Onako, usput

Hm da, prošlo je skoro deset godina kad smo u jednoj maloj trošnoj stojki natrpanoj sa našim studentskim stvarima otišli iz našeg studentskog grada... Nije baš da smo uspješno studirali, ali ipak to nas je držalo, a i dovelo tamo, u Rijeku...
Bože kako sam je mrzila, onako tamnu, hladnih građevina, falio nam je naš mediteranski duh, da netko zaviče, pljune na kraju konca na trotoar, ali danas s vremenske distance gledano bila su to dobra vremena, i na kraju tu je ostalo ono najbolje što mi je dala... moje kazalište....i svi su isti, istina dosta stariji, i prepoznali su me, prihvatili ponovo kao da i nije prošlo deset godina, mene moju dječicu... Opatija prekrasna kao i uvijek....Trst nekako drugačiji, s nekim drugim trgovcima koji jedva natucaju hrvatski, kosih očiju, nisam im se baš obradovala, dosta mi je njihovih CHINA Shopova i ovdje, još i tamo na svakom pedlju, ništa nam baš nije bilo jasno...svejedno, dobar osjećaj, obećala sam sebi neće opet proći deset godina, doći ću, samo neka me zdravlje posluži... i da to moje kazalište, hm ostalo mi je srce tamo, sve što sam kasnije radila i radim,je čisto iz osjećaja da moram preživajti...