pismo u vjetru

Dijete, koliko je mjeseci u četrdeset godina? Koliko je to dana? Sati? E, vidiš, tolika je razlika među nama. Svi ti sati u kojima se uvijek nekaj događa, u kojima se mijenja nekaj svakom od nas bitnog, svi ti sati stoje između nas. Ne mogu tražiti od tebe da mi vjeruješ kaj ti svi sati znače i vrijede, jer tvoji sati su tvoji, moji su moji. Nemoj niti tražiti od mene da shvatim tvoje sate, jer su meni proživljeno i zaboravljeno nedokučivi. Jedino kaj te molim, vjeruj mi. Vjeruj da sam slične sate prošel. Nisam ih preskočil. Prošel sam ih. Možda krivo, možda bolno, možda urlikajući od sreće i veselja, ali prošel sam ih. Slično, barem. Ne isto, jer dvije osobe nemogu proći isti trenutak jednako. Među nama je nepremostiva jaruga drukčijih vremena i načina življenja, drukčijih ideala i želja i ne tražim od tebe da ju preskočiš, jer izgubila bi sve ono lijepo kaj te ide. I grdo. Ali vrijedno. Tebe sad ide tvoja kalvarija, tvoja muka, ali znaj, tu sam. Jedino te molim da me saslušaš. Pokušaš zapamtiti kaj sam ti rekel. Jer, niti ti možeš živjeti moj život, niti ja mogu tvoj, ali, molim te, probaj prihvatiti da su i jaruge i hupseri koje sam ja prošel manje više iste grbačine koje su i tebi na putu. Dijete, ne kurčim se, ne dijelim ti prodike, ne pravim se pametan jer nisam, samo bi rado da te mogu poštedjeti barem dijela zla... Jebiga, znam da nisam najbolji, ali otac sam ti....

Uredi zapis

16.02.2009. u 12:43   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

Loše vrijeme

«Loše vrijeme, gosporu Grimm...», Vidra čistom krpom obriše mokre krugove na stolu, «... loše vrijeme moj gosporu!» i uzdahne.
 
«Loše je Vidra, nije da nemre biti gore, ali je zbiljam loše.»
 
«Eno, čulo se da se ona mola Anderssenova zaigrala s onijem svojijem žegicom i spolila cijeli arboretum. Loše je. Loše...»
 
»E moj gosparu Vidra, sa svih strana same loše vijesti. Evo, neki dan Strijelcu onaj mamlaz zvao vatrogasce u radnju jer je pušio cigaretu dok je radio! I kaznu je platil! A o Ceciliji da i ne govorim! Otkad se iskrcala s onog svojeg međuzvjezdanog  broda, samo nešto trčkara po stanu u lepršavim, svilenim plahtama, uzdiše, doziva neke vražje ljubavne jade u stihovima, a, bogme i u prozi! Je, dobro veliš, loše je!»
 
«A i gosporu moj, onoj se mrav i onoj cvrčak La Fontaineov najeli DDT-a tamo u nekoj drvenjari kod Saborskog!»
 
«I to kaj veliš. Počeli se otrovima hraniti kao da su kolači. Ines je od silnog flamenca pukla peta na cipeli, pala sa stola, udarila glavom u šank pa sad hoda blijeda i sumanuta selom i priča svima o nekim slamnatim lutkama... Da nije i ona od dature maslac radila... tko zna.»
 
«E, e. Ona mola, ona, kako li se zvola, ona gore od Cetine, ona je isto plesala. Jest, svetog mi Vlaha. Jest, plesala je. A sad više ništa. Počela mola o Soi Bobi pripovijedat. E, govori da će vječno živit....., e moj gosporu...»
 
«Ajajaj, a kako je samo Barbika plesala. Ma nije da ne pleše i sad, ali od kad je počela učit vukove zavijet, nema je ni za čuti, ni za vidjeti. Razumijem plesati s vukovima, to da. Ali učiti ih zavijati, pa to sve stavljati u neke čitulje koje oni ionako nemogu pročitati.....»
 
«Negoli gosporu, što je ono rijet da je Čajni Čovjek samo tako otišo? Obično zno pametno razgovorat, onako, baš mudro i učeno. Jest da govori skasna, ali valja ga poslušat. Od očega ga je samo onako, rana noć odnijela?»
 
