Čovječe, kakav blog!

Probudila sam se, obukla (jedinu) svečanu haljinu koju imam, kosu svezala u punđicu, iscrtala obrve, izvukla trepavice, obula lijepe crne sandale, i za završni touch: moje prelijepe Disquared sunčane, crveni ruž i tri šprica Armanijevog "My way".
Po načelu: jebe mi se, ako sam već nokautirana, isti mi je kurac pijem li kavu doma nokautirana, ili vani nokautirana.

Umjesto u auto, bebu sam posjela u kolica. Bez grča, bez da me jebe išta, bez jedne milisekunde razmišljanja, uputismo se do grada.

Ne kažem da su se događala ne znam kakva čuda, ali pred dućanom sam se ismijala s jednom bakom i njenim sinom (neka zajebancija oko cigareta) kako dugo nisam- vrištali smo doslovno kao tri tuljana- taj tip i ja smo se nešto smijali kako možemo bez ovog, onog, ONOG, ali ne bez cigara... I tu je nastala neka petominutna smijalica...

U parku (pored onog mjesta gdje su sinoć za NOĆ ŠIŠMIŠA- ...ako već želite znati tko je Batman... svi plesali osim mene), danas sam JEDINA JA sa svojim sinom imala najslađe, čarobne trenutke- samo naš "ples"- jer PRVI PUT je probao konjića, ljuljačku i tobogan. To je bilo takvo veselje, prvo se bojao, još je pinku presitan za sve to, ali neustrašiva je narav pa se brzo prestao bojati i počeo je biti sebi najvažniji na svijetu kako BEBA ZNA.

Nakon toga, u kafiću započesmo razgovor s dvoje ljudi. I dragi moji, ja dobijem od tog sredovječnog, finog, uglađenog, civiliziranog bračnog para TAKVU podršku. Ja doživim čuti "ma ne damo te u Zagreb, ih oćeš pičku materinu ti se sklanjati kome, znamo mi odakle vjetrovi pušu...." i evo do maloprije je trajalo.
Čovjek je ISTI Zvonimir Hodak, meni inače najveća faca, isprva sam mislila da je on. Za kraj sam mu rekla da sam, kao mala, kad bih čula "Ličanin" pomislila na nešto bistro, veliko, nalik Velebitu pa sam se razočarala, ali da mi je danas vratio vjeru u to. Gospođi sam rekla da je lijepa, inspirativna.
Što su oni meni lijepog izgovorili, neću prenijeti da ne ispadne da se hvalim, ali neću zaboraviti...

Vratila sam se doma s usnulom bebom u kolicima, stariji sin je pitao jesam mu kupila kaj i dao nam puse, a ja sam zaključila:
nakon sinoć kad sam usnula braneći se od veselja i muzike,
mora da su nada mnom noćas plesale neke dobre male vile,
jer jutro je bilo sasvim drugačije.

I, pošto sam se time vodila, nisam propustila: s Pjerom sam u parku (bili smo sami) bila jedina koja je plesala,
baš kao sinoć jedina koja nije plesala. Napravili smo par okreta, između konjića i tobogana.
Za inat!

Nešto se obilježava, što znači da je opet na trgiću razmjerno loš bend s pjesmama "Prsten i zlatni lanac", "Drska ženo plava" i evo trenutno se do kuće čuje lagani odjek "Neću tvoje oči zelene".
Seljačizam, no dobro, bilo me i na daleko većim krševima.
Onako kako ja zamišljam da je trebalo biti- otišli bismo Ita i ja bar na sat-dva, mada nisam sigurna bismo li, ali eto ja sam večeras to sve zaobišla s knedlom u grlu (i to ne onom od šljiva s kojima sam se danas izjebala ko nikad ničim... joj ljudi, da je seljak biti lako bio bi svatko... ali opet ja selo volim i uvijek sam željela živjeti u ovakvim kulisama da ne mogu reći- sanjala sam ovakvu kuću, vrt, sve... Zbunjuje me sve to skupa, i zašto su kulise takve, a predstava tako krvavo drugačija nego što treba kome. REŽISERU, ŠTO ŽELIŠ TI DA OVA GLUMICA IGRA, NE KUŽIM KOMBINACIJU? Što smo sad to tako strašno zglajzali, ma ni ja, kamoli klinci? Što je to jebo te sunce.
Moram li ja predati ove divne kulise? Je li ovdje moja predstava? Znam molitve Bogu započeti s "lijepo Te molim samo objasni pa da znam kaj, di želiš, kaj točno želiš, uputi me"- kao zbunjena amaterska glumica koja propitkuje je li redatelj pijan ili lud, je li ovo nešto eksperimentalno, o čemu se radi... Daj ono...

Pa i prave princeze su najebavale, evo na ovaj datum, piše portal neki, pogine jedna Lady Di. Očito se ružne stvari događaju, čak i pravim princezama, a kamoli nama koje smo kao djevojčice maštale biti princeze).

