HOT DOG BLOG:)

Iako na trgovima izbjegavam gledati utakmice s obzirom da kod takvih skupnih gledanja uvijek neka boca može doletjeti u glavu, dana 20.6.2008. godine četvrtfinalnu nogometnu utakmicu Hrvatska-Turska odlučio sam gledati na trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Razmišljao sam kako će biti dobra atmosfera, a u mislima mi je bila i jedna djevojka koja je također rekla da će na trgu gledati utakmicu ("makar došla i s jednom rukom i jednom nogom").Štef i ja došli smo na trg, par minuta nakon što je utakmica već počela. Odmah sam pomislio na onu djevojku, a zatim pogledao silnu masu ljudi i zapitao se "Pa zar si očekivao da će ona biti jedina djevojka ovdje?". Doista je bilo puno ljudi, nekako nejednako raspoređenih pa mi se sve skupa činilo loše organiziran i drukčijim od organiziranja gledanja utakmica svjetskog prvenstva 2006. godine na istom trgu kada su bile postavljene plastične stolice. Odmah sam počeo opažati brojne navijačice, fascinantno je bilo vidjeti s kojim žarom navijaju i koliko pažnje pridaju navijačkim obilježjima na sebi (odjeća, crteži). Moram priznati da su navijačice došle u prvi plan, a utakmica u drugi; dodatni razlog za to bila je narav utakmice koja je zasluživala pridjev "dosadna", više je to nalikovalo na neku šahovsku partiju i već u početnoj fazi utakmice sve je nekako mirisalo da će utakmica završiti 0:0. Tek tu i tamo koja prilika, no rezultat se nije mijenjao.Štef je također bio zaokupljen navijačicama, ali na jedan drugi način. Najprije se nekim navijačicama obratio na engleskom, govorio je da je Hrvat iz Australije i da puno navija za Hrvatsku ("very very much"...). Nedugo nakon toga, shvatio je da se njegovo znanje nije na potrebnoj razini za nekog tko živi u zemlji gdje je taj jezik službeni, te je nekim drugim navijačicama govorio (na engleskom s ruskim naglaskom) da je iz Rusije i da navija i za Hrvatsku nakon što je Hrvatska pobjedom nad Engleskom Rusiji pomogla da ode na Eurospko prvenstvo. To je prilično dobro funkcioniralo, sve dok Štefu nije izletjelo "kaj" (nije uspio uvjeriti navijačice u tvrdnju da ta riječ postoji i u ruskom jeziku). Osim navijačica, neopaženo nisu mogli proći ni sakupljači boca tj. nepovratne ambalaže kojima je bilo jasno da će navijači ostaviti puno boca. Bilo ih je više i kretali su se, neki su bili ozbiljni kao da upravo sada igraju svoju "životnu utakmicu" u sakupljanju boca. Mnogi sakupljači boca imali su pune vreće boca, a nogometaši i dalje nisu postizali golove. Mladi nogometaši nisu postizali golove, a stari sakupljači boca već su dobro napunili vreće bocama. Nogometaši nula, sakupljači tucet tuceta (12 x 12 boca).Iako, da je netko gledao sa strane reakcije navijača i po tome zaključivao o rezultatu...mogao je pomisliti da je 12:0 za Hrvatsku. Navijači su se veselili kao da je "pao gol" kada je lopta bila blizu turskog gola, nekad su se veselili i možda bez nekog posebnog razloga. U jednoj takvoj situaciji, mogao sam loše proći, neka dvojica su u žaru veselja bacili limenke piva (iz kojih se zatim prolila tekućina) i počeli se veseliti da bi prestali veseliti se nakon što su uvidjeli da pogodak ipak nije postignut. Nakon prvih 45 minuta, slučajno sam se zatekao blizu nekog kamiona (očito sam lutao u potrazi za djevojkom s početka priče). Međutim, ispostavilo se da počinje bacanje navijačkih majica. Hostese odjevene u navijačke dresove počele su s kamiona bacati navijačke majice. Činilo se da će one to bacati napamet, no povremeno bi pogledale i pokušale dodati majicu pojedinoj osobi. Tako sam i ja dobio majicu, hostesa brineta (bile su tri hosese; osim brinete, bila je jedna plava i jedna crna) bacila mi ju je odnosno dodala nakon što me je prethodno pogledala. Utakmica se nastavila, rezultat se i dalje nije mijenjao. Sakupljači boca i dalje su povećavali broj svojih boca...Iznenadio me tramvaj koji je prošao pri kraju utakmice, do tada (od početka utakmice) promet je tamo bio obustavljen i smjestili su se navijači koji su sada bili prisiljeni sklanjati se pred tramvajem koji je sporo dolazio i prolazio. Posebice sam uočio simpatičnu djevojku iz tramavaja, no ne samo ja budući da je jedan navijač kroz otvoreni prozorčić tramvaja pružio ruku radi pozdrava "give me five". I dalje sam šetao, razgledavajući navijačice. Pri tome sam opazio neku baku koja je imala vreću punu nepovratne ambalaže. Čudno se ponašala; napravila pokret rukom i uzviknula ime turske reprezentacije, a zatim nešto govorila pogledavajući pa sam se zapitao je li samo sakupljala nepovratnu ambalažu ili je i pila sadržaj iz nje u većim količinama (npr. iz pivskih limenki). Nakon 90 minuta je i dalje bilo 0:0, "prekovremeni rad" čekao je nogometaše tj. predstojali su produžeci. A prekovremeni rad predstojao je i sakupljačima boca, očito nisu htjeli propustiti priliku da što više napune vreće. Utakmica je i dalje bila više-manje ista, razmišljalo se o jedanestercima. A ja sam razmišljao i o jednoj simpatičnoj djevojci koja je u šarenoj haljini prošla i izgubila se u masi. Ne samo razmišljao, zapravo sam ju počeo tražiti.Na kraju drugog produžetka, Hrvatska je povela 1:0, djelovalo je nevjerojatno- idilično; djelovalo je kao gotovo, slavilo se kao da je gotovo. No nakon nekoliko minuta, šok, Turci pogotkom "u zadnjoj sekundi" izjednačuju na 1:1. Ponovila se Francuska-Hrvatska iz 1998. godine (pogodak primljen odmah nakon postizanja pogotka), ponovila se 1997. godina i Dinamo-Newcastle (gol primljen na kraju drugog produžetka).Hrvatska je prvi pogodak na europskim prvenstvima postigla 1996. godine upravo protiv Turske, Goran Vlaović je sjajno odigrao od centra do protivničkog gola te postigao gol za povijest i pamćenje također u zadnjim minutama...Ovaj put- 2008. godine, zadnje minute bile su spasonosne za Tursku...Jer, nakon izjednačenja i kraja produžetka, Turci su bili uspješniji u jedanestercima... i Eurospko prvenstvo za Hrvatsku je završilo. 

to je bilo 20. lipnja. u 20 45.