'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

iz ovih usta u božje uši neka krene kletva.
ako te ne vidim sutra na onom mjestu...nasmijanu i vedru...moje će noge otplesati put do tebe...ponijet ću u vreći smijeha nešto za tebe...ponijet ću radost za dar. i ljubav za radost. i nježnost za ljubav. i moje ruke, sa srcem u njima, za nježnost.
i poljupce ću ponijet za tvoje lice nasmiješeno,kad me vidiš.
kunem se starim cipelama mojim,obući ću odijelo boje dana...da osvijetlim ti noć kad budeš uz mene..da nikad više ne budeš tužna i da suze presahnu sa tvog lica na toplini mog daha....da trepavicama svojim golicaš moj obraz kad mi dotakneš lice,kad nasloniš glavu na moju i na uho mi šapneš da nitko ne čuje:
-"KUNEM TI SE...I JA TEBE VOLIM"

..da mu je ovdje dosadno i glupo.
i da se mora maknuti odavde i to najaviti na sva zvona.

ima? bravo!

i prosim lepo odite već jedanput i ne vraćajte se sa svojim isto tako dosadnim najavama .

mi ostali smo svi sebi najbolji i najpametniji i ovdje nam je baš dobro

prekznoćka su padali pijanci mesto sniega.
pak se nigdo ni veselil....nee

....tuđim kurcem koprive se mlate
ali ljudi nikako da shvate
važna je i poruka i rima
kad u društvu vlada takva klima....

Nepoćudni.:))

ne ovu našu...sram ga bilo ko to pomisli...ccc

Ono...makar za krajnsku goru.

ko kaže da fale cvike??

Da sam neki tip na cijeni
Pojavom da svojom plijeni
Da sam k tome još i faca
Nemam tih živaca.

Also,zašto nekome pogledamo profil ???

Vidimo sliku,ok.
Ima zanimljiv nick,ok.
Odgovaraju nam godine pa da vidimo što nudi,ok.
Slučajno stisnemo profil umjesto otvaranja bloga,ok.

Al zašto nekome gledamo nick svaki drugi mjesec a nemamo kontakta s takvima?

Zaboravnost?
Simpatija?
Potreba za pokazat se?
Nešto deseto????

Dajte bar detalje na blog da i mi malo sudjelujemo...also,tko je koga,zašto i koliko puta?;)

jeftino a nije iz trgovačkog centra.:)

A ovdje nikog...da niste i vi u redu..

Jebate sjatilo se pola sela zbog nešto balona i par krekera ,for free.
A ništa drugačijeg nema...radnici neljubazni,cijene svejednake....pemzije već potrošene

tako smo je zvali.
stariji su nam pričali o njoj.
prenosili nam svoja iskustva i govorili na koji način moramo držati ruke i noge. i gdje nam glava mora biti. a mi smo upijali njihove riječi. ti stari mangupi nisu nam govorili sve.
da to nije samo igra u kojoj se zabavlja,pobjeđuje ili gubi.
nisu govorili da to je način koji nam život čini podnošljivi u budućnosti,ako izvučemo pouke..
ta gruba muška igra,u dvije ekipe,kad jedan iza drugog ,pognutih leđa,stave glave između nogu ovome ispred sebe a protivnik sa zaletom skoči na njihova leđa. ovisno o procijeni,tko je je najslabiji u tom lancu,baca se na onog koji će prvi pasti. i tako redom dok se sve ne sruši...jašu jedan drugoga,ljuljaju, skaču...ili provociraju,ne bi li i na psihičkom planu dotukli protivnika.
nisu nam rekli ti stariji,da ono što nam predstoji u životu,isto bude kao i ta igra, u kojoj će najslabiji pokleknuti prvi a zbog njega i ostali budu ovisni o njemu.
no,to smo morali sami saznati..na vlastiti, leđima podnijeti teret onih koji nas jašu. i kako je najlakše uz pomoć prijatelja napraviti ,da sa sebe bacimo strano tijelo koje nas želi gaziti;
netko drugi da bude "trula kobila" koja će pokleknuti pod teretom.

a možda su znali ,ti stari,da moraju šutjeti