otrovni web log..

Mnogo je toga izrečeno zadnjih dana, pa i onih misli koje su trebale zauvijek ostati skrivene. Kako su se samo usudile izaći
na svjetlo, kako ih strah nije uspio spriječiti? Sjenke su se ugušile u sumraku i sada kricima dozivaju prolaznike da ih izvuku
iz ludila. Opet lažeš sa smješkom na licu, nastojiš sakriti krivnju u sebi. Kao dijete, pognute glave... a onda usljedi onaj tvoj
pogled... Tako volim nebo u tvojim očima, ali ovaj put ti neću popustiti. Ne dopuštaš mi da sanjam, da gradim svijet koji sam
započela. Ne dopuštaš mi da ga ukrasim onim što će mene učiniti sretnom. I opet samo na sebe misliš, jer sebi si dovoljan.
Netko će se već zaljubiti u tvoj pokvareni smješak, i tvoje oči. Ovoga puta ću zaključati vrata i zatvoriti prozore kada ti kiša
bude ledila kožu, ovaj puta ću prešutjeti da mi je stalo. Znam, nećeš otići i onda kada se najmanje nadam, ti si ovdje... Tvoji
se zagrljaji teško zaboravljaju, a svaki bode kao trnje na ruži. Idi sada i nasmij se nekom drugome, jer danas si samo smetnja u
carstvu šarolikih riječi. Ne moraš mi ponavljati svoje ime, LJUBAV se ne zaboravlja preko noći...