo..

Treća veli, kako ide ona pjesma, znaš, zvali smo te s tuluma da nam ju otpjevaš jer se nismo mogli sjetiti riječi. Koja pjesma? Pa ona, kažu dvije tri riječi, ja ne znam. Onda muž te kolegice traži na guglu i nađe tekst, ja prvi put vidim pjesmu. Velim, ne znam. Pa kako ne znaš, sjeti se.. A jebote, ne znam tu pjesmu, nisam je nikad ni znala. Ali pjevala si nam ju preko telefona..

Četvrta - sjećam li se češke familije, jer zajedno ljetujemo u istom mjestu, i sad mi ona priča o toj familiji. Koja crna familija? Pojma nemam..

Uglavnom, počeli su me gledati sažaljivo, ono, mislili smo prvo da nas zezaš, ali ti se fakat ničeg ne sjećaš? Ne, ne sjećam se detalja kojih se vi sjećate.. hm.. alzheimer.. i tak počne spika o tomu, a i ja se zabrinula. Najviše su me dotukli s tom pjesmom.

Dođem doma i mislim - pa kak? I počnem raspetljavati. Ok, možda sam fakat zaboravljivija od drugih, no meni se jako puno toga događa u životu. Hiće me život sim tam, i pri svakom tom prevrtanju mozak mi se iščisti jer mora primiti nove informacije. I tako je od moje mladosti. Što se tiče izleta, kao mlada svaki vikend sam išla na izlete, i tako desetak godina, petnaestak, nakupilo se toga, i ne mogu pamtiti sve to. Pamtim one stvari po kojima se neki izlet razlikovao od drugih, a toga nema puno. A moji kolege nisu toliko puno izletovali pa se sjećaju svakog detalja. A i kad si s partnerom, prepričavaš, pa sjećanje živi, a ja ni sa kim ne vrtim priče, pak se izgube. A pjesma? E, pitala ja, tko me zvao za pjesmu s tog tuluma? Vele, D. Aaa, sine mi, onda nije zvala mene, već jednu drugu, moju imenjakinju, koja je hodajuća enciklopedija za pjesme, zna sve riječi svih pjesama koje se vrte. Ali su eto shvatili da je D. zvala mene. Uh!!

I tak, sad mi je malo lakše. Doduše, MR mozga je pokazao da mi je mozak stariji od mene. I da imam nekakve difuzne promjene, onak, ali to ništa ne mora značiti, kažu. I eto.. Trudim se držati mozak budnim, a koliko mi uspijeva vrijeme će pokazati.

Sad sam gledala neki film na cinestaru, ili nekom sličnom kanalu. Nisam filmaš, i film je čudan beskrajno, ali me zalijepio. To su oni umjetnički filmovi koji nemaju neki slijed, nego na kraju ne znaš tko glumi, a tko glumi da glumi jer je o nekom tipu koji postavlja kazališnu predstavu - godinama. Vrijeme teče u skokovima, njemu se čini da stoji. A tema koja se provlači, kako ja razumijevam, je smrt. Da, vesela nedjeljna tema :)

Na kraju filma kaže - svi se pred smrt suočavamo s time da smo bezvrijedni, manji nego što smo mislili, da s nama odlazi sve i ne ostaje ništa (čast iznimkama), da je naša važnost bila samo u našim očima.

A ja dodajem: još će nas pamtiti sljedeća generacija, a za dvije nitko pojma neće imati da smo postojali. Daleko od očiju, daleko od srca. Kao što se ni ja ne sjetim svoje bake baš često, pa i roditelja sve rjeđe. Sjetim ih se kad nekomu umre mama ili tata pak si zamislim kako bi to bilo da su moji poživjeli još kojih tridesetak godina..

Možda to sve zvuči surovo. Ali nekako daje slobodu. Odeš, neki su sretni jer konačno mogu raširiti krila (djeca), neki su malo žalosni, no svijet ide dalje, i to je dobro. Ne bih voljela da svijet stane nakon mene.

Nadalje, eto živimo, imamo stotinu briga, kojih se nakon 2 tjedna niti ne sjećamo. Ako nemamo brige, izmislimo ih. Ponekad jednostavno bez veze trošimo vrijeme, često. Ne iskoristimo trenutak. I tako danima. Čemi onda strah od smrti, ako se život rasipa?

I, što bi zapravo trebalo raditi da život bude ispunjen? Po meni, biti sretan! Makar zadovoljan s provedenim danom. Svakim danom učiniti nešto zabavno, što još nismo, neko novo iskustvo steći. Nešto što će mene veseliti, i briga me nakon mene.

U tom kontekstu razmišljam i o fotografijama. Imam dosta fotki, što onih koje sam sama fotkala, a i one koje sam naslijedila. Na mnogima se više ne zna tko je. Stare su 80 - 40 godina. Čuvam ih kao da će jednog dana netko reći čije su, a takvih više nema među živima. Neke su lijepe same po sebi, nevažno tko je na njima. No, tako će jednog dana i moje fotke biti suvišne.

Prolazni smo, danas tu, a sutra prema izlazu :)

Hrabrosti!

