Tihe Price Moje Duse

Kroz zivot prolazimo kroz razlicite bitke. Neke su vidljive svima, poput oluja koje nas tjeraju s rodnog ognjista u nepoznato, dok se druge vode u potpunoj tisini- u labirnintima naseg vlastitog uma. Oni koji prodju kroz te vatre i iz njih izadju cista srca, postaju ono sto volim nazvati- Ratnici svjetla.

Ratnik svjetla se ne prepoznaje po glasnoci, oruzju ili potrebi da se dokazuju svijetu. Njegova najveca snaga lezi u njegovom dostojanstvu, njegovim jasnim granicama i njegovom unutrasnjem miru koji je skupo zaradjen.

Ali, sto se dogadja kada ratnik svjetla naidje na mracnu i negativnu situaciju ? Kako on djeluje kada se suoci s ljudskom zlobom, uvredama ili cistim nemirom iz cista mira ?

Ne spusta se u blato.
Kada mrak napadne, on to cini glasno, prostacki i agresivno.Mrak ocajnicki zeli privuci paznju i uvuci svjetlo u svoje blato, kako bi ga izjednacio sa sobom.
Ratnik svjetla posjeduje analiticki um koji prepoznaju tu zamku. On zna da se u mrak ne puca i da se na njega vice. Na agresiju se ne uzvraca agresijom. Najveci odgovor ratnika svjetla na cistu neljudskost jeste- da samo svijetli.

Prepoznaje tudji jad i osjeca zahvalnost.
Kada ratnik svjetla naidje na osobu koja bez povoda sije otrov, on ne osjeca bijes. On osjeca zaljenje. Njegov mentalni filter mu omogucuje da vidi istinu :Ljudi u drugima vide samo ono sto nose u sebi. Netko tko je sretan i ispunjen, tko ima obitelj, ljubav i unutrasnji sklad, nikada nema potrebu rusiti druge. Negativni napadi su uvijek vapaj nesretnih, praznih i usamljenih bica koja bjeze od vlastitog mraka. Gledajuci ih, ratnik svjetla samo sklopi ruke i osjeti duboku zahvalnost Bogu sto njegovo srce ne nosi takav tezak teret.

Savija koljena samo na jednom mjestu.
Mracni ljudi cesto misle da je blagost ratnika svjetla zapravo slabost. Pomisle da to sto suti znaci da nema granica. Ali. tu se tesko varaju. Dobrota ratnika svjetla ima cvrste, neprobojne temelje. On tocno zna tko je i koliko vrijedi. Njegova koljena se savijaju samo na jednom mjestu- pred njegovim Stvoriteljem, koji ga vodi kroz najvece zivotne pustinje. Pred ljudima i njihovim plitkim, jeftinim rijecima, on stoji uspravno, s cistim obrazom i mirnom savjescu.

Moc tisine.
Najveca pobjeda svjetla nad mrakom je kada mrak ostane sam sa sobom, bez reakcije koju je tako ocajnicki trazio. Ratnik svjetla jednostavno ostavi telefon, ugasi ekran i okrene se svojoj stvarnosti. Mrak je prolazan i nestalan, a svjetlo koje nosimo u srcu je vjecno. Cuvajte svoj mir, jer on je vasa najveca pobjeda.

Cesto me pitaju na pvt-u kako uspijevam s toliko otvorenosti pisati o proslosti, o olujama koje su me oblikovale i o stazama kojima sam koracala. Moj blog je moje utociste, mjesto gdje ostavljam komadice svoje duse i prozivljenih dana. Ali, u svijetu koji danas zahtjeva da se sve ogoli i pokaze, ja biram jedno drugacije bogatstvo- biram ljepotu svojih neispisanih prica.

Istina je da pisem o dosta toga. Volim ozivjeti mirise proslosti, sjecanja na neka vremena i lekcije koje su mi donijele godine. Ali duboko u sebi, u onim najtisim odajama srca, ja cuvam svoje najvece tajne.

Mnoge price iz moga zivota ostat ce zauvijek neispisane.

Za one najteze, koje su me nekad davno lomile i tjerale u pustinje, jednostavno nemam snage, a ni zelje ponovo ih oblaciti u rijeci. One su prosle, isprane sa suzama i predane Stvoritelju u tisini. S druge strane, one moje najljepse price u sadasnjem trenutku- moji najintimniji blagoslovi, obiteljski mir i trenuci ciste, opipljive srece- previse su sveti da bih ih dijelila s nepoznatim prolaznicima. Danas zivim u sadasnjosti i ne zelim je prenostiti u detalje, jer nikome ne dugujem objasnjenje za svoj zivot. Moja sadasnjost pripada samo meni i onima koje najvise volim, i tako ce zauvijek ostati.