Evo sad svira "Hajde noćas mi dođi svega mi donesi"- kakve sam sreće meni bi tip dofurao pismo s antraksom. Jebem ja mater svemu tome više.

I tako vam ja obišla taj trg kao da me se ne tiču fešte. Doista, i ne tiču me se.
S druge strane, dođe mi za inat i životu i Iti i ovom mjestu, platiti nekog jebozovnog Hercegovca ma samo da se razbaca po tom trgu sa mnom kao da sutra ne postoji, dodatno mu tutnuti 200e u džep da me zažvali, ma samo da imaju što pričati svi ti konji koji ružno o svemu tome pričaju.

Napisat ću, možda, jednom knjigu o tome što je to sve bilo. Donekle još uvijek jest, šok je prestao, tuga se nadišla, sve racionalno je istisnulo one neke beskrajnosti sažaljevanja, samosažaljevanja.
Ostalo je jedno wtf.

No, čak i ti ljudi koji se raduju, tko zna što im donosi idući dan ili godina. Tko zna što im je u duši.
Ne tako davno, bila sam najveselija. Učinila sam, sa svoje strane, sve da ispadne dobro- dušom i tijelom.
Ispalo je to što je ispalo.

Nije to tajna neka, događaju se loše stvari nezasluženo i neočekivano. Ne moram nabrajati, samo otvoriš bilo koje novine ili portal- nisu ljudi krivi ni za ratove, ni za nesreće... Pa opet se događa.

Možda je najstrašnije kod ovakvih događaja što promijene tvoj doživljaj života.
Nema to veze s time da ne funkcioniraš... Da se drogiraš, ločeš, vučeš po psihijatrijama... Da gledaš u jednu točku, ne skuhaš ručak ili prestaneš s peglanjem, turpijanjem tvrde kože na petama... Ne.
Sve je s te strane dobro, još te i tjera moranje, ma i inat, "neće tebi falit ništa e ja se kunem" mantram od 25-e pa mogu i sad puta dva.
Sve je to OK.

Ono što je drugačije, to je da- recimo- gledam to veselje. I misao mi je: čemu, tko zna što će se sutra loše dogoditi.
Pogledam lijepog muškarca, ma i u kuću ga pustim, pa pomislim: ajde u kurac, tko zna što ćeš mi ti napraviti.
I sve je postalo, kao u onom vrhunskom citatu Virginie Wolf, pomalo to do lista stvari koje moram odraditi, pa dobiti slobodu ne sudjelovati ni u čemu.
Ita mi je život razgolitio do samih koščica- ne, ne umišljam da sam postala mudra. Ali shvatila sam krhkost, prolaznost, nepredvidivost, okrutnost.
Nisam narav koja se preplaši. Ali na rezigniranost nisam imuna.

Motiv mi je jedino što volim djecu. Uz još nekoliko ljudi, od kojih se možda suviše udaljavam svjesna da nisam (još) ona stara... Zapravo, jedino što mi ima smisla je priroda.
Mogla bih mjesecima ne progovoriti ni s kim, što se mene tiče.
Mogla bih nikad više ne kupiti si nijedan komadić robe.
Čitav trg pleše i pjeva- ne, nije problem što ja ne plešem i ne pjevam.

Problem je što razmišljam o tome da je tako naivno i na kraju uzaludno plesati i pjevati, kad se događaju tako loše stvari kakve su se nama dogodile.
I puno toga što djeluje kao moja "snaga", apsolutno je obzir prema djeci, da nemaju memoriju na čudnu mamu koja je na takav način poimala svijet, u glavi zbrajala koliko još treba "sudjelovati u svijetu" dok oni poodrastu, razdragana ali i uplašena koliko je ovaj jednogodišnji maaaaaaaali.
A ja tako stara, ne kronološki, ne to.

Ono što je možda faktor, to je da bih na takvim igrankama ja uvijek bila ona koja među prvima krene, i zadnja stane, đuskati, plesati, to u suštini jesu moji tereni. I tad sam znala misliti o smislu, ali besmisao me nikad nije dotaknuo, do prizora oca moje dvomjesečne bebe obješenoga I NASMIJANOGA u dvorišnoj zgradi.
Nije to više stvar depresije, tuge ili šoka.
Postalo je stvar besmisla, i taj me osjećaj dugo grize i načinje.

Da čujemo koja je sad pjesma? "Pjevam danju pjevam noću". Očito je đir bosanski, blizu nam Bosna, fina je to glazba.
Da si zvijezda sele moja, da si među zvjezdicama... Podsjeća me na moju Almu. Da, i s njom sam voljela plesati, izlazile smo na razna weird mjesta.

