Čovječe, kakav blog!

Jutros sam doživjela živčani slom kad sam se vidjela u kupaćem kostimu.
Odmah sam išla vidjeti datum- što bi rekao Matić, sad je kasno da se menjam nek mi bude nek mi sude, i poniženje i stub srama sve je to za ljude..........tako nešto. U svakom slučaju, ovo ljeto malog furam preko trbuha i tko me ružno pogleda kažem mu "imam kašikare, imam paštete, imam bombe razne, šta si blenuo?!"
Znači katastrofa buraz moj.
Datum je ujedno točno 9mj do mog 38.rođendana i odlučila sam da će to biti razdoblje trudnoće u kojem ću roditi sebe za jednu drugu pjesmu: pokaži svoje zmijsko telo slobodno smelo, pohvali se kad imaš čim, daj svima domaći zadatak nimalo lak, nisi ti kriva što si mrak.
Znam, znam, nije baš Mozart ali ja sam djevojka narodna i moje su radosti proste.

Elem, vidjevši to salo kako kipi kroz badić... Znači kipi... Ispod pazuha imam više sala nego u sisama... Jadni spljošteni a masni guz se na četvrtine raspilio... Imam četiri sise i četiri guzice a ništa nemam ali zato kao da blizance nosim i u podbratku kao vjeverica koja lješnjake skriva.... Uopće tu konstituciju jer ja debljanjem ne dobijem obline nego kao da je netko nasrao na mene lopatom... Zaključila sam da u badiću izgledam kao safalada na koju je netko nabio kurton Durex Extended Pleasure. Uvučem li trbuh, postignem samo to da izgledam kao plinski bojler ili čak realno trafostanica. 81 kg čiste ljubavi, glava došla kao generalu Rojsu.
Bit će ovo ljeto sramote ali prelijena sam da bih nosila pareo i to vezala- na kraju ja uvijek hodam kao šesta lička i ne jebe me ništa. Ovo ljeto čak nemam inspiraciju dlake obrijat dole jer mi je to nekako postalo cool otkad sam Ličanka, sumnjam da će nešto promijeniti odlazak na plažu po pitanju mojeg stila i savjesti. Možda se predomislim u zadnji trenutak, ali zasad je prizor prilično monstruozan.

"Lele, Barbara, boga ti draga!!!!!!!!!!" šokirana sam i na rubu nesvjestice uskliknula dok sam se uz pomoć ogledalca gledala u ogledalo s leđa. Nešto kao Ratko Štritof, penzionirani vaterpolist. Ono znaš kad se vaterpolisti udebljaju 15 kg za božićne praznike, po tom su poznati. Ja imam takvu konstituciju i najgore što sam u životu napravila to je što sam godinama trenirala plivanje. Od toga su mi ostala široka ramena i nerazvijeni kukovi, a kad se udebljam stvar je jeziva- kad sam gladna i rušim se onda sam čudno prezgodna. Meni je biti disciplinirana, a karakter mi je girls just wanna have fun- i to je problem.

Bijesna sam otišla po piletinu, maslac i Thomy majonezu sve lijepo na posteljici od sirove endivije.
To sam sažvakala i to mi je to za danas. Keto principi su jednostavni, stvar savršeno funkcionira: što niži glikemijski indeks i jedi jednom dnevno. Prvih par dana je krvavo, kasnije se navikneš i hrana te ne zanima jer si prešao na ketone. Poanta je preživjeti prvi tjedan, a to je kao skidanje s koksa. Znači već mi sad nije dobro i dala bih sto Amerika za pizzu.
Sad znam kako je vama picopatnicima, i ja bih picu neg išta.

Međutim, ovo ljeto ću nekako uz pomoć dragog Boga s tim kobasicama i salom koje kipi (na sve četiri strane svijeta, ruža vjetrova) preživjeti. Dobro je da je beba mala i mogu ga nositi kao pederušu prek sala. On će me spasiti ovog ljeta, a do sljedećeg stvar mora biti bolja.

Što kaže jedna divna pjesma- mislim Jadranka Stojaković ali nisam ziher- suknju kraću oblačiću nek sevaju tange, polugola zaplesaću ko cura sa štange.
Ovo nema jebenog smisla. O vlastito salo se spotičem, građena sam kao tijesto za buhtle.
Izgledam kao hot dog nabubreni namočen u vodi.
Keto game strong as fuck- this is Sparta.

Moj kupaći ovog ljeta predstavlja jednu modnu nesvjest, zbiljski prezir spram grijeha Neumjerenost u jelu i piću, i kriva sam po svim točkama optužnice za vizualni zločin protiv čovječnosti.
Dobro je to sve, pozdrav od one koja jede maslac, meso, jaja, ribu i ništa ugljikohidrata.
Ovo što vidite u mom oku nisu suze, to pada kiša... :)

Udrite gromovi ovo su lomovi!!!!!!!!!!!