Bez obzira na moju otvorenost na ovim stranicama, ja sam zapravo tajnovita zena. Shvatila sam da dostojanstvo znaci gdje povuci crtu. Moje srce vrijedi previse da bi se trosilo na mrvice javnog odobravanja, a moj skupo zaradjeni mir se cuva upravo u onome sto ostaje neizreceno.

Ono sto procitate ovdje su moje misli o ljepoti zivljenja, ljubavi, oprost i snaga koja se radja iz vjere. Ali, najvrjedniji dio moga mozaika je onaj koji se ne vidi. To je ona tisina u kojoj se samo dragom Bogu klanjam, uspravna, ponosna i sretna sto imam tajne koje pripadaju samo meni.

Dok sam setala u predivnoj prirodi nedaleko od moga doma, ugledala sam prizor koji me duboko dirnuo. Ispred mene se prostirao divni zeleni pasnjak, u pozadini se srcalo mirno plavo jezero obrubljeno drvecem, a u sredistu svega mirno su pasle dvije ovce-jedna crna i jedna bijela. Dijele isto polje, isti prostor, istu travu. Ne obaziru se na razlicitosti, ne natjecu se i ne stvaraju nemir. One jednostavno jesu, u savrsenom suzivotu.

Promatrajuci taj prizor, duboko sam se zamislila nad nasim ljudskim svijetom. Koliko cesto mi ljudi, koji bismo trebali biti mudriji, odbijamo dijeliti prostor s onima koji su drugaciji od nas? Koliko se buke, nerazumijevanja i gorcine stvara samo zato sto netko misli, pise ili zivi drugacije? Priroda nam kroz ove dvije ovce salje tihu, ali mocnu lekciju: zemlja je dovoljno prostrana za sve nas ako u srcu nosimo mir.

Gledajuci tu crnu i bijelu ovcu, misli su mi odmah odlutale do jedne od najljepsih prica iz Biblije-prispodobe o Dobrom Pastiru. Ona nas uci da Bogu nijedna ovca nije nevazna, bez obzira na njezinu boju ili njezine slabosti. Stovise, Pastir ce ostaviti devedeset i devet sigurnih na pasnjaku i otici traziti onu jednu koja je zalutala, koja se izgubila u mraku ili upala u trnje. I kad je nadje, nece je kazniti, nego ce je s ljubavlju staviti na svoja ramena i proslaviti njezin povratak.

U zivotu svi ponekad zalutamo. Ponekad nas tudje uvrede, vlastiti umor ili zivotne oluje udalje od naseg unutrasnjeg mira. Ali, najveca je utjeha znati da postoji Netko tko nas nikada ne ispusta iz vida. Za njega nema “manje vrijednih” ovaca. Svako je bice vazno, svaka dusa ima svoje mjesto pod ovim nebom.

Zato, dok se prisjecam plavetnila tog jezera i mira na pasnjaku, ponovo biram zahvalnost. Hvala mom Pastiru sto me cuva u mom miru i hvala mu na spoznaji da smo na ovom velikom zivotnom polju svi jednako voljeni, pozvani da zivimo u skladu i cuvamo svjetlo u sebi.

Dan je bio na izmaku, a sunce je polako tonulo iza obzora, ostavljajuci na povrsini mirne vode zlatni trag. Ona je sjedila na klupi pokraj jezera promatrajuci taj smiraj koji je tako savrseno odgovarao stanju njezine duse. Njezini dani bili su ispunjeni mirom, ali veceri su imale neku posebnu, tihu magiju. Uskratila je sebe polovicnim susretima i povrsnim razgovorima, birajuci radije samocu nego prisutnost onih koji nisu znali dotaknuti njezinu bit. Znala je da njezino srce vrijedi previse da bi se trosilo na mrvice.

Njezine misli cesto su bile tihi cuvari sjecanja na vremena kada je ljubav disala punim plucima. Sjecala se jednog posebnog predvecerja, kad je vani, bas kao i jucer, padala neka topla uporna kisa. Dom je bio ispunjen mirisom domace hrane, a tiha, lagana muzika obavijala je prostor poput toplog sala. Nasuprot nje sjedio je covjek koji je poznavao svaki titraj njezina glasa. Razgovarali su satima bez maski, bez zurbe i bez straha od sutrasnjice. U njegovim ocima nije bilo pitanja, samo duboko, mirno prihvacanje.

A kada bi razgovori utihnuli, nastupala bi ona najcisca tisina-trenutak potpunog, bezuvjetnog predavanja. Vodjenje ljubavi u tim trenucima nije bilo samo spajanje dvaju tijela, vec duboka, tiha molitva zahvalnosti za postojanje onog drugog. Predavali su se jedno drugome s onom rijetkom strasti koja se radja samo kad dvoje ljudi shvati prolaznost zivota. Svaki dodir ruku, svaki blagi sapat i svaki pogled bio je prozet svijescu da je ovaj trenutak sve sto sigurno imaju. Nisu znali sto donosi novi dan, niti kamo ce ih zivotni putevi odvesti, i upravo zato je ta ljubav bila tako velika, snazna i cista. Nisu ostavljali nista za sutra.

Sjecanje na te predivne noci nije u njoj budilo tugu i zaljenje. Naprotiv, budilo je ponos.Hodajuci uz jezero, osjecala se bogato jer je znala da je prezivjela ono sto mnogi traze cijeli zivot, a nikada ne pronadju.

Kada jesen preuzme svoje puno okrilje, a dani postanu prohladni i kraci, priroda nas na svoj predivan, tihi nacin poziva na jedno vazno putovanje-ono unutrasnje. Usporavanje ritma vanjskog svijeta pruza nam savrsenu priliku da osluhnemo ritam vlastitog srca i zaplovimo u luku zvanu zahvalnost.

Ponekad nas uzurbanost modernog zivota navodi na pomisao da nam je za srecu uvijek potrebno nesto vise, nesto vece i glasnije. Trazimo velika putovanja, stalna dogadjanja i potvrde s izvana. Ali, s godinama i zivotnim iskustvom dolazi ona najljepsa spoznaja; prave, iskonske zivotne radosti zapravo su nevjerojatno jednostavne. One su tihe, neupadljive i cesto skrivene u malim svakodnevnim ritualima.

Istinsko bogastvo se ne mjeri onima sto posjedujemo, vec onim sto nosimo u sebi. Ono se krije u salici tople jutarnje kave popijene u miru, u pogledu na zlatno lisce koje lagani vjetar nosi kroz zrak, toplom domu koji nas stiti od kise i u mirnoj savjesti s kojom navecer odlazimo na pocinak. Kad naucimo cijeniti te male, nevidljive darove, shvatimo da nam je svaki dan zapravo darovan kao cista milost.

Zivjeti u tom tihom ritmu zahvalnosti znaci imati stiti protiv svake vanjske hladnoce, ali i protiv ljudskog nemira. Kad je covjek u potpunom miru sa sobom i svojim Stvoriteljem, kada svjesno i slobodno kroji svoje vrijeme birajuci ono sto mu hrani dusu, on postaje nepobjediv.
Njegovo unutrasnje svjetlo vise ne ovisi o tome kakvo je vrijeme vani, niti o tome razumiju li ga drugi ljudi.

Zato, dok promatram jesen kako zlatnim kistom boja svijet oko mene, ja biram zahvalnost. Hvala na svakom prozivljenom danu, na miru koji je tesko stecen, ali cvrsto izgradjen, i na spoznaji da je sretno i spokojno srce jedino stvarno blago koje vrijedi cuvati i ostaviti u nasljedje.

Cijeli svoj zivot nastojim koracati kroz svijet s otvorenim srcem, birajuci dobrotu, mir i oprost. Ali, u svijetu punom unutrasnjih nemira, neki ljudi moju blagost zamjene za slabost.
Pomisle da to sto sutim i ne uzvracam udarce znaci da nemam granica. Jednom kad su uvrede presle svaku mjeru, glasno i jasno sam rekla ono sto duboko zivim: “Samo se dragom Bogu klanjam, ljude cijenim i ostale kad postanu to”.

Suvise me zivot gazio da bih danas dopustila ikome da umanjuje moju vrijednost. Prezivjela sam rat, izbjeglistvo, neizvjesnost i trenutke kada sam s malim djetetom u narucju imala samo vjeru u Boga kao jedini oslonac. Moje su oci oprane suzama i moj je mir skupo zaradnjen. I upravo zato, ovo dostojanstvo je najmanje sto dugujem sebi i svemu sto sam prosla.

