Kutija

ja volim na način da kada volim onda dajem maksimum od sebe, neznam, a možda niti ne želim drugačije. ne uspoređujem niti tražim da količina ljubavi koju dajem bude jednaka sa količinom ljubavi koju dobivam, jer svi smo mi različiti i različito volimo, jedino na što gledam je da ona ljubav koju dobivam je dana zato što se želi dati, svojom voljom, svojim načinom.
znam to je ponekad teško primjetiti da li je stvarno tako, želio bi da bude tako.
 

Kaj to znači da daješ maximum? Kako se očituje ta tvoja maximalna ljubav? Kad ju grliš onda ju JAKO stisneš? Daješ joj debilne nadimke i nikad ju ne zoveš imenom? Ne razmem...

pa kako se ti osječaš kada u nečemu daješ sve od sebe,svoj maksimum, dali znaš to? da li ti je važno da drugi to znaju ili ti je diviljno samo spoznaja da si ti to napravila. ja dovoljno poznajem sebe da mogu to reči, a to nije nešto što mogu opisati i/ili definirati, to je skup osječaja, djela svega

Davanje maximuma osjećam jedino kod fizičkih aktivnosti i iscrpljivanja tijela. Kod ljubavi mi je pojam davanja maximuma neshvatljiv. Zapravo me živcira kad ljudi govore kako se daju do kraja bez kalkulacija. Ukoliko ne kalkuliraju, kako uopće znaju koliko su dali. A osim toga...moj maximum (šta god to bilo) je nekome sitnica nevrijedna spomena a nekome nesaglediva gomila pretjeranih osjećaja...ah...

slažem se, ali u svemu je moguče dati maksimu, i u osječajima i u čisto fizičkim stvarima.