Uglavnom. Čudno se osjećam večeras. Imam tu neku knedlu u grlu.
Nije to zavist prema ljudima koji se vesele, nemojte što krivo shvatiti.
Ali je tuga što Ita ne pleše, što ne plešem ni ja, i što, naposljetku, imam tu neku čudnu promjenu u doživljaju gdje mi se čini da je obesmišljeno zaplesati, nasmijati se, veseliti se.
Samo želim sve odraditi korektno i časno.
Jedini razlog zašto želim živjeti još xy godina, to je što želim da se imaju klinci na koga osloniti sve dok sam im potrebna, pri čemu me oduševljava koliko je stariji sve veći, i plaši što je ovaj mlađi toliko bebica da ću morati još dugo kako god znam.
Inače bih poželjela- ne sad ono "da me nema", ali bilo bi mi sasvim svejedno hoću li s 40 ili s 80.

Jer, budimo iskreni, ne zamjeram ja njemu ništa. Ali napraviti takvo sranje, zapravo, maksimalni je zločin prema bližnjima.
Samo, o tome se ne priča niti se za to odgovara. I da mu želim reći, a ne bih ipak ni rekla sve da mogu, ne bi me čuo.
Ne možeš ništa s tom činjenicom, a ne možeš je ni izbrisati.

Evo, Škorina "Juliška", na to sam s prvim mužem ludovala jedne noći vani.

Nije tuga. Obesmišljenost. Kao zemlja nakon požara, ili tako nečega. Nije ni razmaženost, znam da nisam jedina koju je zadesilo nešto loše. Ali ovo je bio baš gadan nokaut, bojim se da neke posljedice kužim tek sad.

Grozno je imati 37 i osjećaj da baš nikad više neću zaplesati.
Ja bih se ovog trenutka mijenjala bilo s kojom od 67, preračunavajući da do tih godina nikome više nisam dužna.
Jer sve što dajem, a imam kome i kompromisa tu nema, počinje svakog jutra s "Bože, daj mi snage za ovaj dan".
I Bog mi uvijek da snage, nijednom me nije zeznuo.
Pomalo je sve to robija, izdržavanje neke kazne, pri čemu ne pamtim da sam skrivila.
Tko zna kako to ide i je li na kraju sve neka sudbina kojoj ne možeš upratiti logiku.

Što je da je, zaobilazim veselja i zaobilaze ona mene.
Bit će, takvo vrijeme. Kažu, ništa nije vječno. Pa nek ispadne što već ispasti treba, sudjelujem u nužnom, promatram bez oduševljenja i s ogromnim guštom trgam svakog zadnjeg dana u mjesecu stranicu s kalendara.
Veseli me što vrijeme prolazi, što to nekud odlazi, što ostaje sve manje toga.
A bend svira... Evo, neka meni nepoznata pjesma. Ko ga jebe, prozore zatvaram, idem spavati.

Link

Link
:)*

Na širokim ramenima pruge "Galeb" majice
crtaju pravce beskonačne
čežnje, želje i nade.

#hommefatale

A što ćete vi s tuđim (pa i mojim) tekstom?
Opcija je puno:

pročitati... ne pročitati... isprintati pa obrisati guzicu... uokviriti... masturbirati... žderati se... jesti kokice.... jesti sarmu...

Meni će to postati važno u onom trenutku, kad budem U OBVEZI svidjeti se čitateljima
(npr. kad me budu kao srednjovjekovnog paža plaćali da zabavljam/razonodim/tješim)
Ja ovdje ne samo da nisam dužna, nego sve i da hoću ne mogu, zadovoljiti svakog tko naleti.
Nisam dužna biti sredstvo ičijeg manjka ljubavi u životu, ičijih sumnji u sebe da su prestare, ičijih želja da budu takvi kakvi jesu fatalni muškarci... Pa tko bi svima kolača napekao?
Imam ja gdje i kolače, i dužnosti, i obzira, i "bi li volio", "što trebaš?"... A ovo- ovo je moja sloboda.
Nisam ovdje ni volonterka humanitarne ustanove, niti psiholog-volonter, niti u ijednoj mogućoj funkciji i napregnuću zadovoljavanja ičijih emotivno-intelektualnih i ostalih potreba i potrebitosti.
Jebote, ovdje sam da pišem što me, i kad me volja. I TKO TE JEBE AKO NE ZNAŠ KAKO SE NE KLIKA NA NASLOV TEKSTA! :)

A poanta SLOBODE (pogotovo za onog tko blog imenuje svojim mjestom meditacije) je u nepostojanju obzira.
Ja se tu nikad ne obraćam ....koliko je tu, 10-tak blogera?
Postoje, pak, ljudi s kojima sam razvila zaista ODNOSE- temeljem ovog bloga. Postoje u mojoj sadašnjosti, u mojoj prošlosti, u mom životu- argumenti za ljepotu odašiljanja svoje poruke
- u naizgled slučajnosti toga do koga poruka dođe,
u osjećaju lakoće nakon pisanja...
(znaš za logoterapiju?)

