HIPOKRIZIJA

A nije onaj zrakoplovni već samo mašem i pozdravljam bloško pučanstvo s mora (krka)

"Nije normalno niti je moguće biti stalno sretan. Sreća je trenutak, vrhunac nečega, jedan dio života", kaže psihologinja.
"Nekako je toksično odbijati cijeli drugi dio emocionalnog spektra. Za nas ljude posve je normalno da smo u patnji, u tuzi, težini, ljutnji… i to je u redu. Život je kompliciran i ustvari je umjetnost naći neki balans u svim emocionalnim sadržajima i u svemu što nam se događa. Ključ za dobro mentalno zdravlje stoga nije sreća kao konstanta nego je to sam put kojim idemo i kako njime koračamo"

Ovaj citat sam izvukla iz članka koji je niže dolje u linku! I to je bit…normalno je i moguće biti povremeno sretan. Možemo to vježbati svaki dan. Ja to činim zadnju godinu dana i baš mi nekako uspijeva!

Ovih dana mi je godišnjica mog ponovnog samačkog života! Nekako mi se čini (možda mi se samo čini) da je to jedno od najsretnijih razdoblja mog života? Baš sam nekako uživala i bila sretna zadnju godinu dana u tom povratku u svoj dom koji sam napustila prije sedam godina! I ponovo sam ga stvarala u malim sitnim stvarima. I uživala. I hvala onima koji su mi pomogli, a bilo ih je. Da me nije kćer raspižđivala, bilo bi to vjerojatno najljepše razdoblje mog života! A i onaj moj bivši mi je par puta digo živac, a trebalo mi je skoro pa godinu dana dok sam ga u sebi poslala u krasan kurac!

Jer, neke stvari ne skontaš odmah, treba ti vremena da to provariš i shvatiš! Meni dugo treba da nekog izbacim ko uljeza iz mog života, ali kad to učnim, nema natrag! Mi škorpioni smo osvetoljubivi. Kaže moja frendica kaj se bavi okultnim i horoskopima da ja imam strašnu i snažnu energiju, volju…gotovo da bih mogla pomicati…ha ha…noževe! Nisam ju pitala dal ih mogu i bacat?
Šalu na stranu, danas sam čitala jedan članak s kojim sam se poprilično složila (link u prilogu)! Znam ja da vi sve znate (ko i moja doktorica od kćeri), ali ja još uvijek učim, ponavljam i saznajem! Pa sam ovih dana razmišljala o svojoj sreći i tome što me čini sretnom. Između ostalog (osim godišnjice) ovih dana imam i jednu mjesečnicu (a nije menga)! Mjesec po mjesec, možda će nešto i biti od nas vodenjaka? Kakogod, treba sebe činit sretnim, ali ne uz pomoć drugih već sam sa sobom, a drugi onda dođu, ostanu…ili odu. Skoro pa svaki dan iznova. Bilo što bilo, važno da znamo što to jest što nas čini sretnim! Pa je mene danas npr usrećilo spremiti punjene lignje u pećnici! Jbt tko za samog sebe radi jadranske punjene lignje? Ja! I nije mi bilo teško, jer sam uživala, uz čašu crnjaka! Bolje crnjak u čaši nego li u duši!

Cijenim duhovitost, makar in vino veritas, ali i duhovnost! Tako je rijetko sresti ljude koji su ti i takvi! Da se vratim na ovu prošlu godinu. Nije poanta imati kule i vile već sebe obasipati srećom! Konačno sam prestala jurit zadnju godinu…za svim i svačim! Za zabavom (plesnjaci) i izlascima, za svojim muškarcem, za prijateljima! Svela sam sve na pravu mjeru. A poznanike obrezala ko što se čini u proljetnoj rezidbi. Ovo proljeće sam to još malo doštucala i moj booty call se baš smanjio! A malo sam podrezala i svoje prijatelje tako što više ne skačem na njihov mig, kad zovu, kad nešto trebaju.

Sad gledam tko meni kaj može dati kad ja trebam, za promjenu! Naprosto sam život podredila sebi. I kćer sam uz tešku muku ovih dana dovela u red prema sebi! U stvari, sve je stvar naše percepcije! I sretna sam! Ne zbog tamo nekog vodenjaka koji mi se pojavio u životu niti zbog relativno solidnog materijalnog života (to je važan preduvjet da si osiguramo sreću i dobar život). Poanta je da u sebi presložiš i posložiš ono što te raduje. Nadam se da će netko ipak pročitati ovaj tekst iz linka?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/studija-sreca-je-navika-koja-se-moze-na


uciti-na-znanstveno-potvrdjeni-nacin/2548286.aspx

nedjeljnjim jutrom, u domu svome, ponovo čitam I.A. (sada bez fotki) i mogu reći da je čovjek prilično precizno secirao blog i dugogodišnja događanja na njemu! citirat ću ga u jednom:

"Sitnicavi komentara ..
od sitnicavih osoba ..
koji nemaju nesto svoje za napisati ..
ili ne zele nista osobno napisati ..
stvar je navike na blogu ...

Mozes presutiti ..
ili ih uvrijediti na osobnoj razini ..
da im cak gle cuda ..bude krivo
sto si tako grubo odgovorio .."

kako sam često i sama bila predmetom cipelarenja vegine bulumente (marta, kjele, T.J., krelec a kasnije i styx) dobro se sjećam tih okršaja! ovaj pokušaj "dovođenja u red" I.A. ovih dana je macina vodica prema ondašnjim čoporativnim nasrtajima na pojedinca! zašto se osvrćem na to? pa možda zato što se mentalitet blogera gotovo nimalo nije promijenio, jedino što su sada okršaji rjeđi i bezidejni! još uvijek se raspravlja o nečijoj frizuri, nečijim stolnjacima, vjerskim opredjeljenjima umjesto da se raspravlja argumentima o nekoj temi? puritanci su uvijek na iskrici trčali počasni krug, ali zadnjih pet godina to tako bode oči da je teško gledat.

