ajebiga, moj blog

Leži Pes na kauču i ne zna gdi je. Barem ne trenutno. Nestalo je i kuće, i tijela, i zvukova, i mirisa, i sivila, i boli i mučnine. Samo neka svjetla izmaglica i osjećaj potpunog zadovoljstva. I lakosti tijela. Tijelo bez mase. Bez težine. Gtavitacija je nestala. I neka mirna tišina ugodnih zvukova. Zvukova bez tona, u melodiji beskraja. Ruke su krila, noge peraje, tijelo zrak. A duša pjeva bezglasno. Za njega, svijet je mrtav. A, bogme i on za svijet. I onda naglo, uz probadajuću bol u trbuhu, nezadrživi nalet bljuvanja i grčenje svakog mišića, nađe se u svom smoždenom tijelu, prevali na bok i slap rijetke bljuvotine, pomiješane s krvlju sukne u lavor do kauča. U magli suza i grčeva ugleda frenda kak sjedi u stolcu nasuprot njemu, blijed i nekako dječje, zbunjem i izgubljen. »A Dadec tu si....»....
«Pes, jjebote, mislil sam da si hmrl! Uuusral sam se živ!»
«Nema frke Dadec. Jesam...., ali me nećeju.....»
«Lležiš tu već pet minuta, nne dddišeš, ne stenješ....nnniš! Mrrtav, mrrrtav, jjjebote....»
«Pa to i hoću! Ukurac, već sam bil tam i suknulo me natrag! Aupizdumaterinu!»
Pes se grčevito iskašlje, pljune u lavor, dohvati demižon i drhturavo nategne. 1,2,3,4,5,6,7.... odbroji gutljaje. Stisne kiselo vino u želudac i otpuhne. Uzdahne, napipa cigarete, živčano iskapa jednu iz poluzdrobljene kutije, stavi je u usta i zapali.
«Odi doma Dadec. Sve bu OK! Bilo bu ono kaj mora biti.... zapravo ono kaj ja hoću i nemoraš to gledat....»
«Pes, frendovi smo, ...... nemrem te ostaviti ovakvoga.......»
«Odi doma. Zajebi sad priče i pričice. Ovo je moja volja i moja odluka....»
Pes se promeškolji, zaključi da bu vino ostalo u želucu i ponovno se prihvati demižona. 1,2,3,4,5,6,7..... stisne zube, čvrsto zažmiri i odluči i ovu šihtu zadržati u sebi. Soba i Dadec ponovno počinju nestajati u nerealnoj toplini i ugodi. Vrati se polusvijetla magla nježnih zvukova. ...... možda sad,....... možda je ovaj put dovoljno..........
Iz oblakovitog kiča šutne ga na smrdljivi, znojem natopljeni kauč bolno kotrljanje utrobe. Drhteći na nogama koje jednostavno više ne pripadaju njemu, slabašnim koračićima krene prema zahodu. Metar.....dva.....tri....»nema šanse da stignem na vrijeme...». negdje na pola puta, utroba se otvori i sadržaj nezaustavljivo krene. Mišići ne slušaju... nemogu zadržati žitki sadržaj crijeva. Divljački strgne gaće i ispusti blato i mulj duše i tijela da iscuri na kuhinjski pod. I ne zna kaj ga više boli, duša ili tijelo.
 «Jebiga, Beethoven se posral po glasovir, ko zna zakaj, ali on je bil luđak, a ja samo hoću krepat, KREPAT!!!!!!, a usral sam se u vlastitoj kuhnji........»
Posavlači bolno majicu i gaće. I onako gol i zasran, odvuče se stenjući i plaćući do tuš kade. Pusti vodu da spere gnjile ostatke utrobe s guzice i bedara i zbljuje se nad svojom nemoći. Poluhladna voda polagano spire s njega govna i bljuvotinu neželjenog života. Preslab da bi se obrisao, onako mokar, odvuče se do kauča, legne, dohvati demižon i polagano, jedan po jedan, potisne sveti broj gutljaja u sebe.... 1,2,3,4,5,6,7... najbrže kaj može, dohvati flašu s vodom i začepi vino u jednjaku. Dadec je već davno otišel. Blažena samoća hotimičnog umiranja vrat se, s hladnoćom zimskog sumraka u neosvjetljenu sobu.  Vrijeme je za konjicu. Dosta je bilo vina. Zadnja šihta je ubila mučninu i sad mirno može nategnuti konjak iz flaše, bez straha da će za par sekundi u mlazu izletjetio iz njega. Konjica u jednoj ruci, voda u drugoj i ritual zabijanja u ilovaču počinje. 1,2,3,4,5,6,7...... 1,.....2,.......3.....uf, olakšanja! Iz dna kruža, s vrha zdjelice penje se obamrlost i nosi nadu da ovaj put nema vraćanja u ovu smrdljivu rupu. nestaju prvo noge, pa trup, ruke, grč u grlu se raspline i svjetlo obasja unutrašnjost čela...... i nastane neopisivoa ugoda ništavila.
Galama, svadljivi glasovi, dreka i nadglasavanje vrati ga u mučninu. Neke ga ruke valjaju, gnječe, prevrću.... umjesto polusvjetlog zelenkasog neba, kroz maglu prolijeću drmusave grede, granje, nekakav metalni bijeli strop. Potpuno iscrpljen, udova koji ne slušaju i organa koji, poptuno natopljeni otrovima i nejedenjem posljednjih petnaestak dana više niti ne rade  da bi se pomaknuo, shvaća da ga trpaju u kola hitne pomoći.
«Ma koji kurac!...... pustite me z mirom....... pizda vam materina, ovo je moj život.......», i onda drekne iz sveg glasa «Puške, ne dirajte mi oružje!!!!» slijepljeni likovi oko njega trabunjaju nebuloze, nadglasavaju se, svi su istovrameno najvažniji i najbolji znalci, svi znaju sve o svemu....... a najviše o njemu...... Na kraju se slijepe u nebitnu kakofoniju zvukova, pokreta i boja........
Vrata kombija se zalupe i Pes utone u sirene i škripave zavoje........
«Ukurac...... ni ubit se nemreš a da te ne zajebeju..........», i mrak iz bočica spojenih iglama i cjevčicama s njegovim žilama proguta svijet....