Moje iskustvo je vezano i za moje afinitete. Nekom se ovo ne bi sviđalo, a ja sam imala osjećaj da sam ulovila Boga za bradu kad sam otkrila da se može živjeti i ovako. Teško mi je odgovoriti na pitanje je li to bolje jer tu su razni faktori.

Svakako, moje je selo nadomak civilizacije- kad sjedneš u auto brzo si u Gospiću: sad kako kome, muž kad je vozio bili bismo tamo za desetak minuta, meni treba dvadesetak jer sporo vozim pa onda još toliko da se sparkam :)))
Ali realno za nedebilnu osobu računaš s 10-15 minuta.
Recimo, u Zg sam se tramvajem kao klinka vozila 65 min tramvajem na dramsku u centar.
-------------------------------

Nema stresova tipa da moraš uzeti dan godišnjeg da središ nešto od papira; sve se riješi u jednom krugu, još stigneš na miru Božjem negdje popiti kavicu, kad se ideš parkirati ne moraš po rinzolu se penjati i fasovati probleme s policijom nego ima mjesta (a kad nema, pitam nekog da mi uparkira da ne moram opet limaru, bolje ispast idiot pred nekim muškim stvorenjem koje te spasi nego opet ići Toniju, taj čovjek mi je već ko brat rođeni ... sad sam se malo opametila pa ne uletavam ko tuka u finiš nego kažem nekom- molim vas gospon bi sjeli i smotali ... I tipovi su srdačni, oni ti to naprave, u Zagrebu je neka nervoza i još bi ti jebali majku).

---------------------------------
Teško je opisati osjećaj koji ti nudi kuća i vrt.
Ja u Zagrebu imam sasvim lijep stan, ali čim otvorim prozor evo ga sav stres, trubljenja, sve ulazi unutra.
A ja dok ovo tipkam, pjevuše mi ptičice, dođe mi jež, ja se ovdje pomalo osjećam s te strane kao u bajci.
I osjećam da je ovo moje, a ne da sam neka pčela u košnici.

S druge strane, dok ovo tipkam događa se svašta nešto što je bilo realno da bude briga muškarca: trava raste, ogradu treba ofarbati, uostalom i kad seljačina krene brljati po garaži u pokušaju da ukrade Stihlovu motornu pilu puno bi efektnije bilo da zagrmi moj Ita iako ni ja nisam beznačajan faktor kad se nakostriješim- pa ipak, da je Ita tu ne bi to nekom ni palo na pamet.
Ja se ne furam na feminizam i nisam iznad koncepta niti u furki Amazonke.

-------------------------------------
Prinuđena, jesam se i tog lovila, viđana sam s tim trimerima kao partizanka, sve se to može.
Ali... to je onda jedan posve novi životni stil.
Da sam solo- možda.
Ali sam s dvoje djece i stvari su ipak u ovoj formi života zajebanije- jer jedno od te djece je malo.
(Plus životne okolnosti ovog mjesta i uspomena: drugo od te djece je traumirano i zgađeno ovim mjestom, ne može podnijeti uopće proći pored dvorišne zgrade gdje se moj muž objesio, i ja to maksimalno uvažavam. To je glavni razlog da idemo odavde.)

Ovo drugo, možda bih se ja ulovila i nadalje svega toga, hitala vreće peleta, kosila, možda bih i bašču organizirala, razmišljala sam i nabaviti šarplaninca kao svaka poštena lička kuća... Zvao bi se Medo, a kako će drugo. Možda Gara ako je ženka, pa da skupa idemo korpulentne i garave ko prave Ličanke a ne neke drolje s Filipina.
Ali nisam samo ja u igri.

U onom dijelu gdje gledam to sama- istina je i da se MOŽE nešto, ali mora li se samo zato što se može?
Razumno je i upitati se trebam li i želim li slobodne trenutke provoditi u nekim krumpirijadama, frustracijama, okršajima s debilnim nepismenim kretenima kojima ću cijeli život biti "sigurno se zbog nje ubi!" i slično.
Ili bih možda mogla sa svojih 37 godina i ipak nečim u glavi, izabrati nešto za sebe od zagrebačke ponude.

Ovdje ti je to što ti je: dođe Ivan Zak ili slično nešto kad je Uzvišenje Križa;
imaš si nedjeljom misu pa možeš revati s onim ojkačama;
imaš si birc u kojem šuškaju kad prođeš kao da prolazi Dijete Kukuruza (tako bi bilo i mojim klincima)
a ako nije to u pitanju probat će ti ga metnuti jer kaka si da si štaš sa vlastitom ženom koja ima 67 godina od čega zadnjih 40 nosi ladnu trajnu i solo brk.

---------------------------------------------------
Sve u svemu.
Da je bilo po mom?

