'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Moje omiljeno mjesto. Ovaj most na kojem stojim i sve oko njega. Bio je iz ranih dana ona karika koja je povezivala ono malo i veliko u meni,malo mjesto i veliki grad,malodušnost i ushićenje,beznađe i vjeru.

I ta rijeka što je mijenjala boje iz mjeseca u mjesec,iz godina odrastanja u godine sazrijevanja i natrag. Njezin odteretni kanal mijenjao je viziju i daljine dok sam preko nje gledao kako rastu kvartovi, Jarun bude nešto sasvim drugo ili nicanje nikad dovršene bolnice.

No,prelazak mosta u jutarnjim satima dok se išlo u školu zatim na na posao,bio je nešto drugo.....bio je uvijek nov.
Isto sunce ,ista rijeka ali nikad isti ja.

Snimio Stavas Bolikiki
Oduvijek je to bila zanimacija. Promatrati ljude onako sa strane,dok opušteno budu onakvi kakvi jesu. Jer u ljudskoj je prirodi da, čim primjete da ih se gleda ,počinju glumiti. Doduše,neki to rade da ih se uopće i ne gleda. Možda baš zato(ustvari,sigurno zato).
U toj svoj igri fizionomiji,u svim geometrijskim oblicima lica,tijela,izrazima koji se mijenjaju sa svjetlom ili položajem može se saznati puno o ljudima
I ponekad zabilježiti nešto van uobičajenog.

I kad ti prođe vrijeme
Uvijek ostane nešto.
Neki novi izgled
Neki novi film koji nije gledan
Kad prođe vrijeme
I oslabe ti ruke
Nasmiješi se
Bit će novi sjaj u tebi

Ova rana jutra ne odustaju.
Navale na moje vjeđe pa ih natežu u svim pravcima,skakuću po njima,plešu ko mali Domaći oko vatre. A Malik Tintilinić potpomognut korčulanskim blagom od noći prije i kolačem s orasima tražio je skrivene misli po mojoj glavi. One koje zaboravim gdje sam i zametnuo jer,eto,godine čine svoje. Prolaznosnost je stalna,samo ponekad zapne u vlastitim zamkama,okrene se iza sebe i podsjeti na dane kad nije bilo bitno vrijeme.
Samo trenutak u nama.

I to se može. Doduše,sve je lakše preko mosta.
A kad već mostovi (i ostalo) sve manje spajaju ljude dobro je i ovo,makar kao atraktivna slika.

Pita učiteljica djecu:

- “Znate li djeco da se u našoj zemlji mjesečno potroši preko 20 kg toalet papira po glavi stanovnika?”

Jedino Ivica podigao ruku, a učiteljica ga pita:

- “Što ti nije jasno, Ivice?”

- “Pa nije mi jasno zašto po glavi?”

Ajmo kad izgubimo potražiti negdje u nekom skrivenim kutku teoriju zavjere.
Tko je normalan mogao i pomisliti da nisu u pravu.
Svakodnevno jedna te ista priča.
Jadikovke o maltretiranju.
Pa ako to ne uspije slijedi as iz rukava- izvlačenje osobnih problema i traženje raspoznavanja žrtve.
I svi drugi trebaju pasti načine na takvu žrtvu.

Imam i ja molbu.
Poslušajte ulične svirače.
Oni s pravom traže da ih poslušate, jer od toga žive.
Ne pumpaju ego. Samo spašavaju sebe.

Ovdje je sve više SPAŠAVATELJA bloga.
Napose od banalnosti svakodnevnog života.
Jer, Iskrica-blog je vazda bio temelj naučno fantastičnog bloganja.
Tko je ikad pomislio da išta zna o blogu i svrsi blaga, nek odmah sve zaboravi. Ovo nije portal na kojem se piše(ili crta) o svakodnevnici.
Ovo je portal za podizanje ega i dupelizački inspirirane trivijalnosti.

".... Ovdje se mnogi vraćaju kao i ti, ako si umoran sjedni, ako si žedan pij."