ovladali su neki nemušti ljudi i ljudi bez identiteta (kak veli I.A. na mnogim sajtovima ti ne daju niti blizu ako ne staviš svoju fotku). ljudi koji se boje i stide sami sebe. i toga kaj su uopće ovdje! licemjeri svake vrste. oni o sebi ništa ne pišu ali sve znaju o drugima. i sveudilj spominju druge, umjesto da pišu o sebi? svima nama su uvijek zanimljiviji drugi i njihove pikanterije nego li vlastite (čast izuzecima koji pišu o sebi)! ali, blog je jedna vrsta dnevnika...a zna se da u dnevniku pišemo o sebi, svojim uvjerenjima, svjetonazoru, sexu, ljubavima, problemima. sve ono što je osobno mjestu je na blogu. normalno, ne sa pojedinostima i u granicama dopuštenog. sexi ali ne i prostački, ljubavno ali ne uvredljivo. dragi blogeri, davno ste izgubili svaku mjeru, da postoji admin ne bi vam uopće dopustio da pišete ovdje, zato što ne pišete i ne spadate u blog. možda prije u story rubriku ili tik tok. tamo su ispraznosti pod normalno. ali, publicum ko publicom...skandira i kliče upravo najvećim i najkrvoločnijim životinjama! coloseum na maximum, pravi circus maximus!

a vrijeme je korizme, suzdržavanja, čišćenja i ljudske dobrote? ima li toga u vas? mislim, ja ne moram (iako želim) jer nisama vjernik i polažem račune samo sebi! što mi je ovo trebalo? pa možda stoga što je nedjelja, uz kavicu bez dobrog društva brigam tuđu brigu! i trkeljam. ja to barem priznam, a nisu me tukli. barem ne u ovoj dobi. i nisu me korili jer nema tko. teško je biti nevjernik. moraš sve sam...i griješiti i odriješiti. i kuditi i oprostiti. nema utjehe ali zato ima prave mjere. sam si ko prst. u tom smislu shvaćam I.A. čovjek se ogolio, pokazao neke fotke koje mu znače (ko vama cvijeće, šljašteći valovi i slične pizdarije), čovjek ima svoj stil, svoj život...svoj je! meni više smetaju licemjerne sirovine koje se skrivaju iza građanštine i uljuđenosti a utopili bi te u žlici vode. osobito ženu, jer muškarci u osnovi jesu takvi. koristoljubivi (glede mesa) a žene glede egzistencije. primati (ha ha igra riječi jer je u pitanju imenica a ne glagol) samo takvi. koliko smo se odmakli od tog? možda se opet sve više približavamo izgledom (botoksiranje usnica u žena) kao i ponašanjem (uporno selfanje dok hodamo ulicom)?

da se razmemo, nije u redu stavljati tuđe fotke javno, ali svi vi koji to svaki dan činite (skidate nečije fotke s neta), činite isto ili slično? u čemu je razlika je li na slici nečija guzica, pimpek ili pička? ona ista vagina koja je prešućena u udžbenicima? nisam za pornografiju, nisam za nuđenje genitalija...ali ovo na blogu što je dotični I.A. objavio je njegov uradak, njegovo viđenje svijeta...njegovog. možemo o tome misliti kaj oćemo, možemo mu to i komentirat ili ne pa time izrazit svoje neslaganje, ali ismijavati nečije ozbiljno devijantno ponašanje nije lijek? uvijek sam mislila da je lijek razgovor...s vjernikom da ga uvjerim da je glupost vjerovati u ovce i pastire u 21.st, sa nepismenim da je glupo da ne razumije i ne zna čitati i pisati i time propušta ljepote svijeta, sa apstinentima sexa u životu da je to najveća ljepota koja je data čovjeku, lažljivcima i licemjerima da time najviše varaju sebe, šezdesetogodišnjacima da si nađu ženu al pari svojih godina a ne 20-30 godina mlađe...etc etc

eto, ja malo umlatih jutrom ovdje umjesto maslinovim grančicama, sve zarad mira...u sebi. a kad ga imaš u sebi, onda ga širiš i drugdje. iako mislim da najprije svatko smiri i umiri sebe (ili razbuca)...za dobar život potrebno je i jedno i drugo! osobito za suživot! dakle, mogu reći što hoću i koliko hoću a koliko i zašto se tko pronašao u tome, nije moja stvar a još manje problem! svakom njegovo!

Ovih dana u gostima (po nuždi a ne po volji) kod kćeri ponad Kaptola! Lijepog li života,što sam joj i rekla! Treba cijeniti dobro u životu jer ako ne, desi ti se loše. Unučica koja postaje sve više mlada dama, ne može se nauživati bake! Lijep je osjećaj kad si voljen i dobro došao! Čak je i kćer malo manje našpanana? Pitam se koliko dugo? Pa smo tako večeras, nas tri generacije put festivala svjetlosti! Noga(stopalo) me boljela za popizd...al sam izdržala. Kod Ameli malina koktel (mala je naručila bezalkoholni koktel), Ameli torta ćerce i Jozefina za mene. Čak sam bila spremna platit ubera od Kaptola do rotora al sve bezec? Dovukle smo se busom doma, moja ljubav je zaspala kraj mene...i ujutro će se probuditi uz svoju baku. To dijete me tako voli, i ja nju, ljubav je obostrana jer ima neka tajna veza ko ova plava večerašnja šuma puna divnih čudesa! Sutra konačno domu svome! Kak veli ježurka, meni je draži moj skromni dom!

(iz moje arhive, ususret festivalu svjetlosti)

divno je biti nekome nešto!
Link

E sad, ako netko da ovakav naslov svom blogu
“Ovdje sve politički i geostrateški stručnjaci, a najuža struka im je zloba i nož u leđa!
a potom utvrdi da je cit.
„sara,
moj blog nije imao veze s politikom, isto tako što i Animacijin nije imao veze s pedofilijom.....
Prijava ?
Od kad sam na ovom blogu stalno mi netko nečime prijeti, pa jel bi mogli s tim prestati već ??”

