postumno

Znam prepoznati kraj Hrvatske u kojem se kafić nalazi. U nekim županijama vrlo precizno. Pygmalion krčmi uz cestu. Možda vam se čini da je upotrebljivost ovoga (a zbog implicirane metodologije razvoja te vještine i sam razlog za ponos) u ovom slučaju dvojbena, ali to znači da nikad niste podigli pogled s ruba šalice i ostali zatečeni, autostoper izbačen na nepoznatoj zaobilaznici. Niste? Jeste? Nda...

Ustroj mojeg uma po prirodi je sve samo ne analitičan, moja je domena sjena, voda, introspekcija, žensko načelo, yin, bleeding hearts and artists, noć. Za ravnotežu trebam sunce. Zato pomno gledam. Krčme su prepoznatljive zato što ih oblikuju iste lokalne preference, isti tip ukusa, isti tip pomanjkanja istoga. Napokon, isti dobavljači knaufa, stolica, opreme. Konobarice su lokalne djevojke. U restoranima žene. U krčmama udovice. Alubravari su izučili zanat kod istih majstora. Ponuda voda je regionalno uvjetovana. I sokova. Alkohol rijetko pijem. U krčmama su lokalni ili manje lokalni gosti koji nose iste mirise, koji su pomiješani s mirisima u zraku, a oni su tako prepoznatljivi i tako različiti. Dovoljno je da se odvezete pedesetak kilometara i promijenit će se. Tragam za suncem u mirisima posjetitelja krčmi. Optimizam je pohvalna osobina. Pohvalite me dakle. Trudio sam se. Izmičem onoj kletvi... znate, ono "people are strange when you're a stranger". Dio mene ipak i dalje voli to što ostaju stranci. Familiarity breeds contempt, a ja sam humanist. Smijete se ceriti, i ja se cerim. Jako. Vidi se kako su mi se razmakli prednji zubi. Znam, vidim si njušku u velikom staklu kafića iza kojeg sporo promiču automobili.

Odvraćam pogled s konobarice i gledam TV. Desperados. Me gusta cantar el sol. Uskoro će devet. U deset bi trebalo obaviti neki posao ako pošalju. Stojim trenutak pokraj auta, osjećam kako mi se na dvodnevnoj bradi formiraju kapi. Zatim otvaram vrata, sjedam bočno, s nogama van auta. Tražim CD u džepovima nad sjenilom i čekam da svjež jesenji zrak s vjetrobrana odnese tragove disanja psa.

Provincija sa sobom nosi visoke stupove rasvjete samo na križanjima glavnih cesta i sada kad sam ga prošao cesta tone u mrak, uz tek poneko svjetlo uz dvorišta seoskih kuća s malim prozorima. Sjetio sam se ulične rasvjete iz prošlosti, na drvenim stupovima, bijeli plehani tanjuri za sjenilo i stakleni balon oko sijalice. Nostalgiju smatraju slabošću jer je adiktivna. Doista, slabost je kao što su slabost vino ili žene. Nekontrolirani produžetci strasti. S druge strane (što je možda relevantnije s obzirom na perverzni užitak koji izvlačim iz ovog nepisanja), vrijedi pamtiti kako je i svaki savjet tek jedan oblik nostalgije, te je dijeljenje savjeta poput izvlačenja prošlosti iz otpada, prošlosti koju prebrišemo, prelakiramo gadne dijelove i recikliramo je, pripisujući joj veću vrijednost od one koju stvarno ima. Čak i ako je to prva napisala žena. Možda čak dijelom i upravo zbog toga. Čak, možda čak, dijelom. Mrle modifikator. Oprostite. Takav sam. Gajim iluzije o postojanju točnosti, a ne znam je dohvatiti. Zato sve što izgovorim prigušim, sve što napišem pišem neupadljivim fontom, svaka moja strast nosi sljedovanje blaziranosti u rancu, svaka misao patinu sarkazma. Za svako djelovanje postoji protudjelovanje. Jednako, suprotno. Kad tweakam fotografije vraćam svaki klizač na pola prvobitne vrijednosti modifikacije. Zatim na 25%. A zatim na cijelom layeru smanjim postotak vidljivosti na 50%. Pa na 25%...

Znao sam se ponekad skinuti posve gol i zaroniti u neke strasti. Da. Ponekad. Vjerojatno ću opet. Za očekivati je. U međuvremenu mir nadomještam silama koje uravnotežujem. Jednakim. Suprotnim. Ili barem približno tako nekako. Ako lažem, a lažem, i to svjesno, svjesno u mjeri u kojoj sam u stanju biti svjestan smisla sljedeće rečenice - to mi pruža utjehu da lažem tiho. Za svaku moju misao postoji u umovima drugih ljudi prosjek suprotnih misli koji ju čini jednako lažnom koliko i istinitom. Jednako. Suprotno. I ljudskom biću, budimo iskreni, nepojmljivo.

Znate li zašto sam parafrazirao ono o savjetima i nostalgiji? Da umirim one koji ne vole pripovijedanje koje nije svrhovito, riječi koje nemaju odredište. I opet parafraziram, jer oni koji su vrijedno čitali školske lektire usvojili su još kao djeca kritiku angažirane umjetnosti (samo se vi cerite, i ja se, kao što već rekoh, cerim kroz razmaknute prednje zube koji se više ne vide u staklu kafića ali mogao bih ih vidjeti ako se iskesim u retrovizor... evo).

Ovdje se tijek misli prekida jer ulazim u dvorište. Povlačim ručnu na travi kraj pseće kućice i auto proklizava do samog vinograda. To ja uvijek tako jer sam pustopašan mladić i avanturist po prirodi.

Idem popiti malo mlakog mlijeka, čujemo se. A ako pronađeš vremena, ugledaj me kao duha, slabo vidljiv odraz u staklu omiljenog kafića. Stranca, stranče. To je dovoljno.

nemoj me zajebavati....:)))

dogovoreno. :)

Hitklif?

uf.. ovo je zaista bilo gušt za pročitati.. laku noć Pajkić.. savršeno za završetak dana.. hvala..

hahaha...hfjfjfhfj..rekla bih ipak:))

Gradski i lokalni kafići su moj domet :-)).

m da...i ja svakako ne zelim vidjeti neciji odraz u staklu..koga nema..buahahaha:))

lol@neid... nah, I don't care much for hitting cliffs - been there done that, y'know... ;D

vot?:))

to je ok šifra, ionako je lakše vidjeti u staklu kojeg ima, tako da bi, kad bi te slučajno morila želja da vidiš nekoga u staklu kojeg nema, to lahko moglo biti frostrirajuće... ;D

u

zijev:)))

Moj naklon, Pike!

....sve što napišem pišem neupadljivim fontom, ...i tako u kasnoj noći...uhhh ali nema ti spasa otkriven si...:DDDD

btw predivno kao i uvijek:)

eto... zašto me uvijek rastuži, senzibilan muškarac?!...