a koga briga,buš od godina brzo odapel
vidim i tebe ulovilo:(

proklete igle i bočice.

bilo davno leni :))))

...si dobro?

Koji luzer. Nije u stanju ni ubit se kako treba.

đizs trap...

naravno sagg, ovo je samo jos jedna od prica o Pesu, Pipotu i Pepeu :)))))))))

zapravo luce, veci luzeri su bili oni koji su ga pokusali ubiti tijekom nestasnih godinama, a sad krase pijesak i rudine sjeverne afrike, a i divlje svinje im raznijele kosti i brade bojišnicama lijepe naše :))))

cijenjeni admini, vidim da ste dobili prijavu nepocudnog loga. eto ga tu, citajte i najdite kaj je nepocudno pa ga obrisite ak mislite da treba :))))))))))))))))))))). a budali kojoj se ne svida zazelite sve najlepse i dug i veseli zivot i puno zdravlja:)))))))))

Ma. Najveći si luzer kad se samosažalijevaš. Tebi je najgore na svijetu. Moš mislit. Trpi i dobi čir na želucu, kolesterol i visoki tlak.. A ne još zajebavati i ljude oko sebe. Svatko ima neki razlog za bit nesretan... Nisam te ja prijavila. I mene je 15 puta. Neki luzer. :))

pepek je moj fejvr.

Pepe provansalski poljoprivrednik? :))))). nebu jos dugo, ide prica dalje :))))). luce, ak ti se ne svida ne citaj, ak ne razmes o cemu je prica, pisi poeziju :)))))

Uh :-)).

klapa mala, ali odabrana:)))