Što više reći? Ja jesam stara ali nisam izlapljela i ne dopuštam ikome da od mene čini budalu, Patricija? A glede prijave, ženo ajde se već jednom nauči čitati (pisati valjda znaš), cit.
„…kažu, jutro je pametnije od dana a vidim da su neki hladno oružje (noževi) i omče od kamena oko vrata povukli tj obrisali blogove! nije baš samo tako nekom navući luđačku košulju i reći mu da ćeš objesiti kamen oko vrata i bacit ga u duboku vodu? makar to bio i omraženi predsjednik ove države? ili premijer? to nije vokabular za 21. stoljeće i za HR kao demokratsku državu! jedno je izaći na ulicu na prosvjed i izvikivati neke parole ala dosta je, lopovi, odlazi...a posve je drugo izricati prijetnju oružjem, ubijanjem i sl? deca, deca...dajte se malo skulirajte (patricia, ilija)! mogo bi vas netko i prijavit za prijetnje?”
Ovo, mogao bi vas netko prijaviti je samo konstatacija a ne prijetnja da ću to ja učiniti! Ja kad to namjeravam, to i učinim i o tome obavijestim javnost i aktere!
Dakle, mala skuliraj se i prestani mljeti gluposti, jer mi stvarno već naporno čitat tvoje gluposti na blogu, ali to ne moram na svome blogu!
Kad smo kod tvojih gluposti, da se osvrnem na još jednu od neki dan kad si spominjala svog rođaka koji je bio čuvar u logoru, tam kod đure, i ispravnu konstataciju da čovjek ne mora biti kriv (osobito to nisi ti), te rat nije dobra stvar i da ne treba suditi o djedovima koji su bili često prisilno u ratu, ali đuro te dobro upozorio, ne petljaj se u priče koje nisi u stanju hendlat?
Ali ima jedna druga, najblaže rečeno sporna ako ne i posve netočna, tvoja konstatacija, koja me nagnala da joj posvetim blog?
Cit:
“…Vidi, smjena vlasti , ne dovodi do ničeg drugog nego do usporavanja svih procesa, jer se tada rade kadrovske križaljke koje traju mjesecima ........i time se sve usporava.......
a u konačnici, ništa se bitno ne mijenja..........
Jer je većina stvari već unaprijed zadana.........
i mora ići po svojem protokolu.........
Tko god pobijedio”

To je takva notorna glupost, Patricia, jer ako si ikada radila u javnoj i državnoj upravi (ja jesam), jasno bi ti trebalo biti da svaka politička garniture koja dođe, zatiče stanje…osnovne stvari, dakle protokoli oko nečega se održavaju, ako su samo protokoli al ne i izraz neke političke i ine volje i klike?
I ništa nije unaprijed zadano, mala? Ljudi zadaju okvire, holograme, protokole…a pobjednik (na izborima) unosi novosti, promjene…zato i jest važna promjena, jer mijena stalna jest! Okamine u ljudskom mozgu su često vječne i nepromjenjive, stoga valja maknuti i te ljude s okaminama. U ovom slučaju HaDeZeovskim! Ne znači da ne mogu biti i SDP-eovske? (često su bile). Ovo je osnovni razlog zašto mi neki ljudi razmišljamo svojom glavom i donosimo zaključke i svoj sud temeljem informacija a ne preuzimamo servirano od bilo koje političke, tehnomenadžerske ili neke druge elite!
Dakle, upravo te uhodane elite i poslušnici su zapreka napretku novim, boljim postupanjima, stvarima i društvenim pojavama (nažalost, svi novi do sada u ovoj državi su radili isto, preuzimali poslušnike a ljude s idejom i onima koji su se suprotstavljali i mogli vući naprijed, takvi su ušutkavani i tjerani (negativna selekcija). Kad to postane jasno u vašim glavama, tada će možda i cijelo društvo ići naprijed, a ne samo pojedinci. Jer, javna uprava i državna uprava je SERVIS građana!
Vama koji ne mislite i neda vam se misliti, ALIBI je upravo ovo o čemu sam pričala….da netko drugi umjesto vas misli, dela..vama je sve naporno! Joj, pusti me da spavam…nemoj me ništa pitati…svi su isti...neću izaći na izbore...pun mi vas je kurac više od pola stoljeća (vaše pravo, ali i moje)! I prestanite pričati da su svi isti, jer vi ste SVI isti i svugdje isti, ali vi nikad nećete shvatiti RAZLIKU med kreativnih i marljivih ljudi koji vuku naprijed i “radne marve” (vrli predsjednik vas je nazvao "stoka sitnog zuba") koja isto treba odraditi svoj dio posla! Ako ništa, barem to? Izbori su upravo vrijeme i prilika da i “stoka sitnog zuba” nađe svoju ulogu u društvu, barem jednom u četiri godine?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-inozemstvu-zivi-preko-32-milijuna-hrv
ata-evo-u-kojim-drzavama-ih-je-najvise/2547524.aspx?index_ref=naslovnica_vi
jesti_ostalo_d



