postumno

Poželi li itko sljepilo grančice primorskog hrasta sive s lišćem u očima kad šibaju trajno u rano ljeto po plavim plavim očima. U šikaru, brzo u šikaru. Da uloviš dah, da uloviš tren, da pogledaš oči u tamnoj vodi uz škrape, u vodi uz škrape pod selom. Kasno je i ne čuje se stoka u štalama i svjetla su rijetka i žuta i gledaš vrijeme kao svijetlu crtu u zavoju daleko prema petlji i hvataš se za svako svjetlo na crti, kupuješ nekoliko udaha, iz štala se osjeća vonj i narančasta svjetla pod plehanim tanjurima grizu u noć ka svjetlu prema petlji kao psi što im u oči upiru automobilska svijetla, nijemo bijesna i uplašena zaliju te dok posrćeš uz rub dvorišta ka svjetlima ka svjetlima ka petlji gdje vrijeme ide i auti idu kroz prostor dalje od ove more o neprolaznosti, od žutih svjetala i žutih brkova jutrom oko štala. Lažu. Tamo vrijeme ide a tebe lažu, uljuljkuju te, da ti meso omekša, da počneš pričati o mirisima djetinjstva, da sanjaš medvjeđe kože, kamine i drage Klementine s punđama i polkadot haljinama, cijele dane ti lažu a noću te smiješcima pokrivaju i biljcima i žutim platnenim plahtama i ponjavama dok ti od topline i žutog svjetla ne omekša duša i um i pluća i ne prime te se dobroćudne bore od razumijevanja, uzajamnog razumijevanja, poput svilenbuba iz svemira, iz vremena, bez vremena, s bremenom stalnog vremena iz kojeg su isisali istine za police nad kaminima, za iluminacije u poglavljima za udice u dolazećim vremenima za Waitapu od umora, za zidove okrečene dužnošću, za preteške čizme i skrivene otke za guljenje priča iz sentimentalne potke za sutra za poraženu Janis i njezin fucking same day, fuck her, Škrape. U škrapama bivše: ljubavi, ljeta, vjere, košulje, dani, plastične pločice brojeva hotelskih soba, noževi, rana buđenja, svjetla gradskih parkova u zimskim noćima, svjetla brzinomjera s rukom neke žene na koljenu, s niskom naoblakom, uredskim priborom, maglom u Gorskom kotaru. Jedanaest je sati. Radio Zagreb, prvi program. Čuče. Nove ko stare, dani ko dani, dan do dana kao dvije škrape crne uz obalu podno brda uz selo s cvrčcima zelenim u svakom suhozidu, strast do strasti iz dana u nizu i kuća u nizu uz Ksaversku kao u Londonu kao na stijenama uz drugo more kao blatne rupe uz rijeku dana, škrape kao dan do dana crne od ponavljanja, teksture, ne kreacije, crne škrape, škrapa do škrape. Lome noge, pazi. Ne pričaj o labudima s Vltave, ne bori se da doživiš jučer i ne pričaj s nepoznatima, vjeruj samo svojim očima, ne i njihovim ogledalima podlim s baroknim ukrasima, odijelima i uskim čvorovima... dah je kratak, u plućima je rastaljeno olovo, nije to bez vraga, mora da ti je još nešto u očima čega nema u danima i zato čuvaj noge, pridržavaj se, klizi prstima, klizi grmovima, ne trči strmo ka vodi, crne su škrape dan do dana i lako je poželjeti sljepilo i slomljene noge, medvjeđa krzna i krmeljive dane na proplancima od svih opjevanima, s dugim bijelim svjetlima što tek u noći kasno odlaze petljom ka novim morima. Morem će biti lakše, morat će biti lakše, morem do mora, s vodom za ogledalo plavih očiju. Znojan sam. Puštam se tipkovnice kao onaj Francuz u Lisinskom svoje čarobne harmonike.
Hvala, bili ste prekrasna publika.

i..jebote koliko slovaceta hipnotiziraju tako nehyphenatizirani...:)))

jel sad da udahnem?...ahhh lijepo:))

(a onda, podsjetivši se naravoučenija tog rafala gore, zajauče potajno "jebenti kako sam se osalio i zakrmeljio u tih par godina") ;D

Balkon, kava, cigareta i nešto bez vidljivih ulomaka. I medvjeđa krzna. Jedino je ponedjeljak suvišan :)