Biti dobra zena ne znaci biti otirac za tudje frustracije. Moje srce ostaje meko za sve koji donose ljubav i iskrenost, ali moje postovanje nije besplatna karta za one koji donose zlobu. Kada se suocim s cistom neljudskoscu, bez obzira na svoju dobrotu- ja to ne mogu i ne zelim cijeniti. Shvatila sam da su oni koji stalno blate i omalovazavaju druge( najcesce bez ikakvog povoda)zapravo jako nesretna bica. Oni ne vode svoje vlastite zivote, vec im stalni negativni napadi na druge sluze kao bijeg od vlastite praznine. Gledajuci ih, osjecam samo duboku zahvalnost Bogu sto nisam na njihovom mjestu i sto moje srce ne nosi takav teret.

Moja koljena se savijaju samo na jednom mjestu- pred mojim Stvoriteljem koji me vodio kroz moje najvece zivotne pustinje i koji mi je dao snagu da ostanem covjek. Pred ljudima stojim uspravno, s cistim obrazom i mirnom savjescu.Nakon svega sto sam prosla, danas svoj zivot zivim punim plucima. Tocno i svjesno biram sto i tko ce ispuniti moja dvadeset i cetiri sata, i tako iz dana u dan. Moje vrijeme je moj dar, i poklanjam ga samo onome sto donosi mir, ljepotu i radost.

Ova recenica je moj stit. Ona podsjeca i mene i druge da moja dobrota ima cvrste temelje i da moj mir nitko ne moze poljuljati. Jer onaj tko je prosao oluje koje sam ja prosla, vise se ne boji tudjih plitkih rijeci, koje su mi vazne kao lanjski snijeg i jos manje od toga.

Kad danas pogledam unazad na tri price koje sam podijelila s vama, vidim cijeli jedan zivot sklopljen u mozaik. To nije samo moja proslost; to je svjedocanstvo o prezivljavanju, oprost i snazi koja se radja iz vjere.

Moje putovanje kroz ove tri cjeline sazima sve ono sto sam danas:

Prva prica: Odlazak i korijeni. Sve je pocelo prije vise od 33 godine kada sam s malom bebom u narucju morala ostaviti sve i otici u nepoznato. Osjecala sam se kao iscupani cvijet bacen pored puta. Ali s tog puta se nikad nisam okrenula.
Bog mi je poslao svjetlost koja je pobijedila mrak, a svoje korijene i ljepotu djetinstva danas ponosno nosim tamo gdje im je najsigurnije- u svome srcu.

Druga prica: Najteza bitka u umu
Odlazak je bio tek pocetak. Najteza borba nije bila ona vanjaska, vec ona unutrasnja-suocavanje s vlastitim mislima u tisini. Shvatila sam da mnogi ljudi bjeze od sebe u buku svijeta jer nemaju hrabrosti pogledati svoje unutrasnje labirinte.
Ja sam tu hrabrost pronasla, sjela sam sa sobom, oprostila i pretvorila nemir u svoj zasluzeni mir.

Treca prica:Ljudi su od razlicitog materijala. Zrelost mi je donijela veliku lekciju o empatiji. Pobijedila sam mladenacku bahatost i shvatila da svatko nosi svoj teret onako kako najbolje zna. Moj spas bio je u mom analitickom umu koji sve razgoni u milimetre, ljubav prema sebi i obitelji, ali iznad svega- u Bozjoj pomoci.

Moja Istina u sadasnjem trenutku:
Nakon svih oluja, danas stojim cvrsto i ponosno. Moj zivotni moto je jasan:
Samo dragom Bogu se klanjam, a ljude cijenim- ali ih cijenim onda kada svojim djelima i postovanjem pokazu da su ljudi. Ne bojim se zivota. Moj mir je ovdje, a moj mir je moja najveca pobjeda.

Na samom kraju, zelim naglasiti ono najvaznije:
Sve ovo pisem iskljucivo zbog sebe. Moj blog je moje utociste i moje mjesto gdje ostavljam ono sto duboko nosim u sebi. To su moji komadici duse, moji prozivljeni dani i, najcesce, moja unutrasnja razmisljanja koja dijelim ovdje.



Hvala svima na citanju i komentarima !

Kada sam bila mladja, priznajem, znala sam biti bahata. Gledajuci druge ljude kako se muce s nekim zivotnim situacijama, a usporedjujuci to s paklom kroz koji sam sama prosla, znala bih pomisliti “ Pa kako to ne mogu rijesiti ? Ako sam mogla ja, zasto to ne mogu rijesiti oni ?” Trebalo mi je vremena i zrelosti da shvatim kolika je to bila pogreska.

Danas znam- mi ljudi smo satkani od potpuno razlicitog materijala. Ono sto je za nekog sitnica, za drugoga je nepremostiva planina. Neki ljudi pokleknu pred malim zivotnim preprekama, dok drugi uspijevaju prezivjeti najteze, razorne oluje. Mnogo toga igra ulogu u nasoj sposobnosti da pobijedimo teske situacije, i nitko nema pravo suditi tudjoj borbi.

Cesto sam se pitala sto je to u meni sto mi je pomoglo da prezivim, da ne odustanem kad je sve bilo protiv mene. Trazeci odgovore, shvatila sam da je moj najveci saveznik bio moj analiticki i logicki um. Kada bi se pojavio problem, moja unutrasnja snaga natjerala bi me da trazim rjesenje, jer sam cvrsto vjerovala da je sve rjesivo. Ono sto se nije moglo promijeniti, naucila sam prihvatiti.

Imam taj dar, da problem mogu razgraditi u milimetarske dijelove, analizirati ga, a zatim sve ponovo skupiti u cjelinu-tocno onako kako sam zamislila da je najbolje za mene. Ali, sama logika ne bi bila dovoljna bez hrabrosti da se usudim napraviti korak u nepoznato i bez moje djecije znatizelje koja me uvijek vukla naprijed, pitajuci se “Kako ce to izgledati kada uspijem?”

U toj borbi, veliku ulogu odigrala je ljubav prema sebi. Za mene to nikada nije bila sebicnost, vec spoznaja da moram ciniti ono sto je dobro za mene, za moje bliznje i za drzavu u kojoj sam stvorila svoj novi dom. Ipak, iznad svega toga, iznad svake logike i analize, najvecu snagu dobijala sam od dragog Boga. On je bio onaj temelj na kojem je stajao moj um.

Nazalost, mnogi ljudi prolaze kroz zivot a da nikada istinski ne upoznaju sebe. Zato olako padaju, gube tlo pod nogama i odustaju od svojih snova na prvoj prepreci. Upoznati sebe, svoje alate i svoje granice- to je kljuc opstanka. Tek kad shvatimo od cega smo sazdani, mozemo prezivjeti svaku oluju i pomoci drugima da pronadju svoj put kroz vlastiti mrak.

Cesto mislimo da su najveci zivotni izazovi oni koji dolaze izvana-ratovi, krize gubitci ili nesigurnost. Ipak, zrelost me naucila da se najteza bitka zapravo odvija u tisini naseg uma. Suocavanje s vlastitim mislima, strahovima i skrivenim unutrasnjim labirintima teret je koji je mnogima pretezak za nositi.Sve pocinje od jedne jedine misli, a ako ta misao donosi nemir, nas prvi instikt cesto postaje-bijeg.

Zato danas svjedocimo svijetu koji je u neprestanom pokretu. Mnogi ljudi ostaju zarobljeni u vjecnom bijegu od samih sebe. Zatrpavaju se obavezama, bukom i povrsnim stvarima, samo kako ne bi morali ostati sami u tisini s onim sto ih iznutra muci. Ali, taj prividni bijeg zapravo je najgora vrsta zatvora. Sto duze trcimo od vlastitih misli, to nas one jace progone.

Znam to najbolje iz vlastitog zivota. Kada sam prije vise od tri desetljeca morala ostaviti sve i krenuti od nule, moj unutrasnji svijet je bio pun bolnih sjecanja, strahova i pitanja bez odgovora. Bilo je trenutaka kada je bilo lakse samo juriti naprijed, bjezati od proslosti i zaposliti um bilo cime, samo da ne cujem tisinu. Ali, shvatila sam da ranjeni cvijet ne moze ponovo procvjetati ako stalno bjezi od sunca, pa makar ono ponekad i przilo.

Za unutrasnji pogled potrebna je istinska, sirova hrabrost. Morala sam skupiti tu hrabrost, sjesti sama sa sobom u potpunoj tisini i pogledati svoje najtamnije misli u oci. Morala sam se suociti s boli, s nepravdom koju sam dozivjela i s dugim procesom oprosta. Tek kada sam prestala pruzati otpor toj unutrasnjoj stvarnosti i uz Bozju pomoc prihvatila moje misli, one su izgubile moc da me plase.

Pobijediti slabost pred vlastitim umom znaci prestati trcati. Danas, u ovim zrelim godinama, moj najveci ponos nije samo sto sam prezivjela vanjske oluje, vec sto sam pobijedila u toj najtezoj, unutrasnjoj bitki. Tek kada otkljucate ta vrata i prodjete kroz nemire, shvatit cete da se s druge strane ne nalazi neprijatelj, vec vas dugo trazeni zasluzeni mir.