pa kažu da smo iseljenička zemlja već stoljećima! i da nas vani ima cca 3 miliona (skoro koliko i tu)! i još kažu (brojke, statističke, državnog zavoda) da je upravo 10%od tog broja kroz nekoliko stoljeća iseljeno upravo 300 tisuća zadnjih osam godina (od ulaska HR u EU i vladavine HDZ-a), pa si vi mislite, dragi moji hrvati! ispada da nas je više odselilo u ovoj demokraciji, kada po nekima, živimo divno i krasno i sve sami biramo i uživamo u kapitalizmu, nego li za vrijeme prošla dva svjetska rata i ranije u doba bijede i siromaštva kad na ovim prostorima (osobito dalmacija) se nije imalo kaj za jesti? uživajte, ma gdje bili...a vidim ima nas svuda po svijetu. nisam mislila da nas najviše ima u USA, više od miliona, više nego u Njemačkoj cca 500 tisuća. ispada da nam je jedino dobro vani? no, jadni mi koji ostajemo...bez svoje djece, unučadi već samo starčad. ovih dana sam se onako od jada nasmijala dok Večernji list sveudilj danima piše o krštenju nekoliko filipinske djece a istovremeno djeca naše djece bauljaju po bijelom svijetu i neće znati ni beknuti hrvatski? to je nama naša borba (ova skorašnja) dala! nije ovo uopće politički pamflet, čisto vapaj majke za djetetom, trebao bi biti i države i naroda za svojima kojih nema i koji su otišli...sve zbog pogrešnih politika, ratovanja, protjerivanja i sl. no, tako je valjda bilo i danas je na ovom brdovitom balkanu, naši odlaze na sjever a dolaze s juga...jedino kaj je taj jug postao neki daleki jug! nije me briga, ioanko neću to doživjeti. tražili ste, imate i uživajte, nije vam nitko to nametnuo!

žute ruže i šarenilo boja

šarenilo tulipana
što reći kad ti netko za prvi put pokloni žute ruže (istina, već smo stekli neki staž više od 15 dana intenzivnog poznanstva)? ili zna ili osjeća? nebitno, bitno je da su žute ruže tu, u mojoj vazi danas! pitala sam, kako si znao da mi je to najdraže cvijeće, žute ruže? nisam znao ali sam nekako slutio, pa sam zato uzeo žute ruže ali i bordo divlje orhideje, bijeli šlajer...pa valjda ću pogoditi? sjajno!
a jučer sama sebi kupih šarenilo od tulipana..svake boje pomalo! a trebala sam znati da će danas stići žute ruže. no, ponekad ne slušam svoju intuiciju. a s vodenjacima nisam imala posla. učim se, kako je to krasno! sjedili smo danas na jarunu, na suncu, na klupici! big deal? al ne bje ona uobičajena, već ona električna, za punjenje baterija! ha ha...napunili smo baterije, skovali planove za neko putovanje. i držali se za ruke! a pesi su veselo mahali repom. konačno sunčan dan. nebesko plavetnilo kakvo danima ne vidjeh! prekrasan je taj moj kvart, odeš par stotina metara i oaza mira! kava na sunčeku, ruka u ruci...kaj ćeš više? ima li toga u ovim letima? o da, ima! upravo mi se događa. dobro je biti star, ne planiraš, ne očekuješ...naprosto živiš taj dan za danom! a i krumpir gulaš je bio mljac, baš ko u mojoj i njegovoj mladosti! i da, nije iskričar a kamoli bloger, možda je to neki dobar znak?

neka si ti to nama lijepo objasnila BZ, tko je tko i tko je dokrotirao i diplomirao i svršio...ovdje! to je inače jako bitno za napisati suvisli blog, a još bitnije za komentare kakve smo ovih dana s "udivljenjem" mogli čitat! no, mene muči nekaj drugo? ja ću više zaboraviti nego li što su neki ikad znali! pa tako evo, upravo ovih dana zaboravljam (namjerno, ne poradi ALZ) da sam odgojila jednu doktoricu znanosti (znaš, onak BZ kak ti još niti sanjati ne možeš pa ti želim da preživiš i doživiš da tvoji prestanu pišati u gaće, da riješiš svu zadaću i držiš glavu kad povraćaju nad wc školjkom i da postanu ljudi)! to znači odgojiti čovjeka! to znači da skrbriš za njega do njegove sposobnosti za samostalan život! nekako je i moj ego nadošao, konačno, ovih dana a to nema nikakve veze s ovim blogom. moram priznati da u svom životu nisam imala često prilike imati posla sa doktorima znanosti, osim kaj sam jednoj brisala rit! i da imam dva takva dotura u obitelji (ali nisam ta)! pa sad, kako ne sretoh drugdje, a osobito ne na blogu (ak se ti BZ moš kurčit sa doktoratima svoje kume, mogu valjda i ja sa svoje kćeri i bratića?), a osobito ne ovdje nekog takvog, bilo bi mi drago pročitat ponešto (mislim kakvu knjigu ili znanstveni rad al ne blog). pošaljite mi link!
ali, nisam poradi poučavanja i podučavanja iz života krenula pisat ovaj blog, već kao što rekoh, rekoh danas jednoj i jedinoj svojoj doktorici da je dosta! a glede mog end or and voljela bih sresti nekog na pragu sedmog desetljeća da napravimo neki kviz znanja? engleski sam učila ni manje ni više već deset godina, ali kad ne govoriš jezik slijedećih 40 godina (uglavnom) jasno je da ti se petljaju i zaboravljaš riječi jer previše toga znaš a ljudski mozak potiskuje i zaboravlja (to mu je jedna od važnijih funkcija da briše stare info kad dolaze nove)! sretna sam zbog toga što zaboravljam i zaboravih toliko toga, BZ.

e sad, zašto je moj komentar (sigurno ne zbog and i end) bio toliko "uvredljiv" za pojedince koji su se pronašli, mislim da vas najviše boli istina cit:
".... ljudi imaju potrebu bit važni nekom, bilo kome, ikome...jer sebi nisu! i onda se ulove za vjeru, imanje, izrugivanje drugima, cipelarenje, kreveljenje i hinjenje zabave a sve u nakani da se bore za sebe i sa svojim demonima? sva sreća da mi blog više nije tako važno mjesto tak da, iako volim doći ovdje, mogu ga i zaobići! ljudska glupost je bezgranična, kao što znamo i glupo joj se suprotstavljati pameću. naprosto je treba pustit da prođe! a prođe, kad tad. ili mi prođemo."

