Onako, usput

Sve se najednom u ovom jebenom kapitalizmu svelo na to kada će ti ovi robovlasnici od poslodavaca dati slobodan vikend da konačno vidiš kako je biti slobodan, i biti sa svojom malom obitelji...I onda pobjegneš svojim korijenima, pobjegneš u prirodu, veseliš se malim stvarima, branju ljubičica, to sam oduvijek volila, pa jorgovani...baš lipo,povratak iskonu rekla bih...Eh da, onda je došla ta vijest, pitali su me jesam li je vidjela, ni znala nisam da je stigla, niti da je tu... Nekad je to bilo nezamislivo, rasle smo zajedno, toliko toga imale za ispričati jedna drugoj... Onda je došla njena odluka da ode iz ovog našeg čemera,i otišla je...I prolazile su godine, sve se manje javljala, sve manje prisjećala da ja očekujem da će me se sjetiti...I onda je nastupio krah, rekla sam sve što sam imala kad mi se nije svidilo ono što je rekla...i tako godine prolaze, ponekad čujem nešto o njoj, a sad je tu, trebalo je samo pobjediti ponos i otići je posjetiti.. I obukla sam se krenula, došla do vrata, iznutra se čulo veselo čavljanje, i odustala sam.Ja sam njoj oprostila, pitanje je da li je ona meni, pitala sam se, da li sam ja nju jače povrijedila nego ona mene??? I otišla sam kao i ona slijedećeg dana, proći će opet godine,a da je neću vidjeti, nadam se samo da su joj ipak rekli oni koje sam zamolila , da sam je ipak htjela vidjeti, i nadam se da joj je to barem nešto značilo???