Cesto me u mislima vrati jedan stih, ona pjesma koja kaze: “Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota zivi u meni”. I doista, kad sklopim oci, u meni ozive slike djetinstva, skolskih dana, lica mojih dragih roditelja kojih vise nema, rodbine i prijatelja s kojima sam dijelila prve korake. Svi ti ljudi i trenuci utkani su u ono sto sam ja danas. Zrele godine donijele su mi dar da te uspomene cuvam kao najvece blago.

Ipak, zivot nije samo ravna linija ispisana lijepim trenucima. Moje odrastanje i moji korijeni nose i onu drugu, tezu stranu. Prosle su vise od 33 godine otkako sam morala ostaviti sve sto sam poznavala. Sjecam se tog trenutka kao da je bio jucer: odlazila sam mlada, s malom bebom u narucju i s cvrstim obecanjem samoj sebi- i tom djetetu-da se tamo vise nikada necu vratiti.

Bog dragi je cuo moje tihe molitve i moje zelje. Pomogao nam je da pronadjemo put, da odemo i potrazimo sigurnost.

Bilo je potrebno mnogo godina, mnogo snage i suza da u sebi pobjedim ono lose sto je ostalo iza nas. Oprost nije lak, niti dolazi preko noci. Trazi vrijeme, zrelost i duboko suocavanje sa samim sobom. Ali danas s ponosom mogu reci da sam pobijedila. Sve ono lose uzelo mi je dio godina, ali me nije slomilo. Ono dobro sto sam ponijela sa sobom dalo mi je snagu da izgradim zivot od nule.

Danas sam zahvalna na svemu- i na teskim lekcijama i na predivnim uspomenama. Nisam se pokajala sto sam otisla. Moj dom je ovdje gdje sada zivim, u miru kojeg sam stvorila za sebe i svoju obitelj. A tamo gdje su moji korijeni ? Njih ne moram posjecivati da bi bili stvarni. Ja ih svakog dana ponosno nosim u svome srcu.

Nakon jucerasnje uporne kise, danasnji jesenski dan osvanuo je predivan-suncan, potpuno vedar, uz lagani vjetar koji donosi onu pravu sjevernu hladnocu.
Kada se covjek dobro i toplo obuce, ta studen se i ne osjeti, osim onog blagog, osvjezavajuceg stipa za lice koje vas drzi budnima i prisutnima u trenutku.

Jezero i danas zivi svojim ritmom; patke, guske i dva prekrasna bijela labuda sepure se na svome terenu, ponosni i mirni u svome svijetu :)

Kada jesen uzme maha, zahladi i cijeli dan pada jaka kisa, priroda nam salje tihi poziv da usporimo. Danas sam donijela odluku da ne idem u svoju svakodnevnu setnju. Umjesto pokraj jezera (neki su vec pomislili da sam tamo nastanjena i da nista drugo ne radim u zivotu, mirujem samo sa svojom mantrom ) i ostalih aktivnosti u gradu, cijeli dan provodim u toplini svoga doma, stvarajuci svoje malo utociste od vanjskog nevremena. I predivno je.

Moj kisni dan poceo je polako, uz salicu tople jutarnje kave i mirne trenutke uz pisanje.Kada vani pljusti, nigdje nema zurbe. Nakon laganog dorucka, odlucila sam dom ispuniti onim najljepsim, tradicionalnim jesenskim mirisom-pripremila sam sarmu. Ima nesto nevjerojatno utjesno u kuhanju takvih jela dok kisa udara o prozore. Taj miris doma, topline i sigurnosti je nesto sto se ne moze kupiti, to se stvara s ljubavlju.

Ostatak dana protjece mi u ritmu cistog opustanja. Oprala sam sudje, skuhala svoj omiljeni caj, slozila paket koji mi je stigao i unio malo popodnevne radosti, te provodim sate uz TV, u pisanju tekstova za moj blog, uzivajuci u miru i tisini. Bez tudjih ocekivanja, bez pritiska i zurbe.


Sama i slobodna biram kako cu provesti svaka svoja dvadeset i cetiri sata. Pa cak i veceras, nakon sto sam jos jednom oprala sudje poslije vecere, moj plan je samo nastaviti gledati TV, pisati ako mi se bude dalo ili nesto procitati, malo ovdje ostaviti traga i naravno razmijeniti koju pisanu rijec s mojim vjernim iskricarima, koji jedva cekaju kad sam online ;-) i tako ce doci vrijeme za poci leci, sama ili ne, hmmm … ;-)


Ponekad mislimo da nam za srecu trebaju velika putovanja ili stalna dogadjanja ali prave zivotne radosti cesto su vrlo jednostavne. One se kriju u opranom posudju, toplom napitku, finom rucku i osjecaju da smo u potpunom miru sa sobom i svijetom, cak i kada je vani sivo.
Moje “bakino malo sunce” grije me u mislima a moj dom me cuva od hladnoce.

