Onako, usput

Eh, da imala sam otprilike 7 ili osam godina, kada me je otac doveo kod bake, i kada sam počela novi život u jednoj maloj sredini....mojoj dragoj provinciji kojoj se uvijek vraćam...Pomalo sam upoznavala sav veliki krug obitelji,Bože koliko ih je samo bilo, osjećala sam se zaštićeno kao medvjed grizli...I tada sam upoznala dva moja najdraža rođaka, od kojih jedan danas sa mnom uopće ne želi komunicirati,a drugog sam eto nakon 18 godina šutnje odlučila potražiti... I našla sam ga, točnije nazvala sam ga, nije mi prepoznao niti glas, niti je slutio uopće da ga tražim... hm, da, a toliko je lijepih stvari bilo kad smo bili jedna velika obitelj, i što se to dogodi u čoviku, kad se svega toga odrekne,nestane, kad se svi okrenu sebi, a toga je ovaj rat uspio proizvesti, koliko hoćeš. otuđenje, zavist, nevjeru, užas... a opet sve to jedna lijepa gesta, pažnja, riječ može vratiti, samo tko može vratiti sve one godine koje su uludo otišle kada se čovjek leđima okrene od nekoga tko mu je pomogao, tko ga je cijenio... da, da.. teška tema za ovakvu večer, ali ja puno razmišljam o takvim temama, o tome koliko ponos, i inat u životu jednog ljudskog bića pokvari... e' tu se sitim one Đibine.."Teško je reć' oprosti!"...To je poanta cijelog ljudskog bića...baš ta riječ "oprosti"...

nažalost je danas takva situacija da nitko za nikoga ne pita,svi brinu svoje brige kojih ima na pretek i gledaju kako će preživjeti,osigurati nešto svojoj obitelji...mnogi jednostavno zaborave odnosno ne sjete se drugih ljudi koji su se upotpunjivali, jer nemaju vremena...sat je sve brži,s usta obitelji gladnija...svi se sjete dragih ljudi,sigurno...samo život ne daje dovoljno vremena...

Najteže je malo jesti i reći 'oprosti'. Ali poneki ipak uspijevaju :) Zsa_zsa, kruh od moje bake je uvijek najbolji.