«Ne znam, Vidra moj, neznam. I Dijete Zlo se ušutilo. Ostalo pusto vrijeme iza ponoći. Nego daj konjicu pa da se i ja ubijem......»

Uredi zapis

14.02.2009. u 19:52   |   Komentari: 26   |   Dodaj komentar

svima...

... kojima je deda mraz domesel thompsone, na danasnji dan od srca zelim da otideju u chichago na komemorativnu proslavu g. morana, s naglaskom na alfonsu caponeu i njegovom gudackom orkestru

Uredi zapis

14.02.2009. u 13:54   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

valentinovo...

kaj ste se svi raskokodakali o tom valrntinovu. ja slavim sve blagdane i koristim svaku priliku za nekaj prigristi, popiti ili pricveknuti. istina, ak bi mogel birati, draze mi je martinje od valentinova, ali kaj je, tu je. i al capone je volil valentinovo....

Uredi zapis

13.02.2009. u 21:16   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

hm, da

tu na logu ili žemske ili žemski se osjećajući muški , kad nemaju kad za reći mećeju razne slikice s neta. nemam nis protif pametnih i kreativnih ljudi koji tu mečeju fotke koje su sami naredili (nikoga ne bum prozval kao nakreativnijega jer, jebiga, ono kaj narediš je nenadjebivo), ali ovih gifova i pizdimaterinih koje su naredili koznakojimentalnišlampavciodkoznakud, je zboljam vrh piramide vlastite nekreativnosti!!!!