Muškarac i ja, suvisli i sretni, podižemo djecu u miru.
Uloge smo podijelili- on pošteno oko drva dok ja savijam sarmu.
Kad nam što treba u Gospiću, eto nas začas.
Začas smo i u Zadru, Karlobagu.
Vještom vozaču je i Zagreb na sat i pol (meni eventualno 6 sati i molitve Svetom Benediktu).
Malo mjesto, deficitaran sam kadar, školovani, radišni.
Moglo je biti jebeno.
I na kraju dana, sjednemo na drvenu terasicu, ili se ljubimo pod višnjom, ili šeeeeeeeeeeetamo po ovom raju kakvog nigdje bogami nema.

Ali to je što je.
-----------------------------------------------------

Bih li preporučila selo? Apsolutno. Pogotovo ovako neko u blizini grada, a zgodno zatisnuto.
Moj je pokojni svekar, sa sve i jednom idejom ove kuće i mjesta, fantastično razumio život.
Bio je vizionar, doktor i junačina.
No, čak ni njega nemam da mu se požalim kad nešto ne ide sad ovako bez Ite.
Ova je kuća muzej jedne obitelji koja je imala sve predispozicije za sreću, ali i čovjeka koji nikad nije sazorio, razmažen, s bijelim BMW-om za punoljetnost, vratima koja su mu se lako otvarala, majkom udovicom koja je služila...
Čovjek je bio životno nedonošče, kad sve zbrojim.

Ali divno je što ja to nisam razumjela; i u kombinaciji u kojoj bi i dalje bilo tako, ovo je mogla biti i sreća.
Ovako, nije.
Plus, znaš, borila bih se da je ovo sreća za moju djecu.
Umjesto da se borim, mogu se učlaniti u teretanu, konačno dopuniti obrve, otići na nokte a ne uvijek ovaj pepeo čačkalicama vaditi van.
I ono što je najljepše, mogu popiti kavicu bez da me itko gleda kao da sam Severina za siromašne i krezube Ličane; ili čak još gore: crna princeza Arkanova udovica Ceca Ražnjatović.

Mogu se utopiti u masi ljudi koji imaju svoje probleme, pokoju pročitanu knjigu i kojima se savršeno jebe za mene.
U selu si svačiji, što može biti lijepo, ali ne u situacijama kao što je naša.
Na kraju dana, zašto ne reći i to da kuća traži i mušku i žensku ruku. Možeš ti to sve sama, ali pitanje je moraš li.

Postoji onaj dio u kojem nisu bitne kulise koliko predstava i uloge.

Prvo ide ovaj link Link
sjajno je!

Odlučili smo se uživiti u tu priču. Da su pobijedili, osjećali bismo se kao da je to i naša pobjeda.
Svi bismo se očešali za taj komadić torte, koju nismo pekli mi, jer mi smo komotno njihovu igru mogli gledati i kao hrpe sala otromboljene (evo ja prva, nikad nisam bila ovako nefit i to je prejadno!), kao gomila lijenih govana koji nisu sposobni tenisice zavezati a kamoli potrčati: A IPAK BISMO SE OČEŠALI ZA KOMADIĆ TE TORTE: ponosa, slave, uspjeha, veselja!
KAO DA JE NAŠE- kao da smo mi guzice znojili i žderali bjelanjke a ne krafne i bureke; kao da smo mi ustajali od malih nogu prije šest da stignemo prije škole na trening i sl.
SVI BISMO TAD BILI SPORTSKI POBJEDNICI a možda ni onu stvar od škembe ne vidimo što je vjerojatno slučaj za mnoge navijače koji će uz pivo i čipičips znati što je trebalo i kako je trebalo i tko je u kurcu igrač.
Taj stav nas je onda zadužio za to da, sad kad su izgubili, ne govorimo protiv njih nego da se osjećamo kao da smo i sad dio te priče u kojoj se jbg izgubilo.

To je kao da okreneš leđa frendu jer se razbolio, ili kao da odjebeš ženu jer je dobila 30 kg, ili muža počneš varati jer više nije direktor nego radi na šalteru.
Nemrete tak.

Razumijem ove ljude koji se u to nisu ni uživljavali. Ali ako se već jesmo, onda jednako s poštovanjem prihvatimo i da nismo bili bolji, odnosno da smo ispušili, kao što bismo si dali pravo njihove golove i sportske uspjehe slaviti kao svoje. Iako su oni ti koji se znoje i maltretiraju (istina je da su i brutalno plaćeni za to, ali za razliku od mnogih pizduna koji ne rade a plaćeni su, za sportaše bar vidiš ako ništa po mišićima da rade, i nerad sakriti ne mogu, za razliku od tisuća i tisuća službenika po RH!
Profesionalni sport je krvavi užas, znam po bratu i njegovim operacijama kukova i hemoroidima od naprezanja i krvarenju nosa na koje više ni ne reagira, tu imaš invaliditeta, ti nogometaši nemaju bez vraga te srčane udare... lako srat po njima, ali probaj ti fizičku disciplinu kad treba skinuti 5 pišljivih kila kako je to teško- a oni stalno neke treninge, ne mogu se ni najesti kako žele nego deru po proteinima, žive kao vojska realno... nije to samo tih 90 minuta, oni su manje-više stalno osim tu i tamo kad odu na narodnjake i sl. u tom modu da moraju biti nogometaši. Biti sportaš je možda najpoštenije zanimanje na svijetu, tu nema švercanja ni zajebancije, kao npr. po javnim službama gdje svire kurcu prema suncu i pizdi prema zvizdi čast iznimkama... to su Spartanci.)

