ajebiga, moj blog

opet  mi po profilu proharacilo krdo pedera!!!! koju bozju mater ti idioti ne gleaju u pretragi profila ko sam i kaj trazim, nego mi gade zivot kad se ulogiram? dunque, traper je musko, heteroseksualan (lezba u dusi), ne voli staru kokosetinu, ne trazi dugotrajnu vezu i ine kvalifikacije koje bi se trebale pojaviti u pretragi profila. pasmater, kak mi ovo zna dignuti zivac...

nema politike u moj kupleraj!!!!

... kak slovenija more imat BIG band??????????

pasmater!!!! i kaj sad nego, shit by the fire grandpa, and have shome shoup......

... gledam ovo o ubojstvu na telki s istim mucnim osjecajem s kojim sam gledal snimke onih tjela iz vrginmosta i s plitvica '91.

   Dan kao i svaki drugi. Dosadno za popizdit, gosti gnjave, gazda naslonjen na šank samo čeka da se istrese na šankera ili na mene. I onda, šlag na torti. Kroz vrata, kao ameba, uklizava debeli Jozo, gazdin zemo iz tko zna koje vukojebine koja ih je mogla iskotiti. Naravno, opet sa sobom vuče neku naivku koja je popušila njegove bljezgarije na netu.
   Doslini tako do njemu najdražeg stola i odljigavi onu svoju uhodanu kavalirštinu sa pridržavanjem stolice, smješkom hijene i naravno, glasom Marije Terezije, drekne: «Konobar!».
   Jebiga, tu se ne prigovara. Gazda samo naizmjenično gleda Jozu (očito mu je dužan, jer pogled mu je uplašenog šteneta), pa mene (očito ga boli kurac, jer me gleda kao lisica pilića). Nabacim najpristojniju facu, stisnem trbušnjake, ubacim u mačji hod i dozujim do stola.
   «Dva prošeka. Bračka.» veli Jozo, tonom i stilom kojim James Bond naručuje Bollinger i ne abadira me više ni pet posto. Za razliku od butre. Vidim da je otšacala catwalk, ovlaš naslutila pločice pod majicom i ostala neravnodušna.
   Prolazi vrijeme, Jozo melje, li ga melje. Kroz zavjesu loše i ne baš pretihe glazbe čujem da bulazni o nekom doručku, neka jaja i paradajz. Kava s dušom. Ma nebuloze da se Bog smiluje. Butra ga sluša i ne sluša, ovisno o jačini napada mučnine. Štp zbog Joze, što zbog, po tko zna koji put opisivanog doručka.
   Jozo se okrene prema meni i znakovito pokaže da bi još jednu rundu. Butra me pogleda i molećivim pogledom nastrijeljene srne bezglasno oblikuje samo jednu riječ «dupli...».
   Vidim koliko je sati, kamo to sve vodi, nasmijehnem se kratko, zavjerenilki i odradim narudžbu.
Jozu ugrijala želja za butrom, sjećanje na to da je i on nekad bio mlad (iako sumnjam i poželjan), pa su runde krenule, od laganini trijezne uvodno pristojne, do završne, koju je Jozo naručio samo domahom ruke jer ga jezik više nije služio, geometrijskom progresijom.
   Konkluzija je poprimila sasvim konkretan oblik. Nakon nakon polurazumljivog blebleka s gazdom, ovaj je utrpao Jozu u svoj audi i služnički ga odvezao kući, uz neizbježno: «Dečki, nemojte da mi blagajna ne štima!», a butri, koja je očito baždarena za zastupničke i diplonatske domijenke sam se ponudio, onako, ležerno, trnjanski, da joj za večeras ja budem vozač.
   Da se ne hvalim previše, preusmjerenje od vožnje njenoj kući jako je brzo i rutinski odrađeno u smjeru krajnje destinacije Moj Stan.
   Ostatak noći je svemirski isponavljana činjenica. Nemogu reći da je bilo teško. Butra u najboljim godinama, održavana i samopažena uz, očito mnogo novca i vremena, od prošeka ležerno mazna i nabrijano jebežljiva. Oduševljena žnjaranjem mojih pločica i mišića, očito nije imala mlado meso već dulje vrijeme, zdivljala se kao što se nije vjerojatno još od svojih ranih dvadesetih.
   Na kraju hladan tuš. Ujutro, skupim neke jebene naranče, par suhih smokava i nešto badema i odnesem joj u krevet. «Sorry, nemam jaja i paradajza.» velim, nadajući se da će, kad vidi što joj dajem, shvatiti poruku. Ona ni da bi. Još joj, onako filmski, to sve potrpam u halapljiva usta, a ona niš. Nije ni primijetila da ja nisam pojeo ni zalogaj.
   «Daj shvati već jednom, jebem ti mater škrtu!» mislim i pokušavam se dosjetiti kako da joj velim da moje usluge koštaju. Ništa. Uzaludno potrošena noć i zadnje jestivo iz frižidera. Prvo pravilo žigoliranja: «Uvijek daj na znanje mušteriji cijenu svog tijela unaprijed!» lupa mi kroz glavu kao kuglica u fliperu. Ajebiga, danas je novi dan, moram se svojski potruditi napuniti taj jebeni frižider...
  

ovaj salamander je dosljedan samo u svojoj blagoglagoljivosti i nespremnosti da naredi bilo kaj pametno!!!!!!

kak se vidi da je sutra ponedjeljak. svi zapalili u krpe na beauty sleep da se ne vide posljedice vikenda :))))))))))))))))))))

ma kad su li me samo snimali!!!!
http://www.youtube.com/watch?v=tZmDWltBziM

nema me par dana, a profil pregledalo krdo muskoljubnih guznoorijentiranih analrekticara! porazavajuce.....

kad si salamander kupi novu vuricu i redizajnira rukicu, nitko se ne buni. samo mi nije jasna ona opcija "jezik". kaj se to spremaju u EU, pa bu bil i baskijski???

zauzimanja prostora drugima koji imaju nekaj za reci, ili napisati, ma koliko blesavo bilo, slikama skinutim s neta (bilo da metaci nemaju foto aparata ili ne znaju njima baratati), umjesto da samo stave linkove na doticne idiotarije!!!!

Prekopal sam sve paučinaste ormare, zagubljene police, izvukel Povijest iz mraka ispod kreveta, i nije tam. Našel sam i Djetinjstvo, i Roditelje i Prijatelje, i NeugodnasjećanjaOkojimaNeŽelimMisliti, i Drage Ljude i GadoveKojeSamGazil, i Dobro i Zlo, ali nigdje, baš nigdje nisam uspel naći Pamet. A siguran sam da sam ju negdi imal, i zajamčeno pospremil na mjesto gdi se ne bu zgubila. Od koga sam ju sakril, i zakaj ju sad nemrem najti?????

ajebiga, kaj pijes ak ti skodi....

Nakon svih opširnih, manje opširnih i poneke nebulozne teorije o Velikom Prasku, mislim da je došlo vrijeme izteoretizirati ono što je prethodilo Velikom Prasku.
Zapravo, ovo nije teorija, nego činjenično stanje, utvrđeno vlastitim iskustvom, temeljeno na čvrstim, osjetilnim i neoborivim dokazima.
Velikom Prasku prethodila je Velika Praznina ili Big Void. Velika Praznina znači da nije postojalo ništa. Ni tvar, ni energija, ni kretanje, a samim time ni vrijeme.
U Velikoj Praznini sve, odnosno Ništa, bilo je poslagano uredno na prazna mjesta koja su trebala služiti kao police, kao svježe ispeglani popluni, plahte i jastučnice. Zapravo, više kao debeli zimski kaputi Andersenovog carevog novog ruha, ili pametne misli u glavi političara (o širokogrudnosti štovanog kolege Jarmulke iz Međimurja bilo bi, čak i u ovim okolnostima, pretjerano uspoređivati). Između tih nemreihbiti-polica, ne-vješalica i zaboravidapostoje-misli nije se kretalo nikakvo vrijeme i nije vrludala nikakva svjetlost. Zapravo, nikakvog zračenja nijedne vrste niti frekvencije nije bilo. Bilo zrakastog ili sinusoidnog. Velika Praznina bila je, kao što joj i samo ime govori, prazna. I velika. Zapravo i nije mogla biti toliko velika koliko je bila mala, jer nije bilo ničega čime bi je se izmjerilo, niti ičega što bi se mjeriti dalo. Znači bila je malovelika. Kao, recimo, starmala. Ili, kao što je rekao veliki teoretičar uma kroz usta De Vita u «Reneissance man-u», bila je army intelligence. Bila je oksimoron. Samodostatna samonedefinirajuća nepostojanica.
U Velikoj Praznini nisu vladali nikakvi zakoni, ne stoga što je vladalo bezakonje, nego jednostavno zato što zakoni moraju imati nešto ili nekoga nad kime će i čime će vladati. Doduše, u kasnijim, mnogo kasnijim vremenima, nakon Veliko Praska (kad je vrijeme počelo postojati), u nekim su segmentima Postojanja (oznaka vremena i mjesta) stvarani zakoni koji su bili stvarani samih sebe radi, bez ikakvog značenja ili svrhe, ali to spada u domenu morona, ne oksimorona.
Stoga i zbog općenitog gubljenja vremena i inspiracije je zapravo nemoguće tvrditi da je Veliki Prasak nastao svršetkom Velike Praznine, jer kako nije imala ni početak ni trajanje, tako nije mogla imati ni kraj. Početkom Velikog Praska moram ispraviti sve dosadašnje krive teorije o njegovu nastanku.
Početak Velikog Praska nije označilo početno gibanje čestica nastalih iz ništavila Velike Praznine, nego bol. Još u vrijeme nepostojanja Velike Praznine, u trenutku prelaska njenog nepostojanja u postojanje Velikog Praska (iako taj trenutak nema nikakove mjerne jedinice ni trajanja), javila se Bol. Oštra, razarajuća, rascijepljujuća, osljepljujuća Bol. Bol popraćena rezidualnim nezvukovima Velike Praznine, nastalim u ništavilu bepredmetne iluzije, koji su se nekako prebacili u dimenziju Velikog Praska i ostali tu trajati, iako nisu imali nikakvog početka.
Ta poluiluzorna mješavina negativne energije, budući je već ulazila u tvarno područje Velikog Praska, bila je i mjerljiva, ali za Bol još nisu ustanovljene općeprihvaćene mjerne jedinice, niti njihove ljestvice.
Bol koja je nastala u Velikoj Praznini, označavajući nastanak Velikog praska, definirala je sadržaj i rubove moje glave, jutros, točno u 14.27 h. A vjerujte, drage kolegice i štovani kolege, Bol se, nakon noći protulumarene uz nekoliko litara direktora (u stručnoj literaturi se još spominje i naziv «tudum», vjerojatno vezano uz jutarnje imaginarne zvukove u Velikoj Praznini) mjeri u škegrovskim razmjerima.