Jesen je predivna vani, uz jezero i zlatno lisce, ali je jednako carobna i unutra, kada naucimo uzivati u toplom kutku i malim, svakodnevnim ritualima koji nam hrane dusu i potrebni su ovakvi dani samo za sebe. Meni sluze za odmor i opustanje, ne planiram ih. Sami se posloze.

Neizmjerno sam drustveno bice i imam ljude za druzenje, kako virtualno tako i uzivo ali volim i moje dane samoce i vremena samo za sebe. U sustini ne poznajem za stanje dosade, uvijek imam nesto raditi. Moji dani su ispunjeni s malo obaveza, malo rada i dosta uzivanja. Tako sam zasluzila nakon svega :-)

Prije nepuna dva tjedna moj svijet se obogatio na najljepsi moguci nacin- postala sam baka jednom predivnom djecaku. Gledati kcerinu trudnocu izbliza, iscekivati taj telefonski poziv i napokon ugledati prve fotografije male bebe, donijelo mi je srecu koju je tesko opisati rijecima. Taj blagoslov donio mi je iznova i jednu jos dublju spoznaju sto ljubav uistinu jest.

Kada je moj bivsi suprug, otac moje djece, cuo vijest o rodjenju naseg unuka, odmah me nazvao. Cestitao mi je, a ja sam uzvratila cestitku i pozvala ga na kavu. Kada je stigao, donio mi je crvene ruze posadjene u tegli. Bio je prepun cistih emocija i rekao mi je :”Hvala ti sto si mi rodila kcer koja mi je podarila unuka”. Nakon njegovih rijeci, uzvratila sam mu i kroz salu rekla da ima i njegovih zasluga u tome sto sam rodila kcer koja je obome podarila unuka. Cvrsto smo se zagrlili, a nakon toga smo par sati sjedili, pili kavu i razgovarali kao najveci i najbolji prijatelji.

Iza nas su dvadeset i dvije godine zajednickog zivota i petnaest godina od razvoda. Ipak, danas, nakon toliko vremena, mi stojimo zajedno, povezani istom, neizmjernom ljubavlju prema nasoj kceri, nasem starijem sinu, zetu i sada nasem prvom unuku.Zajedno smo otisli u prvu kratku posjetu novopecenim roditeljima i nasem djecaku.

Mnogi ljudi u zrelim godinama dopuste da proslost, stari nemiri ili povrjedjeni ego diktiraju njihovu sadasnjost. Ali, ja duboko vjerujem da zrelost donosi dar oprosta i sirine srca. Razvod braka ne mora znaciti unistenje obitelji; on moze biti samo prijelaz u jedan novi, zreliji oblik zajednistva. Pruziti ruku u prijateljstvu nakon toliko godina, dijeliti ponos i mirno stajati jedno uz drugo nad kolijevkom novog zivota-ako to nije ljubav, ja onda uistinu ne znam sto jest.

Ova nova uloga bake ispunjava me ponosom i mirom. Dok gledam svoga unuka, koji nastavlja obiteljsku pricu i s ponosom nosi prezime svoga oca, mog zeta, znam da mu u nasljedje ne ostavljam samo tradiciju, vec i predivnu lekciju da dobrota, iskrenost i mir uvijek imaju zadnju rijec.

Ljubav s godinama ne nestaje, ona samo mijenja svoje oblike i raste s nama. Moze se roditi iznova u ocima jednog djeteta, a moze se potvrditi u toplom stiskom ruke i iskrenim zagrljajem s nekim s kim ste nekada dijelili zivot. Zato, unatoc svemu i svima, ja i dalje biram vjerovati u dobro, jer me ta vjera dovela do ovog trenutka ciste, nepomucene obiteljske srece.

Postoji jedno posebno utociste u mome zivotu koje nikada ne zakazuje, mjesto gdje sve brige postaju male, a srce pronalazi svoj pravi ritam. To je priroda. Ovdje gdje zivim ona je uistinu predivna, i moje svakodnevne setnje postale su moj najdrazi neprocjenjivi ritual.

