otrovni web log..

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavija dušu, čeznemo za svijetlim likovima....
zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanovnika.
Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi,
zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetanog u proljeće na
proplanku svjetlosne planine. Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili
plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost.
Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna.
Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umorna sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine.
Umorna sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime nekog čovjeka, koji diše prvi dah do moga.
Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći?

zašto pišeš MI?

ja i još netko..

dobro te je puklo

Na kraju gnjeva i na kraju duge, na kraju samoce i tuge stoji tek jedno drugo ljudsko bice, koje pruza ruku i nudi svoju ljudskost - Vasoj ljudskosti. To je najvece blago - i jedino, koje cete zaista pronaci na kraju beskonacnosti i na kraju umora...jedno ljudsko bice. Zelim ti snagu. Zelim Vam snagu. Zelim vam snagu i srecu, od srca.

novo biće..nevino..to svakako..