Znači... Sad ih se odričete jer su izgubili. A da su pobijedili, bili bi vaši. To je jadno.
Ako sam bila spremna bahatiti se s kockicama, biti sretna i slaviti što su pobijedili... Ako sam ih kao pobjednike u svojoj glavi kanila svojatati i da budu "moji".
Onda su jednakom logikom moji i sad kad su popušili, i ja im kao već starija ženska želim u sebi kao sinovima reći:
pa potrudili ste se, dali ste što ste znali u datom trenutku, i bit će još tekmi, ja sam svakako ponosna kad vidim te kockice i kad nam sviraju himnu na početku tekme. Zbog vas se i mi mali osjećamo velikima.
I je mi krivo što nismo ispali baš neke face i jebači ove godine... Ali ima još godina da se dovedemo u formu i red i da razne kokošare pobijedimo u ovom i u onom.

Znači, nemreš ih se sad odreći - ako imaš nešto s njihovom pobjedom (odnosno, umisliš si da su to "tvoji", jer mi smo Hrvati a oni su hrvatska reprezentacija)... onda imaš nešto i s njihovim porazom: po istoj osnovi, i to je fair play.

Sve u svemu, nemoš protiv jačega. Ovaj put nismo bili jači.
Ali ima još godina- za njih, za mene, za tebe.
Vole ih i dalje Vatreni (Strijelac, Lav i Ovan) :)

(Nekad popušiš, nekad pobijediš. Nekad odeš dalje, nekad doma plakat u jastuk. Ali jedno je sigurno: izgubio je samo tko je odustao. Dok god gori vatra, bit će i golova. Ne mora sve danas, opet ćemo se mi kurčiti svojim kockicama, i to vrlo brzo!)

Link
-Balašević, "Drago mi je zbog mog starog"

Nikad ne nosim kolica sa sobom jer se više izjebem dok ih sklopim nego da nosim dijete u rukama.
Zato ga nosim i bacam stvari u košaricu pa što pogodim a što ne pogodim skupljam i fino naglas psujem.
Pored peciva, mama u kolicima vozi curicu od možda tri godine.

Obrati se mojoj bebi: "beba, beba, beba!" i ja joj ga prinesem, a ona ga podraga i utanji glasić "aaaa..."
S toliko nježnosti.

Potom mi kaže: "jesi ti njega nosila u trbuhu kao moja mama mene?"
Kažem da jesam, pokažem joj da je bio naopako kao šišmiš, da je bio još manji pa je stao, i da je ona bila mala a ne kao sad velika cura, pa je stala.
A ona na to kaže "MI SMO SE ŽGUŽVALI DA STANEMO"

Žgužvali! Hahaha... :))))))))))))))

Link
uz našu ličku navijačku pismu! Link

a) Link - Daenerys želi znati gdje su zmajevi

b) Link - Lička Gara Kraljica Like želi znati gdje su protučetnički vukovi

Link

Nalaziš se u točki gdje si frustrirana kao žena.
Pogotovo što je taj otišao s drugom ženom- i ti se pitaš ima li to veze s tobom.
Neću ti lagati: ima. Ne mogu tvrditi jer vam svijetlila nisam, ali ako ništa: ima s tobom jer on je bio tvoj odabir u nekom trenutku života, do mjere da s njim imaš dijete.

Relativiziraj malo, ipak, tu krivnju. Nisi željela loše, i imala si razloga vjerovati da je dobro. U tom trenutku, ti si željela najbolje, s raspoloživim informacijama, resursima i percepcijom. Ne osjećaj se krivom. Prihvati da je to priča koja nije ispala dobro, i izvuci iz toga nešto za sebe. (Možda ubuduće budi kritičnija prema nekim osobinama koje si njemu otpustila kao "ono nešto gdje je samo čovjek, nesavršen, pa što"- recimo kod drugog muškarca probaj shvatiti kako bi se to moglo u perspektivi razvijati. Ja, npr., od alkoholičara ne bih uzela orah iz ruke- a vjerovala sam da moj pokojni muž "samo malo poslije posla popije pivicu" i sl. sranja. Danas to ne relativiziram, jebala ti pivica mater i doviđenja. Zašto tako surovo, B? Za babino brašno).

----------------------------------------------------------
Kad misliš o sebi kao ženi, bilo bi pravedno i pošteno, a i jedino realno, da kriterij ne bude mišljenje jednog čovjeka- koji te odbacio.