Cesto me pitaju koje mi je godisnje doba najdraze, a ja samo odgovorim da volim svako. Godine su me naucile da ne zurim kroz vrijeme i da u svakoj promjeni vidim ljepotu. Proljece me budi mirisom novog pocetka, ljeto me grije svojim obiljem, jesen me ocarava zlatnim bojama i uci otpustanju, a zima donosi tisinu i prijeko potreban odmor. Svako doba nosi svoj dar, bas kao i svako razdoblje u nasem zivotu.

Volim svjezinu jutarnjih setnji kada se svijet tek budi, volim i zivost dana, ali onaj najveci, najdublji mir osjetim-predvecer.Tada najradije setam pored predivnog jezera koje imamo ovdje u nasem mjestu.

U tim trenucima, kada sunce polako zalazi i dan se tiho oprasta od nas, a povrsina jezera postane mirna poput zrcala, priroda kao da progovori nekim posebnim jezikom. Svijet uspori. Zvukovi utihnu, sjene se produze, a u zraku se osjeti neki svecani smiraj.Hodajuci u to doba, osjecam kako se sav unutrasnji nemir topi sa svakim mojim korakom. To predvecerje me podsjeca na ljepotu zrelosti- to vrijeme kada se dan smiruje, ali donosi najljepse, najtoplije boje.

U prirodi nema glume, nema zurbe i nema tudjih ocekivanja. Drvece samo raste, ptice pjevaju, a rijeke teku. Tamo sam potpuno svoja, slobodna i prisutna u sadasnjem trenutku. Te setnje su moja meditacija, moj razgovor s Bogom i moj nacin da napunim dusu cistom dobrotom. Shvatila sam da nam za srecu uistinu ne treba puno-samo otvorene oci da vidimo ljepotu oko sebe i mir u srcu da je primimo.

A ono najljepse od svega jeste to koliko se danas dobro, zdravo i poletno osjecam u svome tijelu i dusi. Znam da su upravo ove moje svakodnevne setnje i boravak u prirodi zasluzni za to. Priroda mi vraca snagu, cuva moje zdravlje i podsjeca me iz dana u dan koliko je zivot lijep.

Kada smo mladji, skloni smo vjerovati da je zivot trka u kojoj moramo stici na svako odrediste sto prije.Jurimo za karijerama, idealima, tudjim ocekivanjima i nekom zamisljenom verzijom savrsenstva. Ali onda, neprimjetno i polako, dodju godine. I sa sobom donesu najljepsi dar koji nismo znali da trazimo: slobodu da usporimo i uzivamo.

Danas, kad se osvrnem iza sebe, osjecam duboko zadovoljstvo zbog svega sto su mi godine donijele. To nije zadovoljstvo koje dolazi iz materijalnih stvari ili vanjskih uspjeha. To je onaj tihi, unutrasnji mir koji osjetite kad konacno spoznate tko ste i kad zavolite osobu koja ste postali.

Jedna od najljepsih promjena koju donosi zrelost jeste oslobadjanje od potrebe da se svidimo svima. Godine nas nauce da filtriramo buku. Povrsne odnose zamjenjuju ono duboki i stvarni, a vrijeme postaje najdragocjenjija valuta koju vise ne zelimo trositi na stvari i ljude koji nas ne ispunjavaju. Naucimo reci “ne” bez griznje savjesti i “da” onim trenucima koji nam uistinu hrane dusu.

Zadovoljstvo u ovim godinama krije se u malim, svakodnevnim ritualima. Ljepota zivljenja vise nije u velikim, pompoznim dogadjajima, vec u prvoj jutarnjoj kavi u tisini, mirisu kise, dubokom razgovoru s prijateljem ili u osjecaju zahvalnosti prije spavanja. Mladost ima energiju, ali zrelost ima oci koje znaju da vide i prepoznaju tu ljepotu u svakom obicnom danu.

Ono sto me zrelost najvise naucila jeste prihvacanje. Prihvacanje prolaznosti, prihvacanje nesavrsenosti i spoznaja da su cak i teski trenuci bili samo stepenice koje su me vodile do ovog mjesta unutrasnje stabilnosti. Shvatila sam da zivot ne mora biti savrsen da bi bio prelijep.

Godine sa sobom donose posebnu vrstu bistrine i mira koju je tesko razumjeti u mladosti.I svaka godina sa sobom nosi novu dubinu i mudrost. Godine nam ne oduzimaju sjaj,one ga samo sele s povrsine u samu srz naseg bica. I vjerujte mi, taj sjaj iznutra je mnogo trajnji i ljepsi.

Svaka godina je dragocjeni biser u mojoj ogrlici zivota. Zahvalna na svim blagoslovima koje sam dobila koracam mojim putem.




Link
Nisam rodjena da odustanem