otrovni web log..

Ako sutra ne želim poletjeti,
ako ne želim više biti vjetar tvojim jedrima,
i ako me ugasi kiša
pa ostanem samo tanak dim negdje u zraku.
Možda su snovi načinjeni od stakla
pa se zato tako brzo razbiju,
a vrijeme nam ne daje ni trenutka
da ih ponovno u cjelinu složimo.
Još uvijek si ovdje, dragi NEMIRU,
kako da te odvojim od sebe bez žaljenja,
kako da ti zatvorim vrata
i ne dočekam pred njima iduće jutro?
Još uvijek nesvjesno brojim korake,
koliko ih je već dosada izgubljeno, neznam.
Netko će ih zasigurno pronaći,
netko koga će privući ista ova kamena cesta.
Pitaš li se, ima li za oboje mjesta?
Netko će od nas morati otići,
ne tjeraj me da biram strane
jer dobro znaš da je nepotrebno.
Idi sada, dragi NEMIRU,
idi i ponesi svoje korake,
ne ostavljaj ih na putu
jer znaš da ih neću tražiti.
Ureži ime u moje stihove
ispleti im krila i pusti da polete,
na lica im stavi osmjehe,
u svome sam svijetu još uvijek dijete...
I ti to znaš...

lijepo je zadržati djete u sebi, onaj dio koji ostaje zauvjek dijete, koje se može radovati, koji može preboliti tugu i krenuti dalje