Prvo i najšire- ti nisi žena samo u kontekstu muškog odbacivanja i prihvaćanja. Ti si žena, u svojoj ukupnosti. Ti si žena i da nijednog muškarca na svijetu nema. Cijeni sebe kao ženu posve neovisno o ikome, i to je prvi sloj. Tvoje ruke su u stanju napraviti odlične palačinke, to sam sigurna: čokolinke ili pekmezinke, palačinke volimo. Tvoje žensko srce zapaža i osjeća okolinu. Tvoja je pismenost i ljepota izražavanja, što ja mogu posvjedočiti, odraz inteligencije i suptilnosti, što je također tvoja (ženska) vrijednost. Vjerujem da imaš neki ljupki detalj na licu, možda imaš lijepu kosu, način na koji se nasmiješ, možda imaš lijep glas ili hod. Posve o muškarcima neovisno, ti to imaš. Tvoje je tijelo nosilo i rodilo tvoju djevojčicu- i pogledaj malo tu čudesnu curicu iz tvoga tijela nastalu- pa se malo i opusti u tom preziru svoje guzice, strija ili obješenih cica. Krasno je to tijelo, moćno i čarobno. Hej, stvoriti malu vilu... a ti o nekim strijama pričaš? Pomiluj sve i jednu i reci "koji sam tigar boktejeba".

Drugo i nešto uže- ti nisi samo žena u kontekstu shvaćanja TOG KONKRETNOG muškarca. Ima ih, i možda naletiš na takvog, koji bi te shvatili drugačije. Preveliku važnost pridaješ njemu i sve muškarce svijeta gledaš kroz njega- ali to je privremeno i nije sasvim realno. Muškarac je jako širok pojam, kao i žena. Netko bi uživao u tvojim osobinama- istim onim osobinama koje njega iritiraju. Nekome bi bila ne samo dovoljna, nego možda i previše. "Postoji tajna vještina: biti jedno za drugo". Baš ništa loše nema u mojoj Calvin Klein uskoj maslinastoj (štoviše OMILJENOJ IKAD) majici... Stvar je u tome da sam se ja udebljala i zato ta majica na meni izgleda kao kurton na safaladi. Znači, opusti se. Radi se o tome da ne odgovaraš tom nekom muškarcu, konkretnom, jednom. I pusti ga da nađe nešto što mu stoji, možda ne zato što si ti neudobna majica, nego zato što je pustio trbušinu? Ko ga jebe, nek nosi šlampavu i vrećastu kad za CK nije.

Treće i vrlo konkretno- ni on kao muškarac nije tako kompaktno i jednoznačno nešto. Vjerojatno postoje stvari za kojima žali ili će žaliti (osim ako je netko iz cluster B poremećaja ličnosti, npr. borderlineovci koji stvari gledaju na način "crno-bijelo", "nula-ili-jedan", "anđeo ili vrag"). Postoji i to jedno magijsko vjerovanje da će druga osoba sve boli, muke i težine riješiti: pa se traži od jedne do druge dok ne upali (ne upali nikad- momak će i s tom shvatiti da će se svojih govana ipak sam morati uloviti, i morat će zasukati svoje rukave a ne kriviti žene što, boga im materina, nijedna nije savršen omjer njegove mame, kurve i svjetlosnog ratnika - pa da njega sjebanog sredi)... I postoji jedan dio u kojem taj čovjek sasvim izvjesno ima svoje probleme, zakutke uma i možda instinkta da bježi od svega gdje svoj odraz vidi realno. I tu ti puno poštenja nema, jer uz "jedan je život" tvoj se Petar Pan odlučio na novo nešto ne hajući ni za dijete a kamoli tebe. I tu, draga, imamo još jedan trenutak: "tko zna zašto je to dobro", ili još surovije: takav ti i ne treba.

---------------------------------

Fokus je nužan, ali ponekad nas prevari.
Ponekad smo pretjerano fokusirani na svoje tri ulice kojima dnevno prolazimo, pa zaboravimo koliki je svijet. Dok prebiremo po nekoj čamotinji svog života, zaboravimo da tamo negdje- hej, zamisli... Što sad netko radi u: Africi, Rusiji, Brazilu... Sve je to svijet, ne samo naše tri ulice.
Na jednog muškarca, pa zaboravimo koliko ih još ima- a čak: zaboravimo da ima nas, o njegovom mišljenju neovisno.
Fokusirana si na njega, što je jasno, imala si razlog za to. Ali više ga nemaš- i to je poanta. Nemaš razloga biti fokusirana na njega- biti mu odana, njegova i opterećena njegovim mišljenjima. Pusti eho da odzvoni do kraja, i ne pridaj mu puno važnosti: to je eho nečeg što je bilo, u što si vjerovala, i pusti da iscentrifugira do kraja.