evo i cijeli komentar c/p:

suglasna da je blog zadnjih dana (al bar je živnuo) postao pomalo čudno i opskurno mjesto na kojem se ne osjećam uopće dobro!? ali, mi koji smo dulje tu (da ne kažem od pamtivijeka)pamtimo takve eskapade i spodobe od nickova koji su danima, neki i mjesecima i godinama vršili ovakav teror riječima ili slikom! pa ću ih apostrofirati (na svu sreću neki su i pokojni)...sky-ka, horni, rex, ricambi, nedugo im se pridružila patricia, sada brka i kruno..bit će toga još? ljudi imaju potrebu bit važni nekom, bilo kome, ikome...jer sebi nisu! i onda se ulove za vjeru, imanje, izrugivanje drugima, cipelarenje, kreveljenje i hinjenje zabave a sve u nakani da se bore za sebe i sa svojim demonima? sva sreća da mi blog više nije tako važno mjesto tak da, iako volim doći ovdje, mogu ga i zaobići! ljudska glupost je bezgranična, kao što znamo i glupo joj se suprotstavljati pameću. naprosto je treba pustit da prođe! a prođe, kad tad. ili mi prođemo.


da zaključim, kao što vidite...prošlo je!

nisam dugo, pa ću danas zatvorit komentiranje! uopće me ne zanima kaj tko ima reć...odoh!

čitam jutros tisak, a čitam i ovdje...sve vas je više! dobro jutro vam želim, dragi botovi! čovjek bi očekivao od vjernika, da bar nedjeljom ne rade?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/istrazili-smo-hrpu-hdzovih-botova-pogle

dajte-sto-pisu/2544881.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_prva_d


kak vam se čini ovo? što mislite, oćemo li mi doseći Srbiju? ajmo, go HDZ, go!

"U Srbiji objavljen navodni popis Vučićevih botova. Imali su 14 tisuća profila?"

dobar je to osjećaj kad te ona prati! ponekad se čudim samoj sebi kak reagiram na nešto ili nekog, a onda post festum shvatim da je upravo bila stvar u mojoj intuiciji! ona mi je rekla da nešto učinim ili ne, a ja sam ju poslušala...i uglavnom nisam požalila! dođoh, napisah i..odoh! a pustit ću si jednu dragu mi stvar koja me baš onak intuitivno podsjeća na tebe, intuicijo moja. jer, fakat...zajedno bismo mogli zapaliti svijet?
Solomon Burke - Together We Light Up The World.wmv
Link

a kome nije (meni) dosta, evo još malo dobre mjuze!
blues
Link

jel se vama ovo čini jako poznato? meni da, jer živimo usred toga! hvala slova kaj si mi dao inspiraciju za ovaj današnji blog! možda je vrijeme da se podsjetimo na ovog "nostradamusa"? tko nije pročitao, evo kratak sadržaj romana...ali vi to bolje znate jer svaki dan upravo tako...živimo!

1984. George Orwella. (cit)

"Roman “1984.” Georgea Orwella jedan je od najznačajnijih romana svjetske književnosti i zasigurno najpoznatiji distopijski roman uopće. Govori o totalitarističkom režimu koji vlada u budućnosti (s obzirom na vrijeme kada je roman napisan), te o pojedincu koji pokušava živjeti unutar tog režima.

Taj pojedinac je Winston Smith. Već njegovo ime naglašava prosječnost te osobe, koja je u romanu predstavnik običnog čovjeka unutar društva i zamjenjiv je bilo kojom drugom jedinkom. Winston je naizgled poput svakog drugog člana Šire partije, niže pozicioniranih radnika koji pripadaju prihvaćenom sloju društvu, ali opet bez ikakvih povlastica osim osnovnih, katkad i nedovoljnih sredstva za život. On ustaje na vrijeme, odrađuje svoj posao, pritom ne odaje nikakve znakove slobodne volje ili vlastitog mišljenja, što je prijestup kažnjiv smrću. Ipak, on je samo čovjek, kojeg, koliko god da je to nepodobno, vode osjećaji, razdiru sumnje te se u njemu budi mržnja prema onome tko bi mu trebao biti svetinja. Ta svetinja, vođa i religija je Veliki Brat.

Veliki Brat, iako je partijsko božanstvo, zapravo je samo slika na zidu i glas na “telekranu”. On vidi sve, sve kontrolira i u sve je upućen. Bezgrešan je, a čak i kada pogriješi, mijenja se čak i sama povijest kako bi njegova predviđanja u sadašnjosti izgledala točna. Iako se Veliki brat predstavlja i štuje kao osoba, kao ikona i apsolutni vladar, on je zapravo sam sistem. On je organizacija stvorena da provodi diktaturu, vlada ljudima, stvara “jednomišljenje”, te gasi svaku individualnost, a time i samu čovječnost. Dužnost Velikog brata je da održi totalitaristički sistem. To čini vladavinom straha i mržnje, te kontrolom bazičnih ljudskih emocija. Vladavinu straha provodi čistkama. Pojedinac zna da će za bilo koji, pa čak i najmanji znak nepoštivanja zakona biti izbrisan – iz povijesti i sadašnjosti.

Ljudsko nezadovoljstvo kanalizira se u mržnju prema neprijatelju. Čak ni taj neprijatelj nije stvaran. Umjetno je stvoren, baš kao i imaginarni ratovi kojima se opravdava neimaština te kojim se kontrolira mržnja. Mržnjom se potpiruju i gase ljudska potreba za traženjem krivca, te odvraća društvo od pravog problema i usmjerava ga onaj nebitni. Gašenjem ljudskih emocija, gušenjem individualnosti, uz pomoć zabranjivanja umjetnosti, filozofije, vlastitog mišljenja, čovjeka se pretvara u radilicu koja se nikada neće pobuniti protiv svog vlasnika, jer nije u stanju niti vidjeti da se oko njega događa nešto pogrešno.

Ovaj prokaz totalitarističkog društva bio je Orwellovo upozorenje na to kakav bi svijet mogao postati ako društvo dopusti da njime vladaju nepoznate sile prerušene u zavodljive ikone i jeftina zadovoljstva. Nedostatak kritičkog mišljenja i djelovanja protiv nezadovoljavajućih sustava stvara svijet u kojem su ljudi robovi režima i tek nekolicine pojedinaca koji vladaju svijetom iz sjene. Njihova imena se ne znaju, znaju se samo njihovi logotipovi i brandovi, baš poput logotipa Velikog brata, koji nije ništa drugo nego šarmantno i uvjerljivo lice s plakata.


“1984.” napisana je iz perspektive glavnoga lika, iako je pisana u 3. licu. Taj lik unutarnjim promišljanjima predstavlja svijet u kojem živi. Njegov svijet je besmislen. Ništa u njemu nije istinitu, niti trajno. Sve činjenice su podložne promjeni, ma koliko ta promjena bila nelogična. Time sam lik nije siguran ni da li je godina u kojoj živi uopće 1984., a kamoli išta drugo. On može imati povjerenja jedino u vlastita sjećanja, ali i ona blijede pred stalnim izvrtanjem istine i prikrivanju stvarnosti. Jedino što se čini stvarnim u tom nečovječnom svijetu su njegovi vlastiti osjećaji i misli. A upravo to je ono što je apsolutno zabranjeno. Ipak, ljudskost u Winstonu pobjeđuje nad strahom od sustava. On joj se pokorava u dometu svojih sposobnosti. Gleda na svijet shvaćajući njegovu suludost i surovost, znajući da ništa ne može promijeniti. Jedino što može je nastojati da njega ne promjene, pa čak ni pod cijenu smrti.

Ovaj roman značajno je djelo čija su se predviđanja u mnogočemu obistinila u modernom društvu. Ono nije samo fikcija, nego i proročanstvo temeljeno na dotadašnjem razvoju društva. Osim opisa distopijskog svijeta, nezaobilazne radnje i dobro razrađenih likova, roman nam nudi filozofska promišljanja, etične rasprave, a prije svega ozbiljnu kritiku današnjeg društva, koja nam nije dana samo kao zabava, već i kao opomena.
Kratak sadržaj

Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom Partije.

Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika, antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva. najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac, čarape ili slično.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli mržnje prema Velikom Bratu.

U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod. Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece. Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem.

Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što se Winstonu sve više počelo gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat.

Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja.

Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije.

Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene.

Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je nastavio šetati ulicom, kad se iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo!

Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik.

Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu je tutnula papirić u ruku.
Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te volim.”

Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par.

Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski upoznaju. Ona se zvala Julija i također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala.

Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada, paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava.

Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i poletnijim, a njegov život smislenijim.

Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien, čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio. Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako bi ga primio u Bratstvo.

Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva.

Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako je uopće došlo do društveno-političkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija najčešće spavala pored njega.

Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi.

Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se nadao da će mu pomoći ako sazna.

Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata.

Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije. Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien. On bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri."

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko razmišlja protiv Partije.

Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i to je bio znak da su ga potpuno slomili.

Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio na pomisao da opet bude s tom ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata.

rudnik barbara


tram-konjska zaprega

Tehnika i tehnologija mi nikad nisu bile jača strana. Stoga valjda nikad u ovih pola stoljeća nisam niti posjetila tehički muzej grada Zagreba (N. Tesla)! Istina, ovih dana je bilo must have, otići na Meštrovićevu izložbu tam u Klovićeve, ali nikad nisam voljela izložbe po narudžbi..svi živi! A i inače mi skulpture tj kiparstvo nije nešto napeto. Ima nešto baš hladno u svom tom kamenu, metalu, pa čak i drvetu kao materijalu za sve te rezbarotine. Već sam se par mjeseci spremala s unučicom u Teslu. Ali, kako smo i ona i ja nekako zaredale nekim nemogućnostima (virusi i slično), nije bilo prilike.

A kako smo unučica i ja obišli već maltene sve muzeje koji su primjereni njenoj dobi, valjalo je i tamo zakoračiti! Najprije rudnik čiji obilazak je potrajao! Nikad nisam bila u rudniku, a ovaj baš dobro fingira pravi. Prije toga smo obišle aute, avione, helikoptere, brodove…sve kak je nekad bilo! I mogu vam reći da sam pomislila kako sam stara…jer mnogim eksponatima sam svjedočila kao suvremenik! I onda nek mi još netko veli kako iza rata nije ništa sagrađeno niti napravljeno?

Pa smo potom imali demonstraciju Tesline struje i strujnog kruga. Klincima je to bilo zanimljivo, a i mi stariji smo malo obnovili znanje! Na kraju, kao šećer na kraju, planetarij i stručno vodstvo kroz nebo! Moja sreća što sam par puta u životu imala za istač nebo iznad sebe i čovjeka pored sebe koji mi je sve to objasnio…od Siriusa do velikih i malih kola, južnog i sjevernog neba i sl. Pomalo sam bila uzbuđena, ne samo zbog unučice već sam se i ja osjećala nekako spešl! Svi mi imamo u sebi dijete koje nikad ne umire! I bome je to potrajalo dva i više sata!

Ogladniš, pa je valjalo otić na neku pizzu, pa onda opet na neki sladoled, kolač, kavu! Sve u svemu krasno utrošen dan! Uhvatila sam par zanimljivih fotki, iako znam da mnogima ova zvijezda na avionu neće dobro sjesti? Naručite si Haineken pivo, morti će vam bolje pasati? Sretna sam što imam unučicu i u želju da njoj prikažem i pokažem ponešto od ovog našeg grada, ujedno i sebi priuštim neke nove (stare) vidike! Dobar dio tih eksponata u moje doba bilo je prisutno. Istina, tramvaja sa zapregom nije bilo tih ranih 70-tih godina prošlog stoljeća kad sam ja dotepla u Zagreb, automobila iz 19. i početka 20.st. također…ali neki brodovi su mi bili jako poznati (prijevozno sredstvo šezdesetih godina od Pule do Splita bio je upravo brod), potom neki bicikli, vespe, avioni iz tog doba, ronilačka odijela…ma baš smo uživale! Dobro je ponekad zaviriti u prošlost da bi bolje razumio budućnost. Jedino budale ne cijene prošlost, ma kakva ona bila. Ona nas uči gdje smo bili i gdje u stvari idemo.

Iako sve češće idemo u budućnost da bismo dosegli prošlost! Kad sam vidjela sve one početke pisaćih strojeva, teleprintera, faxova ili pak onih kištri od Atarija (jedan od prvih hr kompjutera), smijeh me hvatao! Jer, za razliku od većine one dječurlije (i njihovih roditelja koji su premladi za biti dječurlija) koja je dupkom napunila tih par dvorana, meni sve te stvarčice nisu apstraktno špansko selo već nešto s čime sam čak i radila proteklih 50 godina!

Pizzu zalih jednom malom pivom, a potom mozart (kolač) u torterie, sladoled i kava sa šlagom! Volim u životu pružiti i sebi i drugome (unučica) uvijek neke nove stvari, događaje…nešto! Najbolje se uvjerim kaj to je kad npr sretnem i sama vodenjaka! Tada uživam, jer uživamo oboje! Kako je to dobar osjećaj kad dijeliš, množiš i uživaš u tome! Mi vodenjaci nikad nećemo ostarjeti, mii smo uvijek vječno mladi. Zato mi i paše društvo moje unučice, koja me ujedno i oduševljavala ali i zasramila npr jučer dok je bio mrak u plalnetariju i dok je „striček“ objašnjavao planete, zvijezde, kola i sl. Ona je očito pažljivo slušala i stalno nešto pitala, komentirala. Sva sreća da je bio mrak, inače bi se baka morala crvenit? Znatiželjan duh, nema što! Lijepo da je danas nedjelja, valja se odmoriti od odmora!

Jeste li primijetili kako funkcionira svijet oko nas? Kako mi funkcioniramo u tom svijetu, oko nas! Bje jedna super dječja enciklopedija koju sam u odrastanju kupila svojim curkama u uvjerenju da će im taj „Svijet oko nas“ otvoriti vidike da budu što bolji ljudi!
Jeste li primijetili da neki ljudi od vas očekuju STAND BY aranžman kad god se jave? Ili ste vi taj koji stalno ljude zove zadnji čas i očekuje da su na standby za vas?
Kakogod, po meni to je prvo stvar kulture? Potom je stvar nepoštivanja! Jer, ne poštuješ tuđe vrijeme kao i svoje. Većinom su djeca ta koja se služe standby aranžmanima kad su njihovi roditelji u pitanju. Osobito, mi koji smo u mirovini. Jer, kak veli moja kćer, pa što ti radiš cijeli dan? A zaboravlja da sam ja fakat radila 40 godina i odgojila dvoje djece sama, odradila staž, zaradila penziju i konačno uživam u svom životu, a njoj je naporno biti doma, odgajati /zajedno sa svojim suprugom/jedno dijete?
No nisu krivi ti naši milenijci već mi koji smo ih tak odgojili, da smo im uvijek na usluzi? Jeste li uvijek svojoj djeci na standby? Pa čim oni nazovu, vi trkom. Očevi, popraviti kaj se ima a majke pričuvati dječicu! Tateki, čim ih kćeri nazovu (a kćeri po mogućnosti četiri banke) trkom trče…jer podstanar zove tateka kad nešto treba popravit a ne stanodavku. Ali, tateka se ne zove kad treba primit npr stanarinu, iako je tatek taj koji je sve nekretnine kupio svojoj „ljubicimi“ i jedinici! I koja ništ u životu niti ne radi već „mukotrpno“ se znoji dok iznajmljuje sve te stanove, kuće, apartmane! I kako da onda normalna žena kojoj ne treba majstor, već partner, koja nema svoju djecu na „grbači“ već su joj djeca uspješna i samostalna, kako takva žena da opstane u npr jednoj dobroj vezi u našim godinama?
Ili isti primjer, samo drugi spol! Pa mamica svojoj kćerkici ili sineku nikak nemre odbit da stalno pazi i čuva dječicu, jer vrtići su skupi (a vrijeme i živci roditelja su zabadav), čim kćerkica ili sinek bilo kaj poželi eto mamice trkom trči, ostavlja sve i sva i čuva dječicu! Nije važno kaj su mali banditi naporni za popizdit a baka ima šest banki i nešto preko. Jer, da su žene od 60 za odgajat djecu, priroda bi se pobrinula da mogu i rađat…vlastitu!
Pa žene (ili muškarci) koji i sa 60 žive sa svojim starim tatekima ili mamekima, jer nisu nikad uspjele ostvarit neki svoj samostalan život, brak, djecu i bedinaju svoje roditelje. Jer, normalno, treba zaradit stan, dobro dođe njihova penzija jer je vlastita premala i pod firmom žrtve u stvari odrađuju svoju nesposobnost za samostalan život. I dobro je tak celi život glumit žrtvu, zavuć se pod skute roditelja i njih umjesto u dom, gdje je dobra njega i suvisli život, sjebat svoj život?
Priznajte, majstori ste za te i takve priče! A partner? A partnerica? Ako, kada, gdje…drugi red, treći red…hm…možda sutra, ili drugi tjedan…a možda i nikad! Tako funkcionira 80% raje ne samo ovdje na dejting sajtu, već i u real life! Ljudi rasipaju svoj život koji je jedan i jedini na trivijalne stvari, nikako da shvate čak niti sada kada su nadomak starosti da svoj život imaju prvenstveno za sebe a tek onda za druge! Nije to sebičnost, to je dapače, briga o sebi. Ljudi fingiraju neki drugi život i lažu sebi, drugima…iako kak veli ona prastara…u laži su kratke noge! Možete to činiti par dana, par mjeseci…ali vrlo brzo stvari sjedaju na svoje mjesto. I onda se čudite kaj ste sami? Vi ne znate biti s nekim, istinski to niti želite, jer lakše je da nam je netko drugi kriv, zaslužan…vaša je to karma (kaj ne)!
Ah da, tu zaboravih one dečkiće kojima je posao (i u 60., 70.g.) sve. Više ne svršavaju na nju, ali na njega (svoj važan posao) i nadalje sveudilj! Znala sam često takvima reći koji po cijeli dan drkaju na poslu (jer kaj bi drugo rekel za muškarca od 60 i koju neg da drka) ak bi se htjeli samnom vidjet, družit…pa kaj ću ti ja? Pa nemaš ti kad biti samnom! A ja nisam na standby pa da kad se tebi oće (ili digne iako to više baš i nije slučaj) piti kava samnom, šetati, ručati…a ja nisam slobodna, ne čekam na tebe…već imam svoj ŽIVOT! Prazan ili pun, ali pun mi je kufer ovih kaj misle da živim na njihovom kurcu od STANDBY-a!
p.s.
a danas ću vam pustit jednu jedinu dobru stvar koja je na, STAND BY ME