U krajnjem, postoji određena vrijednost tekstova- odatle nam knjige, kolumne, pa i blogovi.

Primjer- meni je Jelena Veljača rijetko iritantna osoba.
NIKAD ne čitam njene kolumne- pa nisam mazohist.
Ali moment u kojem bih ja Jeleni Veljači napisala mail da smatram da piše: previše, premalo, da nije umiljata, da nije britka?
Pa onda nešto sa mnom nije u redu.

DRUGA STVAR da imam OBAVEZU čitati Jelenu Veljaču. Da je plaćam da mi napiše tekst. Da MORAM Jelenu Veljaču.
Tad bih imala pravo glasa. Dotad? Tko me jebe ako se bavim nekim čije su mi teme ili stil..........što god već.
Što Jelena Veljača ima s tim ako sam, hipotetski, umobolesnica koja će SVJESNO čitati nekog tko je iritira, pored svih drugih načina da utrošim svoja 24 sata dnevno: u rasponu od toga da ofarbam izrast do toga da sadim krumpire, ili bavim se ijednom aktivnošću ovog svijeta.
Što mi je Jelena Veljača kriva ili dužna ako sam nesposobna kreirati svoje vrijeme i ispuniti ga sebi ugodnim aktivnostima, pa u slobodno vrijeme drljam po njenim tekstovima koji me iritiraju?
Pa ne može mi Jelena Veljača, ma koliko me iritirala, biti kriva ako sam takav antitalent za slobodno vrijeme, ako sam luđakinja koja ne zna da postoji mogućnost preskočiti njen tekst, njušku ili išta.
Treba li Jelena Veljača biti sputana time što mi ima glupe tekstove ili smatram da ih piše previše ili premalo; pa možda čak i hipotetski što joj zavidim na tome što je zanimljivija tipovima nego ja/ne da mi pičke (vučem neke paralele)
BOLI JE KURAC.
(Očito piše jer ima od tog nešto- kao što imam i ja).

Problem, ipak, nije u tome. Problem je u strahu da od toga što pišem, dobivam previše ponuda kuraca na raspolaganje.
Iako ni to nije sasvim neutemeljeno, bojim se da ni tu ne mogu pomoći onima kojima eventualno smeta.
To je naprosto tako - moji tekstovi, volio ih tko ili ne, ipak nešto donose u moj život.
Da ne, ne bih svoje slobodno vrijeme koristila ovako, već bih gledala TV (ako ništa, postojana alternativa čak i u vukojebinama).

Donose mi, da. Između ostalog, mušku pažnju, imam i par komada nakita, imam par prijateljstava, imala sam i neke ljubavne susrete proizašle iz razmjene misli ovdje, imam učestale pozive na neka mjesta- možda me pukne i pristati?
I?
Tko vam brani da oduševite, pa i ševite? Što god, mili moji, just do it.
Prostora ima za sve nas, praznih papira koji čekaju da ih ispunite svojom pričom, karakterom, istinama, lažima, frustracijama, bolima, stilom.

Budite sigurni, puno vas je čiji tekst neću kliknuti, bez najmanje potrebe da vam ukazujem na to što bih ja voljela da ste napisali i zašto smatram da ste trebali drugačije.
One koje kliknem, kliknut ću s određenim razlogom i motivom.
Budem li klikala iz pukog mazohizma, pritom tražila da se korigira po mojoj mjeri i zadovoljava moje frustracije i dokolice- svakako ću razmotriti svoj problem izložiti nekom tko mi možda može pomoći savjetom ili adekvatnom terapijom.

Sve što želim reći je: budimo, i pustimo da drugi budu.
Love, peace and unity!

Link

Link

Link

(koga zanima, pročitat će i potonji post).

Mislim da sam najviše u životu nepotrebnih napora, uzrujavanja i nelagode doživjela - potcjenjujući nečije ozbiljne mentalne defekte. Često ih, usprkos obrazovanju, nisam adekvatno ni priznavala niti ozbiljnima, niti mentalnim defektima.
Jer kao, ja prihvaćam. Ljubim različitost. Družim se s umjetnicima, i brijala sam u Thaliji kod ZKM-a u mladosti. I volim pomaknute ljude.

Ako se uz tu pomaknutost uoči neka dirljiva ranjivost, javlja mi se gotovo muški instinkt da zaštitim, istodobno bablji, čak ne ni ženski. Baš kao baba kakva lička, odmah bih ja pitala, metaforički, jesi gladan i imaš li toplih čarapa.

Primjer je Rikambi- prva sam krenula u obrane njegove neshvaćenosti, zvala ga telefonski kad mu je umro otac, slušala njegov otežani govor preko telefona. Naravno da je, iskrivljenog vizira sam po sebi, sve shvatio krivo. Naravno da je opasno kad te se dočepa netko tko je (a možda i s razlogom i argumentom postojano?) suviše gladan ljudskog kontakta i pažnje.
Neutaživa glad, nerealna očekivanja, halucinacije i užasna arlaukanja kad ne bje po (iracionalno) zamišljenom, i umišljenom.
Zajebane su te fatamorgane odbačenih i predugo usamljenih.