Ali s jednom važnom mišlju: fokus se može premjestiti.
Tebi je asocijacija na kafić- neki (naš) kvartovski.
Odlučiš li pružiti par koraka naprijed, drugi kafić postaje "kafić".
Tako je i s muškarcima.

Pružiš li par koraka naprijed, kad kažeš "muškarac" možeš pomisliti na nekoga tko nije on.
I to može biti priča u kojoj ćeš doživjeti nešto posve drugačije.
Mislim da je za nas žene važno shvatiti: ženom nas ne čini samo odnos s muškarcem.
A lošom ženom nas ne čini što nas lošom nazove muškarac koji je loše, ili loš.

-----------------------------------
Pa što ako si mu povrijedila ego?
Možda je bilo vrijeme da neke stvari i čuje.
Jesi li ti imala status njegove njegovateljice, ili si kao odrasla žena očekivala odraslo ponašanje a ne petarpanovska izdrkavanja, fantazije i "brigo moja prijeđi na nju, ko je jebe".
Nisi trebala biti bolja.
Trebala si biti ti, i bila si. A on je bio on, i bit će on i toj drugoj. Poželi joj sreću s tom kašom govana, a ti mama imaš biti kome nego četrdesetogodišnjem debilu.

A stigneš biti i žena kome. A prvo- sebi. Počni sa sitnicama. Jedan par najlonki iz Calzedonie, mali okret ili dva dok slušaš neku nježnu glazbu, biskvit s višnjama uz najljepše kičaste salvete... Što god... Ali sjeti se, ženo, da si žena- i da ti ne treba ničija potvrda, kamoli od nekog tko nije savladao vještinu bivanja muškarcem.

Ti svoje vještine razvijaj. Neće promaknuti ni muškarac koji će ti pristupiti onako kako zračiš. Ti nisi odbačena žena, ti si spašena žena. Nisi ostatak tog braka. Ti si preobražena u zreliju, u mamu, a svaka tvoja suza danas sutra će biti zrno snage, mudrosti i samospoznaje.

Cijeni se, o njegovoj procjeni neovisno. Što levat zna što je dobra sorta vina, pusti rafiniranom nepcu da osjeti tvoje tonove, arome i "kako se razvijaš". Osmjehni se i pođi dalje- tvoja priča nije u jučer. Pokaži noge, što ako su bucmaste? Zapamti: riječ debela je na talijanskom "de bella". Samo ti mačko živi svoj život, jedan je i tebi a ne samo njemu.
:)*

Love, B.

E čekaj, moram ti i pjesmu, mora te pratiti nešto danas: Link
Daj te nožice na sunce, kad ti kaže tvoja komšinica (sejvala sam te tak u mob- Komšinica) :)*

Link

evo ti boja a i nijansa, ako te baš to zanima. :)))

Ja kažem - 2 godine max

Link - prikaz stanovnika Like

Mislim da ti je najbitnije da ti klinka ne kuži tvoje brige.
Gle, naravno da želimo biti iskrene s djecom, da se kvalitetne odnose ne temelji na lažima, prividima i obmanama.
Ali dijete, osobu u formativnoj fazi ličnosti, treba poštediti suvišnih činjenica i istina, a ono još važnije: ako se taj debil uklonio nekamo i negdje i s nekom, koliko god da te to ždere- DIJETE MORA IMATI JEDNU STABILNU KONSTANTU i to si mila ti.
Tako ti je pao grah.
I nemoj uopće trošiti vrijeme na to da se samosažaljevaš, nemoj da te upućujem vidjeti mame na KBC Rebro i sl., prebroj blagoslove u svemu tome i ne daj da te nadvlada jedna emocija.

I to emocija prema tipu kojeg nema u tvom životu, koji kara drugu žensku i jebe mu se za tebe kao za lanjski snijeg.
Isto kao što ni ja ne želim da mojim životom dominira neki Ita pod mramorom; tu imam dvoje djece, ti si srećo na kraju dana svoje izabrao i nema te s nama, pa nema ni nas s tobom tim prije što si dva metra pod zemljom.
Draga, treba ti brutalna realnost možda baš od mene koja sam u sličnim govnima: tvojim afektom ne bi trebao dominirati onaj kojeg nema s tobom, nego ono što imaš, a imaš sebe i imaš dijete.

----------------------------
No, gdje ćeš s emocijama, bijesom, izdanošću, propitkivanjem ženske vrijednosti, gdje ćeš s mukom kad ga stalkaš i ta fufa s njim sretna, je li sad on s njom drugačiji, je li...
Ma to ću ti odmah reći: nije, na počecima je i tebi bio super, ali ti si te lazanje probala i pojela, a ona ih sad dobiva servirano na stol i kao i tebi izgledaju odlične na oko. Pusti neka kuša, neka probavi, i ona će se usrati kao i ti- najmanja ti je to briga.
Jebo privide na fejsu- ajme lutko svašta kamera trpi, gle mene u inboksu napadaju da sam mršava - pa govori li to nešto? :)
Ajde se sad naguzi i uslikaj negdje pored neke ruže- iskezi se- i možeš proći za najsretniju a možda u glavi gruntaš bi li se umila ili ubila.
Daj ne troši snagu na debilne stvari, evo vjeruj mi samo na riječ: usrat će se od lazanja bolonjez jednako kako si se i ti usrala, to je to jelo, to je ta porcija... Come on, nisi glupa.

