Onako, usput

 Ne boli me ništa, nitko me nije povrijedio, a svjedno loše se osjećam, toliko loše da mislim da ću poludjeti...
   Jučer sam bila tako, u svom malom mistu, odlaze ljudi, dragi ljudi, i ne znam kako i kada, saznam sve uvijek zadnja, na povratku, na radiju vijesti kako je preminula jedna mlada žena, zvala se Ana Rukavina..
  Baš me pogodilo, čitam jutros blogere, pa njene kolege, i one koji su je poznavali, i one koje je ta smrt zabolila, i osjećam se loše...Loše jer se i sama bojim onog zbog čega nje sada nema, i još mnogi dragi ljudi koji su meni značili nešto, i ljuta sam na sebe, što uopće danas tako razmišljam , a lijep je dan, i treba disati, ako nešto loše treba se dogoditi, trebam barem u ovom trenutku uživati... ne znam što mi je, strah od te zloćudne bolesti, jači je od svega lijepog u ovom danu, i ovom životu!!!!

..a šta je s optimizmom...?

ljepota života jeste u tome da se misli pozitivno i na lijepe stvari.ja mislim na veliki sladoled i odmah mi je bolje..ružne stvari treba primjetiti,ali ne dozvoliti da se udomaće..