Da, hrabrosti. Meni je nedostajalo hrabrosti, i to onda kad nisam znala kako, a bila premalo hrabra riskirati i istraživati, previše je koštalo emocija. Pak sam išla lakšim putem. I nije to to. I dalje sam takva, nisam napredovala kroz život. Ukratko, bojim se.

Tako jednostavno, a lijepo :), rijeci su to Ane Bucevic. Drugim rijecima, ako nam nije lijepo, negdje grijesimo. Pitam se, znam li ja zivjeti? U nekim segmentima da, recimo strucno. A sto se rice emotivnog zivota, tu ne znam zivjeti. Fali mi hrabrosti, pomirila sam se s tim. A dobro...

Me vise nema na blogu.. na blog sam potrosila bome puno vremena, a bilo mi je lijepo. Sad nemam kad, a ni gdje biti na blogu. Izlika? mozda. Super je s posla na blog, pa te netko placa dok blozis. To niti mogu, niti zelim. U drugom sam filmu. A doma nemam kad ni fizicki gdje. I tak malo po malo, udaljih se. Iako jos uvijek razmisljam u formi bloga, kao - e, o ovome cu napisati blog, i vec imam skicu u glavi..
Sad lezim u kadi, sto ne radim cesto, i ajd da se javim. Jer sam vam sigurno falila :)

Pisem s moba pa kako ispadne. Moj najnoviji uvid je da je pod zrele dane jako dobro voziti bicikl, ali ne samo zbog napora, za to moze posluziti i sobni bicikl, nego - ravnoteze. Mene je malo pocelo zanasati, ono zazmiris i pruzis ruke, no otkad vise vozim bicikl, prestalo je. Sad mogu obuci tenisicu stojeci na jednoj nozi. A kad vozim bicikl, samoj sebi dajem zadatke, recimo proci kroz nesto usko, ili voziti po crti. A valjda i centar za ravnotezu treba trenirati.

Eto, i ja bacim oko na tv, pogledam neki insertić iz nogometa. Gledala sam tekmu protiv Argentine i bome bili smo super! Mam mi je palo na pamet kupiti veliki televizor, jer je negdej pisalo da vrate novac ako pobijedimo na prventsvu.

Slušam Dalića, i taj mi čovjek od prvog časa imponira. On mi jednostavno ulijeva povjerenje, imam dojam da zna što radi, i što govori. Slušam ga što priča nakon tekme, i upada mi u uho često ponovljene riječi - stabilan, miran.. On to cijeni kod igrača, a istovremeno cijeni i ako je agresivan.

Ono što me je oduševilo, je kad je pričao o tamo nekoj poziciji i kako je izabrao igrača za tu poziciju. Imao je viziju što želi od te pozicije, pa nabroji, i onda je nanizao potencijalne igrače za tu poziciju, i izabrao je onog koji ima osobine najsličnije onomu što on traži od te pozicije.

Ne znam kako se vama to čini, meni je to revolucionarno za čuti od nekog domaćeg! Prvo se promisli o poziciji, a onda se bira čovjek za tu poziciju prema svojim kvalitetama! Wow! To je upravo ono što nama treba u Hrvatskoj!

Kod nas se inače radi obrnuto. Imamo čovjeka, jel, rođu nekog (ili nogometaša, zvijezdu), pa ćemo izmisliti radno mjesto za njega (poziciju). Okolina se prilagođava podobnima. A nitko se živ ne zapita, što mi zapravo trebamo, kakvog čovjeka, s kojim znanjima, kvalitetama, karakterom (što nije nevažno)..

Eto, makar i kroz nogomet, dolazi nam kvaliteta, pametno promišljanje, planiranje, vizija!

Idemo jučer na plažu frendica i ja, nigdje nikog, i zauzmemo mjesto. Kupamo se, sunčamo... klepećemo.. dolazi starija gospođa sa štapovima i ni levo ni desno nego k nama i metne stvari kod naših, na način da nas je izgurala. Veli ona, tu vam ja svaki dan sjedim.

A nigdje nikog, plaža prazna, hrpa sličnih mjesta. Moja frendica ne može vjerovati.. A ja rekoh, ok, i pomaknem stvari malo dalje. To je situacija u kojoj bi većina popizdila. A ja si mislim - teško je biti star i okoštao. Još ako si takav karakter koji teško prihvaća promjene.. bome je teško. Babac si je odabrala mjesto, i ne može u glavi presložiti da ode na neko drugo. A možda postoji razlog koji mi ne vidimo. Znam i mlade ljude koje teško mijenjaju navike, a pogotovo netko tko jedva hoda s cca 80 godina. Znate one ljude koji vele - 'ovo je moje mjesto...'.

Nakon nekog vremena gledam babca, sjela se tako da je okrenula leđa suncu i vjerojatno grije reumu, bolove u leđima. I to je mogla izvesti zapravo jedino na tom mjestu, druga nisu bila tako okrenuta. Vjerojatno je dulje vrijeme birala mjesto gdje može ogrijati stare kosti.

A tko zna kako ću ja za koju godinu..