-------------------------------------------

Tvoja mala nema drugog uporišta nego tebe. Ne brini: znanost kaže da je dovoljna JEDNA (1) ali zaista suvisla i snažna osoba da manje-više dijete ipak izdobri i izraste u stabilnu i kompetentnu osobu.
I to ćeš biti ti.
Ne dok kukaš i dok te gleda prebijenu ko mačku od vlastitih mentalnih stanja (i to, ajmo realno, zbog koga... tip te izigrao na najjače, ništa puno bolje nisi prošla nego ja i mnoge... i mnogi, nema ovo sa spolom veze, ima s karakterom koji je govnjiv i budi sretna da si ga se riješila, zapravo).

Neka osjeća da je sigurna.
Kad nisam imala love, kupovala sam kopiju parfema i mali me pitao zašto to kupujem. Snašla sam se: znaš, original mi toliko prejako miriši, točno me ubija koliko je prejak, a ovo je razblaženo i stoput više mi paše (istina je bila da je stoput jeftiniji, ali zašto da on time razbija glavu?) Prihvatio je s olakšanjem.
Isto je bilo s cijelim nizom stvari. Fejkaš malo, ne moraš djetetu sasuti sve gorčine svijeta na 8godišnja pleća.
Neka misli da je dobro.
Pamtim ja i neke piknike na Jarunu. Putovanja kao da idemo tko zna kamo- a mogli smo samo do Varaždina.
Kad pitaš mog klinca, reći će ti da smo uvijek imali love.
I mislim da pojma nema o tim nekim mojim ženskim bolima- ne iz mojih usta ili iz mojih prikazivanja.

Pa opet- kas'ti će mu se samo, i želim da iz toga ponese pouku da bude častan i jak muškarac.
Ne da mene obeštećuje, obeštetit ću se sama (I will take what is mine with fire and blood! :)))

-------------------------------
Možeš na stvari gledati na način: jadna ja, a druge žene žive tako sretne bračne živote.
Ima tu sreće, ima i nesreće- pošteđena si oboje i tu si na nuli.

Sve ostalo je tvoje. Svaki dan biraš želiš li u minus ili u plus.
Ovo je isključivo i samo igra uma i snage.
Možeš svojoj kćeri pokazati, kao kraljica, da je ona princeza: s tatom ili bez njega.
Možeš odgojiti kraljicu i predati joj krunu jednog dana.
A možeš i kukati i žderati krafne zagledana kroz prozor i stalkati bivšeg muža i njegovu drolju.

Što prije shvatiš, bolje za sve: na tebi je, i do tebe je.
Njega nema, on ne postoji, on je pička materina.
Ti si mater, ali ti si i žena, individua, osoba, s jednim velikim izazovom: i nađi u tome zabave i mašte...
Ti si pozicionirana da kao kraljica-ratnica izboriš sve za svoju djevojčicu-princezu.
Idi je nauči kako se kradu trešnje, ostavi mobitel i što te briga kako izgleda na fejsbuk objavi neka drolja koja to zbog tebe i objavljuje.

--------------------------------------
Blago tebi koja si se spasila gnjide. Ispleti curici tankih pletenica da ujutro ima kovrčavu kosu.
Kupi si tange ako imaš debelu guzicu (kad već kukaš), pa šta ako imaš masnu guzicu, ima nas koje bismo to željele imati, meni svi govore da sam ko peder. Znači čipkaste tange odmah tamo kod nas na jarunskom placu kod Ciganke.
Skuhaj super ručak.
Šetaj s malom, sjednite na kavu i sok, reci joj "svuda te čeka mesto, baš ti je dobro sestro".

Život je izazov- prihvati ga.
Budi kraljica - ona je princeza.
Osmjehni se a što se okoline tiče upamti- odjebi je pola zdravlja.
Fokus na bitno.
Osmjeh na lice.
Tange na masno dupe, e ma nego kako, to je žena, zanjiši bokovima i pitaj se "što bi dali da su na mom mjestu" jer živiš istinu, živiš izazovnu situaciju, a ono što je najljepše u svemu (dođi da ti šapnem)... ti to možeš.
Umijeće bivanja u trenutku. Snaga uma. Fokus. Otpor. Prkos. Bahatost. Nasmiješi se, igraj se, zavedi život. :)*

Za tebe a i za tvoju curicu od tete B Link

Ono što je meni nejasno kod suicida je pojam odgovornosti.
To što živiš, nije samo tvoj život.
Nečiji si. Igraš neku ulogu u nečijem životu- i to ne bi trebala biti igra.
Postoji nešto što se zove dužnost, i to bi trebalo biti jače od boli.

