Onako, usput

  Početkom tjedna jedan mali dječak, prijatelj mog sina, saznao je da će cijeli život živjeti drugačije od svojih vršnjaka...Tu vijest kako je u bolnici, sa suzama smo svi primili...
  I ja sam majka, teško mi je kad čujem da nekome boli dijete, pogotovo kad te ljude znaš i kad su ti dragi...Prvi put vidila sam muškarca njegovog oca u suzama, i nisam znala šta da mu kažem, da ga utješim, samo sam  glupo stajala...eto što je jebeni život...

otkad sam postala mama ne mogu podnijeti dječju patnju.

Bok nas je takove stvorio ne na vjersku
ili bilo koju drugu pripadnost da se susrečemo sa raznim boleštinama žal-danas sve više mladih oboljeva...

niko nije otok...takvi ljudi unatoc svojim manama zivot prozive sretnije on nas "normalnih". svak svoj kriz nosi, i tocno mu je po mjeri. ne treba zaliti, samo pomoci, ako mozes

grozno,, žao mi je svakog diteta :(

Sve mogu podnjeti ali patnju djeteta nikako.

Dobro, ovo će izgledati kao blasfemija, no ja ne kužim razlog ovom postu. I ja sam otac i svako da je to nešto najgore što se može svakom normalnom dogoditi. U isto vrijeme dok ja ovdje lamentiram, sigurno je par nekih malih, crnih, nadutih stomaka napustilo ovaj svijet...tamo negdje...Afrika npr.
I nikoga to ne tangira...samo sam htio reći da je sve stvar percepcije...nekada je uključimo, a većinom je na off.