Onako, usput

Ništa, večer je, i nije za teške teme, kao što ovaj site uopće nikad i nije... ali ipak razmišljam u tišini svog doma, nakon ne desetke lica kojima sam danas morala reći Dobar dan, do viđenja, i slične stvari koje radiš jer moraš jer su ti u opisu posla, svejedno... razmišljam, zašto mi se uvijek događa kad nešto prođe, kad odlučim nešto prekinuti što dugo nije onako kako treba biti, zašto baš tada oni koje napustim uvide da je vrijedilo me zadržati, i zašto to spoznaju uvijek kad to meni više nije važno...tako je sa svim mojim muškarcima koje sam volila, i sa svim drugim stvarima sa kojima sam se suočavala u životu...

Zašto je to tako? Pa svima se to dešava,shvatimo prave vrijednosti onih drugih tek kad ih izgubimo

voli sebe i shvati svoje vrednosti:)) to će onda i drugi prepoznati...

sporo kopčaju:) to su oni kaj se drugi dan smiju vicu