Osjetila sam bol koja razara. Postojao je trenutak u kojem sam pomislila da je život sprdačina, zlo, mrak, da je jebeno obesmišljeno sve. Kuda ću, što ću, pa zar služim za ovo, da sad idem dalje ovako tugom unakažene duše. Došlo mi je vratiti se odakle sam došla- što se tiče levela boli.
Pa opet, nije mi palo na pamet da me nadvlada bol. U najcrnjem danu, kad nisam više znala inspirirati se jer se sve činilo tako okrutno i beznadežno upropašteno, uzela sam komad papira i olovku. Nacrtala sam tablicu- dokle moram postojati ovdje zbog djece. Vrtjela sam u glavi: plaće koje moram zaraditi, mašine koje moram oprati i opeglati, ručak, tenisice, jakne...
Zaključila sam- čak i u najcrnjem dopodnevu svog života- da nemam kamo ma da se raspadam, da se nikad više ne osmjehnem, da ništa osim tavorenja nemam.

I to je ostao dio koji mi nije jasan. Shvaćam ja sve to što piše na njegovim papirima, i da je bila bolest.
Svaka ima stopu suicida, vrlo visoku.
A tu su i komorbiditeti jebeni.
A eto čak i organiteti.

Mogu otprilike- prema tom što sam ja tad osjećala- zamisliti da čovjek pomisli "jebo sve ovo, ovo je previše, ovo ne želim".
Ali ne mogu zamisliti taj dio: u kojem ne shvaćaš da nisi samo ti.
Ono što mi je posebno žao, to je da nije dočekao proljeće. Višnje. Bebine zube. Nešto već.

Da nije nacrtao tablicu s tim što mora prvo odraditi. To je jedino što ne shvaćam: kako nije shvaćao da biti ne znači samo biti JA, nego biti i nekom nešto. Ako ništa, otac smotuljka od četiri kile.
Zbog toga moja mama nijednom nije otišla na njegov grob, a bio joj je drag.
Zbog toga ja kad odem, manje-više uvijek kažem "e jebiga Ita moj, lako tako."

I uvijek imam osjećaj da odlazim nekom tko nije uopće muškarac.
A bio je frajer.
Ali leži sa roditeljima, i mislim da je to u redu ipak tako.

Donesem mu cvijeće, neke figurice, zapalim svijeću. Sad će i Sveti Ivan.
Ali ne donosim mu bebu da je vidi.
To je onaj dio koji mu zamjeram, i za to neka pričeka da mali dođe sam.
Taj kamen, to nije otac kojeg je to dijete zaslužilo.
I to je jedina pakost koju si dozvoljavam, prvenstveno shvaćajući da je bio bolestan, ali ljuta na sebe što sam se dala prevariti da mu mogu vjerovati.

I sve rjeđe odlazim na to mjesto. To nije moj Ita, a gdje god da je otišao jedinu mu kaznu želim samo da ponekad mora poviriti i vidjeti što je ostavio, što propustio. Kad bih znala da je to slučaj, o brzo bih se otišla dotjerati da mu bude krivo dodatno. Ima mu zašto biti krivo. Želim mu jedino to onako zločesto. Ženski, izdano, ipak.

Bog nek mu proniče u dušu, zato je Bog. Ja sam samo žena i znam Itu kao muškarca.
I nisam prestala biti žena, Ita. Ne dugujem ti to, a da nisi bio pizda uzela bih i taj dug na svoj račun.

Link
- fulao si, čovječe. :)

odnijela sam mu neke keramičke zvjezdice, pizdarije razne, kao morske zvijezde jer je ljeto.
Iskreno poslao bi me u kurac da su to petokrake i da me jebo Tito :)))))))))

Onda sam stavila sjajilo i stavila pusu da mu blinka na spomeniku, da se vidi sjaj puse.
Mislim da bi to volio jer je volio prikazivat se jebačem a i bio je, al volio je on malo i dodat.

I onda sam mu potapšala grob u stilu - ne brini sad ću ja sve vodit dalje i niš neće propast.
I mislim da je to to. Da je to neka naša stvar koja je preostala, da je moje da preživim i idem dalje.
Da bi on to tako i volio. I rekao bi mi da sam mu lipa s crnom kosom al šta mi vridi kad sise nemam :)
Pa bih ga klepnula po ušesima klempavim majmunskim.

Srest ću ga opet jednom. Jebat ću mu sve što se ubio. Kako je ovo moglo biti lijepo naše ljeto.
Ili?
Da je moglo, bilo bi.
Bit će da je na meni osmisliti da ipak bude sretno. Ponekad je vještina moći, a ponekad IPAK moći.

Link