calida

izgubile se boje ...nema ih više ...sve je postalo sivo i zamagljeno ...kao i jutra kojima prolazim ... dani su bez broja ...nižu se kao đerdani od crnog biserja ... utrnule su mi misli ...usne zanijemile ...oči uperene u daljine ...koje ne postoje .. prolazim pored ljudi koje ne vidim ... ne zastajem ...samo idem ...tražim .. da se vrate ... svitanja zore okupana suncem i da opet da čujem pjev ptica ... i rosa da miriše na đerdane od poljskog cvijeća ...tražim ...i da mi se vrate dani koji svijetle u mojim očima ..i u mom osmijehu ... i tražim da ni jedna noć ne bude crna ...kao ova noć ... želim nebo ovjenčano zvijezdama ... gdje da idem i gdje da nađem tu mrvicu ufanja ... i vjere ..

Ništa nas u životu ne napusti , dok nas ne nauči lekciju ...koju smo morali naučiti .

bio je jedan pogled ..nisu bile potrebne riječi .. moja ruka na tvom dlanu ... vrijeme je teklo prebrzo , da bi ispunilo nedostajanje ...tebe ..meni ...mene ...tebi ...jurili smo jedno drugom , za jednu veliku i neprocjenjivu minutu .. namjerno si pričao bezvezne stvari , samo da bi čuo moj smijeh ... rekao si da imam najljepši osmijeh na svijetu ... pisao si mi ljubavne stihove ...govorio da sam tvoje i sunce i mjesec i sve zvijezde na nebu ... bila sam tvoja ljube ...a ti ljubav moja ... gorio je ogroman krijes naše ljubavi ... mislila sam ...izgorjet neće nikada .. nizali su se dani ...mjeseci ...godine .. i bio je dan ...prelijep dan , pun sunca i topline ... udisala sam slatkasti miris proljeća ... oči sam pojila svim duginim bojama ...bosonoga sam upijala zemlju ...svemir ... a u grudima mi je sijevnula munja ... i to je bilo to ... kao i prvog dana ... ispružio si ruku .. i molio me pogledom da stavim ruku ..gdje je pripadala uvijek ... bio je to zadnji pogled ... i nisu bile potrebne riječi ...

Kada netko priča ružno o meni, on zapravo govori o sebi, ne o meni. Da misli lijepo o sebi, ne bi imao potrebu pričati ružno o meni. Žao mi je ljudi koji imaju potrebu umanjiti drugoga da bi sebe uzdigli. Sretan čovjek nema potrebu umanjiti druge. On je sretan, i jedino što želi je i da drugi budu sretni.

LJUDI U NAŠIM GODINAMA
Ljudi u našim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivači u plitku vodu,
kao političari u kombinacije,
iz čistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
već dobrano izučili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostaće zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
međ ljudima,
samo će u hladnim noćima,
sami i prepoznati odjednom,
izaći na začuđen sneg
i glasno zaplakati. P.Z.

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom ko raspršene sjene ,
govorili smo sebi :to je za neko vrijeme,
i neznajući da smo na izgubljenom brodu
mi vikali smo:kopno,dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko,u tuzi kišne noći
govorili smo za sé da ljubav tek ce doći.
Postavljali smo stvari a opet ne zadugo
za sva smo mjesta rekli:odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća i čekala je slava
pomišljali smo opet : to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,a dani idu sporo
govorili smo za sé da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali dobivali smo manje
al mislili smo,to je tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život ,govorili smo neka
i vjerovali čvrsto da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje kad davno smo stigli
tek počeli smo nešto a drugo već smo bili.

I ostali smo tako kraj vode nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči u ljubavi bez traga
jer svakoj smo se kući približili do praga.

U privremenom redu nekorištenih stvari
ni osjetili nismo da smo i stari,
dok vjerovali još smo da samo put se mijenja
mi rekli smo si zbogom govoreć' doviđenja.

A.Dedić

SVE RUŽE SVIJETA
Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Zvonimir Golob

Vesna Parun
Ne pitaj više


Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Ne okreći se za onima
koji od tebe se okreću.
Za onima koji trče u
drugom pravcu
noseći u sebi
druge pjesme,
druge tišine.
Ne okreći se za
onima što prošlost se zovu.
Za koracima koji bježali su
od tebe i od sebe.
Dobro znaju put natrag.
Ne okreći brojeve onih
koji s liste svoje
tvoj su izbrisali.
Nisu zvali,
nisu se odazivali.
Okreni se za onim
koji okrenuo je svijet
da te susretne.
Koji okretao je stranice
i stranice
da pronađe
stih s tvojim imenom.
Koji okrenuo je kazaljke
da s tvojima se sklope.
Koji okrenuo je ključ
na pravu stranu,
i jedini,
otvorio vrata
tvoga srca.
Ana Jusić

O tome da stvari treba sačekati
ČEKATI, i to strpljivo poput anđela ili sveca, dok stvari – ljudi, misli, događaji – koje se tebe tiču ne dođu k tebi. Ni jednim korakom ne žuriti k njima, ni jednim pokretom, ni jednom riječju ne požurivati njihovo približavanje. Jer ti izvjesni ljudi, misli, situacije, koji su dio tvog života, karaktera, svjetovne i duhovne sudbine, neprestano putuju prema tebi. Knjige. Muškarci. Žene. Prijateljstva. Spoznaje, istine. Sve se to kreće prema tebi, lagano nadirući i jednoga dana se morate sresti. Ne brzaj, ne požuruj njihov put i približavanje. Ako se jako žuriš prema njima, može ti promaknuti ono što je važno, ono što je osobno tvoje. Čekaj, velikom snagom, pažljivo, cijelom svojom sudbinom i životom. S.M.

mogu ..idem ...i uspjet ću .....

https://www.youtube.com/watch?v=I07EjMgzHvM

DOĐU MI TVOJE OČI
Dođu mi tvoje oči kao slika
Koja se ne mijenja
I još su mi potrebne te tvoje oči
Za neka uzaludna sanjarenja
Dođu mi tvoje sjene
I pronađu lako svoj put
Šta da ti kažem prošlosti moja
Stjeraju me jednostavno u kut
Dođu mi tvoje oči
Dok pod prozorom breze kisnu
I uspomene sve što se vrate
Još jače se u srcu utisnu
ŽELJKO KRZNARIĆ

sanjala sam noćas zelene njive i kapi rose kako blješte kao dijamanti na jutarnjem Suncu ...i čula sam cvrkut ptica kao najljepšu melodiju , koju sam ikad čula ...i letjela sam raširenih ruku iznad najljepšeg grada ... zavirila u svaki park , upijala u sebe svaku oazu cvijeća , dotaknula svaku krošnju drveća ...i sve mi bilo milina , dragost u meni ... duša puna slatkoće ... moja Slavonija ...moj Osijek ..probudila sam se ..u očima suze ...to su one kapi rose iz sna ...ma ..volim ja i ovo modro more i ovi kamen i skaline ..ma lip je i ovi grad Šibenik i sve je lipo ...a srce prazno ..i zato ..ne bih te dala za sva blaga ovog svijeta ..ravnico moja ...ljubavi moja i čežnjo moja ..vratit ću se ...

''Navikne čovjek na sve…Da živi sa pola duše…
Da stvara neki svoj svijet…U koji smješta svoje snove…maštanja…želje…
Navikne da preboli , neprebolno…Da izdrži , neizdrživo…
Navikne da se tuđoj sreći raduje…
Da hoda na vrhovima prstiju, da ne bi tugu probudio…
Navikne da čuva dijete u sebi…Ne dajući mu da odraste…
Da se slomi bez buke…I opet iznova sastavi…
Da se, poput trave, kada ga zgaze,ispravi…
Navikne čovjek na sve…''