Uredi zapis

11.02.2009. u 21:01   |   Komentari: 37   |   Dodaj komentar

stilske vježbe po HTV-u

Priča druga: O ljudima i psima
U prvoj sekundi zvona na vratima, doberman se urlajući stušti niz glatki taraco hodnika prema ulaznim vratima i, u bespomoćnom pokušaju kočenja, lamačući nogama tresne u njih snagom omanjeg šlepera.
Lijeno se dignem iz fotelje, primim pesa za davilicu i otvorim vrata.
Na vratima Mali i Veliki. Tamna odijela. Kravate. Ulaštene cipele po najnovijoj modi Širokog ili Gruda. Mali tegli neku akntašku, vjerojatno posljednji krik mode s mutnoposlovnog štanda Arizone.
«Dobar dan. Mi smo iz prevne službe HTV-a.» ozbiljnim glasom i još ozbiljnije maske veli Mali.
 Kroz zakrvavljene naočale Zrinskog i gemištih, gledam, na pol vidim, na pol shvaćam «Za tebe mi je jasno, ali ovaj gorila iza tebe, moš si mislit!» mislim si ja, pa velim izživcirano «Dobar dan!», jer mrzim kad me itko, a kamoli neki službenici neke korporacije iz nekih meni nedragoh razloga izvlače iz blažene letargije alkoholnih para.
 «Da li vi posjedujete TV prijamnik?»
 Doberman, nategnut u stav, dlake na hrptu i iznad kusatog repa, potmulo brunda kroz iskežene zube.
 «Mir Spip!» brundanje prestane. Onak, ko kad ugasiš buldožer.
«Da, ali ne dela!»
 «Možemo li ga vidjeti?»
 Slegnem ramenima, cuknem crnu zvijer da mogu ući i pokažem glavom u smjeru dnevne sobe. A Pat i Patašon stoje na vratima, merkaju dobermana, jer, bogme, merka i on njih i potmulo tutnji iz dubine prsa i ne mrdaju.
 Povučem pesa u sobu, pustim ga i samo velim: «Spip, mesto!» Spip poslušno uskoči u svoju fotelju, legne i nasloni glavu na rukoleg, fiksirajući uodijeljenu gospodu.
 «Ma odite unutra, dresiran je bolje od američkog drota,» velim, «...ne bu ni trepnul bez komande!» i njih dvojica, sitnim koracima gejše zatečene u metalnim cipelicama na dobro uglačanom ledu, uskakuću u sobu.
 Ne spuštaju oni pogled s dobermana, ne spušta doberman pogled s njih. Ne trepću sva trojica.
 Vidim ja, tu bu kazališta danas, primim se flaše Zrinjskog, muški potegnem, pogledam ih i velim: «Evo, tu vam je telka, ne dela, a i vidite da je kabel zakeljen s izolirbandom na nju. Spakirana za krupni otpad.»
 Mali se okuraži, valjda misli, da je dost da samo Velki bulji u dobermana, pogleda na kratko telku, ustanovi da je stanje kak je i opisano i opet se uslužbeni: «Da, ali vi ne plaćate pretpčatu već ablabla mjeseci!»
 «Kaj bum plaćal ak ne dela??» sčuđavam se ja i budi se u dubini duše pijani štemer. Bogme, frke bu!
 «Trebali ste je odjaviti...» pokuša Mali ali počinje biti svjestan monstera iz dubina moje duše.
 A doberman ih samo gleda. Zapravo ne znaš kojeg gleda crnim, ko bezdan dubokim očima. Crne oči, crn on, crne mu namjere.
 «Di, kod koga? Pa rekel sam onom vašem inkasatoru da mi telka ne dela i da nek me briše iz te vaše evidencije i da mi više ne dolazi na vrata!» adrenalin farba riječi u dugine boje mučnine. «Evo vam je tu, pa je pečatite, nosite, delajte z njom kaj hoćete, ali me više nemojte s tim zajebavati!», i opet se primim Zrinjskog prije nego počnem urlat.
 Zapravo je divno čudo kaj jedan oduži gutljaj može narediti u mozgu. Odjedamput, ko da je neko upalil svetlo, iz mraka adrenalinske agresije preskočim u četvrtu brzinu izazivačke zajebancije.
 A doberman ih samo gleda. Velki hipnotizirano bulji u njega, a Mali prebacuje brze poglede s pesa na mene i natarg.
 «Mi nismo ovdje da vam pečatimo prijamnik, nego da riješimo kako ćete platiti zaostatke i daljnju pretplatu!» kuži Mali da se neka čudnovata metamorfoza zbija pred njegovim očima, ali je izvan njegovih moći shvatiti koja i kakva.
 «Ovak, telka ne dela. Ne dela već neko vreme. Vašem sam čoveku rekel da me briše s popisa. Zaostatke vam ne bum platil, a i u buduće mi ne pada na pamet bilo kaj plaćati ak to ne koristim. Ak hoćete, zemite taj jebeni televizor i to je to. Barem ne bum moral računati kad je odvoz krupnog otpada.»
 Mali krene nekaj reći, ali crni vrag u fotelji kuži di su špekule i samo potmulo zareži. Mali se ukoči, a Veliki je ionak u stavu mirno engleskog gardista na straži pred Buckinghamskom palačom još od dolaska.
 «Spip cis!» pas, ne pomaknuvši ni mišić, istog trena ušuti i nastavi svoju torturu pogledom. Mali, shvaćajući svu ozbiljnost situacije i moje raspoloženje za zajebanciju, nikak da se odluči da li da pocrveni od bijesa ili problijedi od straha. Na kraju shvati da od televizora niš, pa otvori drugi front.
 «Imate li radio prijemnik?»
 «Ne...», kroz oči mi se na crvenilo nosa izvlači klaun.
 Mali, sad se ipak odlučivši za sve blještavije crvenilo bijesa, da li iz očaja ili iz nepoznavanja povijesti, otvara još jedan front.
 «Imate li vozilo?»
 «Imam...»
 «Imate li auto radio u njemu?»
 «Ne...»
 Doberman na fotelji ne trepće, fiksira nekog od njih dvojice i zna da ne treba intervenirati. U njegovoj pametnoj glavi situacija je kristalno jasna.
 «Kako to?»
 «Nemam ga nutra kam denuti. Samo na...»
 «Na????» Mali gubi kompas shvaćanja, svijet se pretvara u nestabilno rotirajuće magnetsko polje.
 Polagano počinje shvaćati, do tad mu vjerojatno nepoznato, značenje riječi «zrende».
 «Da, pa kam bum ga denul u pony express???» vrtim mu ja štoplciger u mozgu.
 «Pa rekli ste da imate vozilo!»
 «Imam, pony express...»
 Doberman se namjesti ugodnije i vidim da ovo već i njega zabavlja. Naravno Mali i Veliki imaju sasvim drugo shvaćanje i situacije i Spipove reakcije.
 «Mislio sam na automobil!» očaj i bijes lopatama bacaju crvenilo u smjeru lica.
 «Otkud ja znam kaj ste vi mislili. Nisam ja Svengali. Pitali ste me za vozilo!»
 Mali naglo odluči da mu je, na trenutak, pametnije pogledati da li mu se cipelice dobro sjaje.
 Trenutak spoznaje svemirskog značenja onog što vidi, u erupciji sreće vraća nadu u uspostavu, ako ne instantne pobjede, a ono makar povratka na bojno polje. Tik uz njegovu cipelu izdajičko zadebljanje otkriva antenski kabel ispod tepiha. Mali otprati sjenu do vrata druge sobe.
 «Ovo je antenski kabel?» pita polagano, pobjednički.
 «Da...»
 «Da li u idućoj sobi imate televizor?» prizvuk u glasu budi u dobermanu iskru nade i uzbuđenja. Veliki još uvijek ne trepće i ne skida pogled s njega.
 «Ne..»
 «Pa zašto onda antenski kabel vodi tamo?» kreće Mali u Sturm nach Osten.
 «Kaj ja znam, za televizor valjda...»
 «Onda tamo imate televizor!!!» pobjeda je tako blizu Malom da već osjeća toplinukako mu se uspinje pravničkim tjelešcem.
 «Ja nemam...»
 «Kako nemate? Kako to mislite, vi nemate?»
 «U toj sobi žive moja bivša žena i njena kćer...»
 «??????» negdje iz podsvjesti i zaboravljenih školskih štiva, riječ «staljingrad» počinje potiho zvoniti u mračnoj perspektivi Malog.
 «Ima li ona televizor?»
 «Pojma nemam! Ja tam ne ulazim. Ima mačke pa mi smrdi...»
 «Možemo li pogledati?»
 «Naravno da možete...» Mali se trzne u pokušaju kretnje prema vratima, našto se doberman ustoboči u sjedećem položaju na fotelji, zareži i pretvori Maloga u kip, u pozi jedino ostvarljivoj u crtićima.
 «Spip cis!» doberman zašuti, ali se ne spusti.
 «Kad sam rekel da možete, mislil sam da možete kad je ona ovdje...»
 "Sada nije?"
 "Ne..."
 «A kad će biti?» uspenta se Mali polagano hvatajući ravnotežu i dostojanstvo.
 «Pojma nemam, na moru su.»
 «Otprilike valjda znate»
 «Ni u ludilu. Istina, živimo u jednom stanu ali nemamo potrebe za razgovorom....»
 Malomu se kroz crvenilo nemoćnog bijesa ukazuje blijeda prikaza Von Paulusa i ozbiljnim kimanjem glave kao da mu govori «sam ti rekel..... sam ti rekel....».
 I onda se dogodi čudo. Velki polaganim pokretom, ne skidajući pogled s dobermana, stavi ruku Malom na rame i samo protisne: «Idemo!»

Uredi zapis

03.02.2009. u 21:32   |   Komentari: 41   |   Dodaj komentar

nevolje po HTV-u

Priča prva: Mali i Veliki


Cvingelebebleng!!!!, oglasi se zvono na verandi. Otvorim vrata i uškiljim kroz krmelje dva uodujeljena lika. Ono, s kravatama, balonerima i svim kaj uz ro ide.

«Dobar dan, mi smo s HTV-a! Provjeravamo da li imate tv ili neki drugi prijemnik u kući.» zrecitira manji. Kad velim manji, mislim puno manji jer onak drugi kaj šuti ima volumen četvorice takvih manjih.

«Aha...» zmumljam i ne znam kaj bi s njima i kam bi ih denul u ovo rano doba podneva.

«... hote nutra.»

«Dakle,» počne Mali, « da li vi imate tv prijemnik?»

Velki samo šuti i gleda.

«Iiimam....»

«Koje marke?»

«Sooony...»

«Da li plaćate pretplatu za njega, gospodine?»

«Neee...»

«Zašto?» uzmijulji se Mali, i gleda me kaj riđofka miša.

Velki samo šuti i gleda.

«Zaaato, ... jer ga ne gleedam...»

«Ali, vi posjedujete tv prijemnik?» steže obruč Mali i ogledava se po sobi, jer televizora nema.

Velki samo šuti i gleda.

«N, da. Pooosjedujem...»

«A gdjeee je?» onako polagano pita mali i sve merka štenge na kat.

«Na dvorištu, iza šupe..» odgovaram, sad već donekle razbuđen konverzacijom.

«Gdje????»

«Na dvorištu, iza šupe!»

