Valna širina

Ustajem rano.
Pred zoru.
Ne radi zornjaka
il' zornice,
već sebične pobude...
ne bih li sreće ugrabio dvije:
iluziju i deluziju.
Sebičnost je obje
htjeti,
imati,
sam za sebe sve
ali,
kad tako je dobro
živjeti snove,
vlastite.

Koliko puta,
izvana unutra,
muškarac mora
ženom hoditi,
kad poželi je oploditi?

Koliko metara,
petnaetak centimetara
putima umnoženo daje?
I, ništa manje važno,
koliko to ukupno traje?

Kad znamo duljinu,
a poznato je i vrijeme,
lako je saznati brzinu,
i frekvenciju
kojom se mućka sjeme.

Neki sanjaju
s blizankama
se družiti.

Namjera jasna:
odjednom
dvostruko utržiti.

U planu stoji:
dvostruko primiti,
pa odspavati.


Tko duplo primi.
Slabo će spavati.
Proporcionalno se mora i davati!

pišem
jer moram
spuštati ih
diskretno.
Ne smiju
licem
kliziti
konkretno.
Od kad te...
znam
u meni šušte
milijuni u boji.
Dok srcem pišem,
suza mi se proli

Bilježnik obilježi
što mu daš,
žigom
i naplati.

Bilježnica zabilježi
tragove pameti
da možeš mirno
zaspati

Scena I.

Nisam ti ja od juče' !
Stare brige mene muče
demoni drevni u meni čuče
al' srce ludo tuče, tuče, tuče

Scena II.

Prilazim ti straga.
Znaš da idem.
Jesen je stigla.
Dunjo moja,
haljinu si taman digla.
Povjetarac hladani
veleizdajnik

Scena III.

Na stolu vreća.
U vreći stol.
Na njemu džak.
U njemu stolac.
Na stolcu kesa
u njoj stolice,
uzorak.

Scena IV.

Netko zubima zaškrguta.
Reklo bi se da je gladan.

bez riječi,
daha,
napeta.

ruku
u mraku
visoko,
sapeta

Tkanina
odaje
šuštanjem
kretnju

Suzama
rastopljena.
maskara.

Pomišljam
da si jesen.

Gladan sam te.
Žedan sam te.
Poje'o bi' te cilu.
Ispija bi te,
do kapi posljednje.
Da te bude
taman
samo za mene.
E!

Niti ćeš pasti
na novac.
Voliš ritam.
Beat je bitan.
Koliko puta
tijekom minuta
smijeh ti
srce zatrese.

Promatram te.
Osmjehnut,
Bez onog zuba i kompleksa.

Znam da ne padaš na zlato.

Krenuli smo oko svijeta,
a ti ne znaš za to.
Svakog jutra novi prizor,
panorame sijeku dah.
Desnom tražim tvoju lijevu.
Nije san.

Grizem te da znaš.

jedina
koja je htjela
položiti mi ruke
na svoje grudi,
istrpjeti
bol,
potaknuti
lijepo strukturirane
misli o strasti,
moja je muza.
I moja želja.

rekla je.
I odmah mi bi lakše.
Osjećaj sigurnosti me preplavi
pa hrabro spustim gaće.

Stajao sam.
Čekajuć' da presahne smijeh.
Tad...
rekla je da sve je u redu
i zagrlila me jače.
Sve bijaše odnekud poznato,
Provjeravam dal' plače.

a ja bih te u kino
jer tamo je fino
odveo,
u mrak.

To je prava pravcata nepravda!

I ja ih volim,
iz tvoje ruke svaku.
Uzet ću, ali ...
radije bih u mraku
sjedalo bez pregrade dijelio.

To bi bilo lijepo...

Pa bosanova
bosonoga
u najdražoj haljini,
meni.

Uštipni me kadikada da ne pomislim da sanjam.

------------------------------------

O čemu se tu radi?

Pjesmom su izraženi složeni osjećaji ljubavi, želje za bliskošću, uz pokoji očekivani sukob u partnerskom odnošenju.

Tu su i sukob Interesa i žeelja za bliskošću kad se prizor otvara kontrastom između ljubavi prema knjigama osobe kojoj se obraća i vlastite želje da je odvede u mrak kinodvorane. Prepoznaje se sukob interesa, ali i pokušaj postizanja bliskosti i zajedničkog iskustva (tijekom kinoprojekcije). Ta simbolika kina i mraka prožima pjesmu. Kino se pojavljuje kao simbol zajedničkog iskustva, a mrak u kinu može predstavljati intimnost i povezanost koju pripovjedač želi postići s osobom koju bi mogao, predosjeća, zavoljeti. Kroz asimetriju, izražen je određeni osjećaj nepravde zbog osjećaja da se ili ne razumije ili ne uzvraća istom vrstom želje za zajedničkim iskustvom. Unatoč sukobima u interesima pokazana je spremnost na kompromis i prihvaćanje partnerovih preferencija - knjiga. No, istovremeno je izražena želja za dijeljenjem tog iskustva na način koji bi bio ugodniji za "pjevača". Kroz romantičnu fantaziju u drugom dijelu pjesme, "pjevač" otkriva svoje romantične maštarije o idealnom trenutku bliskosti. Koristi slikovite ritmičke opise (bosanova, bosonoga, najdraža haljina) kako bi stvorio sliku savršenog trenutka sa zavođenom osobom. Svjestan hirovitosti svoga uma kojim ponesen lako bude odnesen "pjevač" moli za stvarnost. Završava pjesmu molbom za realnost, priziva test budnosti, podsjeća na potrebu da se suočimo s stvarnošću i ne izgubimo se u vlastitim snovima ili fantazijama. Time zrelo ukazuje na potrebu za ravnotežom između ljubavnih snova i stvarnosti. Kroz pjesmu se, što je čini izuzetno životnom, protežu sukobi, ali istovremeno se osjeća duboka ljubav i želja za povezivanjem, skoro pa (bez pretjerivanja) "intimnom bliskošću". Istražje se različite aspekte ljubavi i odnosa te teži pronalasku zajedničkog jezika i sklada u partnerskom, zapravo perspektivnom ljubavničkom, odnosu.

Eto što je pjesnik uspio izreći.
A što je zamislio i htio samo Abigeus Rustler zna.

Stigla s Visa baš toga dana,
ovisoka, smontirana.
Uštimana sva je bila
do sekunde, toga trena
kad u mene je ušla
crvena razbarušena,
kosa njena.

Osmjehom sam, punim dlake,
izljubio s puno strasti...
njeno lice,
oči smeđe
drsko niz vrat, do bretela,
taman koliko se dala.

Znatiželjna, sve je htjela.
Sveg' pomalo, sa svih strana,
red ljubavi, pa red tijela,
tanki biskvit, tanku filu...

Ni traga svitanju,
tišina noći i pogled prem' zvijezdama.
Sjaje blistavo.
U srcu toplo.
Život je čudo, svakog trenutaka.

Svi tanje i tanje dolaze misli,
Svjetlost Sunca rastače tamu
i crta sjene.
S Vjerom dočekujem dan.

Kapljicu rose, gledam.
čudesna slika.
Priroda stvara remek-djela svakoga trena.
Promatram ptice.
Slobodno lete.
Prepoznajem, beskonačne putove života.

Prije zore, osjećam duboku vezu,
S prirodom, svijetom, i svim bićima.
Ljubav vitale nas pokreće,
Uživajmo nezasitno
u ljepoti svakog trenutka.

Svitanje je novi početak,
Zagrlimo dan osmijehom.
I dok sunce polako izlazi iz noći,
Neka ljubav i radost budu naša svjetlost.

Pred svitanje, zahvalimo na darovima
Života, smrti i svemu onome između. Ljubavi!
Afirmirajmo ljepotu u svemu što što osjetimo,
Jer svijet je čudesno mjesto, bez sumnje.
AI