Ben E. King -
Link

Iako su nas, baby boomer generaciju (rođeni nakon 2.svj.rata do 60.g. prošlog stoljeća) nazivali gotovo sociopatima i egoistima, stvarnost nas uči da smo mi, boomeri, male bebe prema današnjim egoistima, ovim milenijcima.
I da, za razliku od njih, puno toga smo stvorili a oni puno toga razorili! No, mi smo ih takvima odgojili dok su ovi prvi, prkoseći roditeljima i establišmentu, nekako odgajali sami sebe (na rnr, prosvjedima, slobodama i antiratnim demonstracijama).
U tom odgoju boomera, svakom od njih poznato je ono „RUKE NA LEĐA“, krilatica koju smo učili još u osnovnjaku! Morali smo u razredu, kad je počinjala nastava, ustajati učiteljima, profačima. I morali smo nositi kute, svi jednake! I morali smo držati ruke na leđima dok je učitelj tumačio!
Ruke na leđima je jasna asocijacija života! Neću sad o dokumentarnom filmu „Glavu dolje, ruke na leđa“ koji govori o egzodusu žitelja Vukovara i svim stradanjima. To je priča koja zaslužuje jedan dobar film o svemu tome (nažalost, koji još nije snimljen)?
Može li se danas pojedinac izbori protiv sustava? Ispada da danas, 2024. ne može! Pa se cura zajedno s obitelji povukla na rezervni položaj u vidu plejsa u centru grada! Napustili sve, dom, višegodišnji život i način života radi idiotskog sustava, nije slabost već snaga koju svatko treba pokazati kad misli i zna da ima pravo, da je u pravu, ali ne može protiv sustava!
Nažalost, ispada da je danas teže doći do tog prava i pravde nego li nekoć?
Nedugo, ovih dana sam čitala baš u tisku kako je ovo puzajuća okupacija države i svih institucija. Tuđman je to radio očito, tada 2006. g. na prosvjedu Stojedinici mogli smo mi nazočni računati i na metak, ali zahvaljujući nekim hladnim glavama (Jarnjak) to se ipak nije dogodilo. Pa su zeleni, crveni i ini vragovi srušili tzv demokraciju 2000.g. Bje to tako davno da je vrijeme za novi zalet, zamah…i krah, ZNA SE koga!
Stoga, svi vi koji ste navikli na ruke na leđa, napregnite te svoje vijugice i sve ove mišiće i rastrgajte te svoje okove koje ste sagradili oko sebe…protiv sebe!
Jer, pojedinac MOŽE protiv sustava!
Ne tako davno, ova moja kćer iz priče o odustanku, nedugo je prošlo 20 godina otkako je diplomirala! I baš tako nekako dok je upisala apsolventsku godinu (oko 2001. ili 2002.g.) meni HZMO ukinuo dječji doplatak na koji sam imala pravo za djecu? Pa kako pa zašto? Pa zato kažu oni, što je dotičnoj studentici završio faks (četiri godine) i nema više pravo? A ja kakva jesam, nedam se! Pa čitam statut faksa pa ispada da je upis u apsolventsku godinu jednak upisu u svaku drugu godinu redovnog studija! Pa ja napišem žalbu na rješenje HZMO uz dokaze statuta FF o apsolventskoj godini! Pa viša instanca HZMO šuti, a ja opet napišem tužbu radi šutnje administracije (bezobrazluk, niti ne odgovaraju)! Pa sud opet presudi u korist HZMO!
Pa ja podnesem tužbu Upravnog sudu (najviša instanca u upravnom sporu HR po pitanju uprave) i gle čuda, Upravni sud prihvati moju tužbu i dosudi meni unatrag godinu dana sva prava i lovu! I tako sam vam ja kao pojedinac dobila spor protiv države! Uzele smo kćer i ja lovu i otišle na jednu dobru večeru (nešto sitno nam je i ostalo)! Za pravdu se valja boriti…i izboriti! Ovo je bilo načelno pitanje i stvar principa, nećeš mi uzeti pravo koje mi pripada. Očito su to bila neka druga vremena (Račanova vlada) kada su sudovi još sudili po pravici?
A imam još jedan „biser“ pojedinca protiv moćnog bankarskog sustava! Nekako tih godina sam se sudila i tužila i sa PBZ (privredna banka zagreb) čiji sam bila klijent! Uglavnom, u konačnici sam i taj spor dobila jer je sud presudio u moju korist (banka je svaku opomenu za saldo koji je ostao u minusu makar bio i 10 kn, naplaćivala 10 kn trošak opomene,a opomene je slala svaki mjesec dva puta)! Pa je sud presudio u moju korist jer nije normalno slati na desetke opomena i tako steći bogatstvo! Točno se zna po zakonu o računovodstvu, ide prva opomena, druga opomena i šlus! Potom slijedi tužba ili kaj već (otpis duga i sl)!
Eto, toliko na temu može li pojedinac protiv sustava! MOŽE! I MORA!
Stoga, izađi i zbori se za sebe! Mi neki smo dovoljno držali ruke na leđima tijekom školovanja, da bismo to još činilli. Stoga, DOSTA JE!