Mali ostaje par sekundi u smrznutom kadru. «Kako na dvorištu?!»

Velki samo šuti i gleda.

«Zato kaj je pokvaren. Mislim, ne dela...»

«Koliko dugo?» tlo postaje jako skliska ilovača pod nogama Malog.

«Od kad sam ga odjavil kod vas..., kaj ja znam, prije nekih četiri godine...»

«I niste nabavili novi?»

«Ne, kaj će mi?» Vidim da Mali kuži da mu tu nekaj ne štima u cijeloj situaciji, ali nikak nemre poloviti konce kaj je to. U trenutku se ušpiči, nakrene glavu, naćuli uha i slavobitno se nakesi.

«Čujem da vam televizor radi gore, na katu!!!»

«Gledal sam film prije nego ste me dosli gnjaviti...»

«Aha!! Znači imate televizor!!!»
«Iiimam...»

Velki samo šuti i gleda.

«Možemo li ga vidjeti, gospodine?» Mali postaje oličenje sreće.

«Možete..»

Mali je ekstatičan i kreće prema štengama.

«Ne tam, vani na dvorištu...» Mali je opet u smrznutom kadru.

«Ali...»

«Vani na dvorištu. Pa rekel sam vam»

«Ali ja čujem zvukove s kata!!!»

«Pa velim vam da gledam film, s DVD-a...»

«To znači da imate televizor!!!» Mali ne gubi samo tlo, gubi rotaciju Zemlje.
Velki samo šuti i gleda.

«Pa, imam...»

«Gdje je???!!!» Mali više nije siguran u Kopernickovu teoriju.

«Na dvorištu, iza šupe. N, da, ali daljinski je negdi tu, ak vam to kaj pomaže...»

«Ali vi gledate film, gore na katu!!!!!» sad već u sferama Nibirua sikće Mali.

«N, da. Na kompu....., najbolja moguća rezolucija...»

Malomu smrznuti kadar polagano postaje egzistencijalni prostor.

Velki pogleda Maloga i promumlja: «Daj, piši nema prijemnika i idemo. vidiš da te čovek zajebava....»

Uredi zapis

02.02.2009. u 20:30   |   Komentari: 51   |   Dodaj komentar

ujebote

al smo opizdili francuze :))))))))))))))))))

Uredi zapis

27.01.2009. u 21:50   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

O mighty EU,

O slavna, o slatka, o skupa nelagododo,
najveci daar sto moacni nam je HDZ do,
eto mene k vama u SLO,
ak me puste prek grane, mater sam vam jeeeeeeeee....a je to :)))

Uredi zapis

25.01.2009. u 23:05   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

za neverovati....

... citat iz najobicnije net igrice!!!
 
The prophets took money from the poor, promising them Salvation while causing them to starve.
 
... bogme, ko je delal tu igricu, znal je misliti :))))

Uredi zapis

24.01.2009. u 17:09   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

eto i to...

glazbena promidžba ulaska hrvatske u EU po volji naroda :)))))))))
 
http://www.youtube.com/watch?v=lXShhwAgv0c

Uredi zapis

23.01.2009. u 16:54   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

cudni neki ljudi...

... tu kod mene. denul sam danas (povodom dana zagrljaja) pred kucu iron maiden i napisal da ko hoce more uci i dobiti besplatni zagrljaj. niko ni stel! cudni neki ljudi, cudni neki ljudi....

Uredi zapis

21.01.2009. u 20:56   |   Komentari: 34   |   Dodaj komentar

gledam vijesti...

... pa si sve mislim. nismo mi ni tak lose prosli u svjetskoj podjeli politicara. eto, mogli smo mesto tudmana imati mugabea, mesto racana moisa cjombea, a mesto sanadera bokasu III. mislim, ne da je neka razlika, ali su barem domaci decki...., a ko bu koga, ak ne svoj svoga. to naravno ne vredi za bandica (mesto kojega smo mogli dobiti meyera lanskog), jer on nije medu svojima....

Uredi zapis

19.01.2009. u 16:48   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

n, da

Uredi zapis

18.01.2009. u 0:24   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

n, da

sreca je da duhoviti ili duhom oviti ostaju..... zal mi je kaj su mi nestali moji dragi crowlyevci, pa vise nemaju komu pucati vodovodne cijevi..... steta....

Uredi zapis

17.01.2009. u 17:57   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar