otrovni web log..

U svome očaju proždireš me mislima
i dok nestaješ, dok te gasi kiša,
čujem kako plačeš, nesretan.

A došao si još davno sa osmjehom na licu
i dok kradeš tuđe korake, dok se utapaš u laži,
još ti gore usne od želje da ih sakriješ,
a ne možeš...

Potonule su nade kao brodovi u noći
kad se izgube na putu, kad ih zatoči oluja,
pa su vezali nam oči oni što nas ne znaju.

Još čujem šapat jutra, a ne vidim mu lice,
još osjeća se miris Sunca kada tone među oblake,
još se gube isti snovi među zvjezdama.

U svojoj patnji grizeš duboko u kožu
i dok nestaješ, dok te gasi kiša,
čujem kako grebeš zidove.

Predugo traje šutnja što je dovela samoću,
predugo vrijeme krade ova imena, sa usana,
još se bore riječi da sa njih pobjegnu,
a ne mogu...

I kao da nestaje zrak, kao da ne postojimo više,
i kao da postali smo mrak, sve se briše...

lijepo, jako lijepo...tvoji stihovi?

otrovno...