--------------------------

Lako ćemo za to. Događalo mi se to i u životu, pa i ovo aktualno.
Ni na kraj pameti nije mi bilo zapitati se postoji li razlog da je I. živio s majkom do njene smrti u njegovoj 45-oj godini, zašto nam nitko ali nitko u kuću ne ulazi. Vjerovala sam- a jer sam željela vjerovati- da je posve logično to da je on bio "okupiran karijerom". Logično je bilo da je bio pročelnik Perušića, dok su za odnose i ljude vremena ipak imali i Obama, i Biden, i Trump, i Clinton. Da je razlog bio nešto drugo, što se potvrdilo.

Često sam polazila iz pozicije precijenjivanja vlastite moći; i podcjenjivanja tuđe nemoći.
I jako, jako često sam koješta što je naprosto poremećeno trpala u "drugačije", "originalno", "rijetko".

Danas, ako mi se netko predstavi u stilu "ćao, ja sam idiot i ne bi me rođena mater trpjela" ja nemam navadu brljati po tome, kao po kanti Jupola punoj govana u kojem je, negdje, možda, jedan biser.
Prije me fascinirala tuga tog jadnog bisera u Jupol-kanti dreka, i baš bih ja brljala da to nađem- nije frka, samo da skinem prstenčiće i uronim ruke u drek, a mogu ja i zubima što da ne.

-------------------------------------

A onda sam se pitala- ženo, jesi li ti idiot?
Mislim da bih i danas tako brijala, bauljala i čarlijala, da nisam angažirana davanjem sasvim dovoljno na obiteljskom planu (imati dvoje djece a nemati suvislog i ikakvog supruga, budimo realni, sasvim dovoljno okupira sve nagone da daješ i ne tražiš ništa zauzvrat).

Jesi li previše neusuglašen sa sobom da možeš normalno komunicirati?
Imaš neke probleme zbog kojih ćeš mi se usrati u život, raspoloženje ili trenutak?
Obrati se liječniku ili ljekarniku, jebe mi se.

Zvuči surovo, ali valjda je do davanja. Valjda je i do shvaćanja koliko me unazadilo. Da nisam dužna, a da nisam ni kapacitirana, da nisam jebeni Batman iako nosim (što doduše jest vizualni zločin) tajce. I uostalom, da imam pametnija posla.

Sve te vrste težina i napregnuća, bar su nešto što smijem dobrovoljno odbaciti (uostalom, velika većina ljudi to inicijalno čini, bez jebemti... I u pravu su, nisu bezdušni kako sam mislila uvijek. Naprosto su u pravu.)

----------------------------

Ima nešto u onoj "nađi nekog s kim ti je bolje, jadan možeš biti i sam".
Obično je zapravo magijsko vjerovanje ta ideja da ljubav/prijateljstvo kardinalno mijenja čovjeka.

Češće se nađeš u situaciji pišanja uz vjetar i sviranja kurcu prema suncu/pizdi prema zvizdi.

U filmovima i bajkama, od kapi ljubavi cvjetaju polja cvijeća.
U realnosti- ako je zemlja neplodna i sjebana, možeš ti do mile volje zalijevati.
Još ćeš ispasti: nadobudan, naporan, kreten.

I umorit ćeš se.
Jebeno ćeš se umoriti.
Zaprljat ćeš se brljajući po dreku, napipavajući skliski biser koji se možda i ispostavi za kamenčić.

Moja poruka svim mladima bila bi: ne nadaj se čudima. Biraj društvo. Bolje ispasti prepotentan, bahat i hladan- nego završiti traumiran nekim stvarima koje su, objektivno, poremećaj.
Možeš se čak zadesiti kao svjedok- a time neminovno i sudionik- nečijih ekstremnih poteza.

Što ti trebaju mrtvačnice (ili u nekim drugim slučajevima, šta ja znam, policije, hitne, uopće traume kao takve)?
Zauzdaj znatiželju i određenu opojnost "neprilagođenih" i "drugačijih"
Valuta je biti normalan, iz normalnosti izlaze zdravi odnosi, čak zajednički rast.

Uvijek sam na leđima vukla neke sjebane ruine, nekakve alkose, idiote, drolje- ne znam isto koji je to sindrom, ali često je kod psihologinja i sličnih.
Jebote, umorih se a što sam postigla? Eventualno sam si povisila tlak i fasovala 2-3 sijede.

------------------
Odjebi je pola zdravlja. Nek bude neshvaćeni pjesnik svojoj mamici.
Nek bude genijalka ali malo luda svom tatici.
Jadan možeš biti i solo, pri čemu nećeš biti ni kriv ni dužan kad evidentno prolupala osoba svoje nesreće svali na tebe
- ma što pokušavao, bio i želio.

Kad mi tip zausti o tome da ima problem s alkoholom/drogom/financijskim krahovima/čime god... Hvala, doviđenja, dovoljno svojih sranja imam.
Ako jednog dana budem imala instinkte i iluzije, budem slobodna od toga da se ionako dajem danima i noćima- može se biti humanitaran s djecom, starim ljudima...

Ne nužno s bezobraznim i poremećenim individuama, koji su često i sami donekle krivi.
(Osim što, recimo, i Hitlera možemo gledati kao malu rozu bebu koju je nešto sjebalo?)
Ja sam s tom igrankom završila.
Nemam više mazohističke porive.

Vrlo lako kažem "ko te jebe, imam svoje brige" - i na prvi znak da nema balansa u uloženom i dobivenom samo kažem "ajd u kurac".
Kamoli da bih trpila virtualne, i uopće ikakve, mentalne pacijente s kojima bi se trebao baviti sustav i razne klinike.

Imaš PTSP? Imaš si i uputnicu prek socijalnog. Mene buš maltretirao? Idi objasni sucu.
Malo sam Karen? Ma dašta sam, nemam grama milosti za sadiste, ma što ih takvima učinilo.
Imaš si: psihijatriju, utoku, snađi se kako god. Imaš si i nekog tko ima strpljenja.
Ja? Not gonna happen. :)

Ovaj blog pišem zbog sebe. Ne držim se iznad koncepta: naročito mi je drag, posebno u ovoj vukojebini i ovoj fazi života, svaki kontakt s ljudskim bićem. Suštinski, namjerno sam izabrala totalno underground blog gdje ne bih imala nekakvo neželjeno i nepozvano mnoštvo publike kao na nekim drugim portalima.

Svakako, svjesna sam i da sve ovo što pišem, mogu pisati u jednu lijepu bilježnicu s tvrdim koricama- evo imam recimo jednu s mačkom koju je moj sin rekao da ne želi jer je pederska, tako da mi može to biti dnevnik.
Opet, ne činim tako- upravo zbog ove šanse pronalaska momenta razmjene misli s nekim dragim bićem (o spolu i godinama neovisno), a i ovaj "komad papira" koristim i u funkciji toga da link imaju ljudi koji nisu članovi, neki iz mog privatnog života.
Također, u nedostupnosti opcije komentiranja svim članovima, svi znamo da se najkvalitetnija razmjena događa na PVT- često i zaključam komentare znajući gdje će se odvijati replike. Znaju biti kvalitetne, znaju biti divne.

I znaju biti s mojim ljudima iz RL.
Šta ja znam, ne volim kukati IRL, a postoji ih par za koje sam voljela da znaju- i koji su voljeli znati. Pa smo izbjegavali ta neka suvišna pitanja, kukanja i kmečanja.
A kad bismo se vidjeli i čuli, znali smo gdje je otprilike ta jeziva priča sad.
-----------------------

Svakako, ponavljam, svjesna sam da objavljujući igdje, negdje, ma koliko to mjesto bilo opskurno i ma koliko moja inspiracija i cilj nisu zadovoljavanje čitateljskih nagona baš svih onih koji me pročitaju...
Dobivam i dobro, i loše iz te činjenice- u odnosu na mogućnost pisanja u mačju tvrdu bilježnicu.

-------------------------
O "kokičarima" sam pisala- to su ti ljudi koji čitaju tuđe priče, jedući sebe ako su sretne,
a jedući kokice ako nisu- i jedu oni kokice, a vlastita pokvarenost jede njih.
To je kao s komarcima: pije krv, pa rikne. Ima toga puno, lako ćemo za virtualu, i nije novost.

Postoje oni koji imaju reći neku svoju misao, iskustvo.

Postoje "sendvičari" koji će ti uz nekoliko komplimenata sasuti vrlo zločeste misli i obeshrabrenja, pod krinkom "ja znam, iz mog iskustva" posrati tvoje napore kao da ih se tiču, zlokobno ti najaviti propast, tuge, samoće i sjebanost "toga što si usrala"
- ne znajući baš ni o detaljima oko toga tko je što usrao a gdje bio posran,
vjerojatno u glavama poravnavajući činjenicu da im nije bogznašto, "a eto, ima i goreg".

Postoje oni koji će u svemu naći neku univerzalnost, što je suštinski osnova i pisanja i čitanja: to neko naše "ujevićevsko" pobratimstvo lica u svemiru.

Postoje i dobronamjerni, oni koji napišu i iskažu tako, da je potrebno dodati "U DOBROJ NAMJERI!"- što bi, da je namjera uistinu bila dobra, bilo sasvim suvišno istaknuti.

-------------------------------

Ne žalim se, jer sam posve svjesna da tu postoji moja mačja tekica, ukoliko se ikad prepadnem izloženosti.
Zasad je se ne bojim, svjesna toga da živim najbolje što mogu, malokad na ičiju štetu postupam (možda gdjekad svoju, i to u vidu cigarete i ugljikohidrata).
Znam da se trudim, i da na kraju dana, ni uz aplauze ni uz uvrede, nitko neće pokositi travnjak osim mene (i mog sina!), da ću račune platiti sama, a da ću "teško mi je" ako do toga i dođe priznati eventualno Bogu, ma ni to, radije kao u filmu Tristo sebi nogom u guzicu i ideš naprijed.

Iskreno, živo mi se jebe za namjere- tek što one koje su uistinu dobre ponesem u dan kao razlog za osmjeh.
Istinski me raduju dobri ljudi, s naglaskom na to da ne tražim ni sućut, ni razumijevanje, ni pomaganja.

Ali uvijek me iznenadi kad "dobre namjere" koje to tako iz aviona nisu, dobivam od istih onih koji će me uputiti na potrebu poštovanja njihovih riječi- jer tu su iskustvo, godine i mudrost.
A gdje su, u zluradosti, dociranju i "kokičarenju"?

Još uvijek ne znam je li moja ljepota ili ružnoća, što sa strašću uzvratim na zločesto.
Barem toliko sam strastvena kad uzvraćam na dobrotu.
Balašević kaže da se na kraju pamti samo "nežnost i bes"- zapravo je isto, ali u oštroj određenosti i uvjetovanosti prirode onoga na kojeg se aplicira.

Puno je zlobe, i to se promijeniti neće nikad. Ono što možeš promijeniti, to je da se naučiš narugati na tuđe umišljene i patvorene dobrote. Jer ako si ravnodušan, i u isti koš stavljaš i dobre i zle, prema svima bivajući dobar i jednak, "okrećeš drugi obraz"- ne obezvređuješ li time izvrsnost i vrijednost dobrote?

Meni nikad nisu bili isti. Nikad ih nisam isto tretirala. I posve sam svjesna da će poneki "kokičar" reći da mi nick izvrsno pristaje uz narav. Kad dobije poruku da nije zanimljiv/a, da je prokužen/a, i da je necijenjen/a... u odnosu na one koji ne moraju naglasiti svoju dobru namjeru-

jer te stvari ipak jesu očite, toliko evoluirali dosad jesmo, da se ponešto temeljno u čovjeku prepozna.
Pustite me takvih dobronamjernika, molim vas. :)

Itu su znali svi, ali imao je malo ljudi koje je smatrao prijateljima. Te koje je prijateljima smatrao, nekako ih je baš-baš smatrao.

Međutim, kad je umro, svi do zadnjeg su rekli "ma više smo bili poznanici, ne bih baš rekao prijatelji".
Svi.
Svi do zadnjeg.
Ne postoji nijedan čovjek koji je - nakon suicida- rekao da je Ita njegov prijatelj.
Vjerujem da ih je bilo daleko više dok je obnašao tu neke političke i administrativne, kakve već, funkcije.
Danas, ne postoji nijedna osoba koja će igdje, ikome, reći da je Itin prijatelj.

--------------------------------------

U neznanju o tome tko sam mu uopće ja i bila, imam neku potrebu biti mu.
Baš i zato što su mu drugi prestali biti.
Od njega oprali ruke (nama ih, čak, poneki, pokušavajući zaprljati- jer eto to zadnje, kao po načelu igre "Vrući krumpir"- tko je zadnje dirao taj mora da je skrivio?)

Da odem u Zagreb, bila bih jedna od tisuća razvedenih žena. Mogla bih reći da mi je muž umro od srca, čak da radi u Washingtonu, da smo razvedeni i ne čujemo se jer on je u Gospiću, mogla bih nešto prosrati.

Ali neću. Ne perem ruke ni od njega, ni od naših života. Pravdi se ne nadam, ja ju imperativom zahtjevam.
I usuđujem se.
Pitati "zanima li vas što, želite li na kavu kod mene?"
Reći "šteta, on tebe jest smatrao prijateljem, a i ti si njega kad ti je malu ugurao u HEP- šupak si ti stari".

Usuđujem se kositi, pilati, flaksati.
Biti Ona Udovica.
Biti Ona Itina.
Ona Zbog Koje Se Ubio.

------------------------------------
Zaključila sam: bježati od vlastitog udesa, od vlastite sudbine- nema nikakvog smisla.
Prorekla bih si radosniju, da sam sebe pitala.
Ali ne odričem se ničega što me pripalo- ni dobrog, ni lošeg.

Događaju se neke stvari o kojima mi još nije pisati, jednom budem.
U kojima, odlučno i bez najmanjeg straha a gotovo ni obzira, otklanjam iz vidokruga sve ono što je nakanilo, na nas naprtiti križeve koji nisu naši.

Pa ipak, ja sam ta koja pristaje pomoći ponijeti Itin križ. Na neke svoje načine. Uvijek sam činila tako, i dok je živio.
Na kraju, da nema mene, taj grob ne bi obišao nitko.

A mnogi su ga, nekoć, vukli za rukav.
Ja pak nikoga.
Ali ne dam da se očešu o moj, ili ne daj Bože dječje.

Jer tko god je to nakanio, nikad se više noću nije mirno naspavao.
O nekim stvarima mi i nije pametno pisati, ali vjerujte mi na riječ.

---------------------------------------
Nikad nisam oprala ruke od njega, osim ako sam ih uprljala čisteći mu grob, braneći obličje njegovog vrta, ako se to zemlje računa.
I ne zanima me je li to zaslužio netko kao on (covert narcissist, nema greške, kolaps i sve što s time ide.)

U moru nitkova i ljudi koji mu nisu više prijatelji, sasvim slučajno sam srela svećenika iz gospićke biskupije, s kojim sam imala prelijep razgovor - i to ga je on inicirao, čuvši o onome što se dogodilo, želeći mi nešto reći.
To što mi je ispričao, i način na koji je to inteligentno, mudro i istinski božanstveno učinio- neću zaboraviti dok sam živa.

Jedna od misli bila je- "a Vi ženo, kao na križnoj postaji, Veronika s rupcem... I ne brinite, spašen je, razumije Bog".
Zanimljivo je što malo o Bibliji znam, ali sam tu Veroniku već iz nekog od onih krvavih filmova zapamtila.
Kad ju je spomenuo, zaplakala sam mu i zamolila da me blagoslovi.

I osjećam se lijepo ovog popodneva, osvježeno. To bješe maloprije, još sam pod dojmom.

"Rodi me u majsku zoru, kupaj me u bistroj vodi
Čuvam jedan cvijet kad svi drugi odu,
čuvam te dok sam živ".
Ivica Ita Bašić, 16.5.1976.-11.10.2023.
Snaći ćemo se mi, ja igram na svoju kartu- poneku izgubim, pretežno dobijem, ali definitivno idemo naprijed... Dečki rastu, ja starim, ali što me briga kad nemam celulita i prebogata sam da se smaračima bavim. Život je lijep, bio bi ljepši da si tu, ali imao si svoj put.

PS- Ja sam mu prijatelj, Ita Bašić je moj prijatelj. Tko ima problem s tim, nije problem da se pobijemo na keca, ali zaboga nismo djeca... Moj je posao da sijam kao vatromet, popunim klubove, pa strane naslovne... Puno je dobrih, ali nema do ličke.

je kad pokušavaš argumentirati VLASTITU kvalitetu:
- time što ti je radio otac
- plemićkim grbom svoje obitelji
- pozivanjem na režim (ovaj ili onaj)
plus simpatične stvari tipa uvjeravanje da si bolja od Merlinke, nezgrapna korištenja tuđica, proklamiranje sebe svjetskom ženom temeljem šest-sedam rock balada koje poznaš, ali ne bi da ga jebeš točno napisao/la pravilan naziv.

Sve to ide... Nekako... Ajde. Ali ANATOMIJA LJUDSKE GLUPOSTI je kad se u sve to uplete ponižavajuć, svisoka govor iz pozicije elite- onima koji, primjerice, tečno govore (i pišu) tri strana jezika.

O tome se radi, najteže je sebe samog pozicionirati na pravo mjesto, na raznoraznim kontinuumima.
Onda ćemo često, mi ljudi, kako bismo "poravnali stvari u glavi" (Glasser, Teorija kognitivne disonance)- jednostavno poniziti one oko sebe, dok ne dosegnemo nekakav nivo i omjer, u kojem smo uistinu elita, plemstvo, Michael Jackson ili što već (ovisno o stupnju raskoraka sa stvarnošću).

Tako, nažalost, nastaje i zloća. Potrebno je biti zločest, ili zločest postati, da stvari poravnavaš na način u kojem si više i bolje od nekoga od kojeg, objektivno, nisi. I tu kreću objede, laži, niski udarci. Kako god, sve navedeno je uistinu prikaz anatomije ljudske gluposti i hipokrizije.

Link
Al nije loš filing. Alexis, Mordana, Strina Gara...
Kaj velite kak našminkat ovu vile valo situaciju.

Žena kakva želim postati, i imati svog dedu muža koji će trpiti moja sranja i diviti se kad iskuham krpe
"jao kakva si ti žena rimska boginja, kako je uopće moguće da krpe budu tako bijele kao snijeg?"
a onda mu ja kažem "eto vidiš, ah, takvih žena nema više, šta da ti kažem" i da imamo yt kanal koji se zove "Baka i deda u suvremenom svijetu se snalaze" gdje nas unučad razbija papučama po glavi i sl. MOJ JEDINI IDOL, MUZA I SVE ŠTO ŽELIM POSTATI Link