kava i umjetnost
Nisu dugo popili svoju kavu, bio je gotovo ritual, čak i u vrijeme kada je bila u dugogodišnjoj vezi....te kave su bile posebne...Još kao djeca su se ljubakali, onako usput, ali ta povezanost, gotovo bratsko prijateljstvo, uvijek su bili zajedno.Isti prijatelji, ulice, mirisi, škola, život, sve je bilo slično....njihovo.Prije par mjeseci našao je kako on kaže, ljubav svog života, naravno uzevši u obzir da je iz obitelji gdje si sa dvadeset i kusur za otpad ako nemaš nikoga, da što čekaš itd...uzevši sve to u obzir lijepo je da se pojavila osoba koja je baš ta...prava.
Kava, počela je u podne, završila drugo jutro. "Ideš li na posao?"...upitala ga je...."Trebao bih, ali danas neću ići" i zatvorio je oči...Grižnja savjesti, cjepanje duše, predrasude kojima je godinama okružen, prijezir spram samog sebe...sve je krio pogled u sekundi. Osjećaji, zarobljen u osjećajima. Kao srednjoškolac naginjao je umjetnostima, osnovao bend, pisao tekstove i muziku, fantastično glumio...Tata je rekao" umjetnici su sirotinja"..postao je inžinjer, o, da...još malo i svi će skidati kapu pred njim jer ipak je on netko...a tko?...pita se ona?..Samo ona je vidjela, jer osjeti, osjeti i previše, osjeti tuđu bol.
Ujutro su je probudili pozivi njegove obitelji, riječi poniženja, odlučila je preuzeti odgovornost, ona smije, jer umjetnost ju štiti.
Teško je biti okovan vlastitim okovom, tuđi uvijek imaju ključić i može se umaći, ali vlastiti...teže.
13.03.2007. u 18:03 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar