postumno

Bilo vam je to vako. Ja sam gledo kako je Val Kilmer u banani, Duggy je gledala kako mi mrknut trokutić čardaša koji je promenil dizajn pakiranja pa ga nisam mjesec dana mogal nać tam u diskontu u Rovinjskom Selu sa klupskog stolića, lektor nije gledal niš jer se uhvatil rukama za glavu i zažmiril osjećajuć se krajnje malen i neshvaćen u bespućima moje zavisne rečenice što nas vraća na slijepog lijepog Vala koji je, premda je to u ovom trenutku teško naslutiti, bio središnja tema ove rečenice, a moj je stražnji prozor gledal na malu njivu iza kuće na kojoj je ostalo uglavnom nešto malo mrkve i peršina tako da ju možemo u potpunosti zanemariti ko kilometarske opise iz Šenoe.

Ja sam slagao složene rečenice da se ne uhvatim ljute prepečenice dok u bekgraundu procesuiram kak da kažem to kaj mi nadošlo da velim. Ili obratno.

Uglavnom. Zvrcnem ja Robija, reko sad je subota, doma je, a nikak skočit platit onih par kubika drva za ovu zimu. Veli da je tu na njivi odma uz cestu. Nabacim jaknu i odem. Kulj. Provincija je guba. Ljudići su blizu. Rade uvijek iste stvari. Usput otkinem malo lovora tam na zavoju, potrošilo se doma. Pada mrak. Nije ovo neko tam zabito selo, mi imamo uličnu rasvjetu. Dva komada. Jedan stup je malo nagnut. Lijeva se svjetlo onak žuto svježe uključeno niz drveni nagnuti stup (F voli popit a tu mu je vinograd iza kuće, garant je traktorom zveknul…)

Val je bio slijep. Onda je došla koka iz New Opatije i pala na dupe kako on duševno vidi svoj slijepi lijepi svijet i pun kurac oševljenja iskrca na pljuščinu koja dere po nekoj ruševini u koju su zdimili.

Val: Pomno slušaj, beba. Jel čuješ kako šuškavo šumori mež gredama, plinkavo plonka po penđerima, ćirilićki citno cipi po crijepu, melodiozno mrmori među mokrim granjem mandragorinim?

Koka iz New Kolumba: Jebote kak si ti duševan. Oš guze?

E, sad… Valoviti je, naravno, imal ispriku za svoju duševnost. Slijep. Hodaš sporije, slušaš pomno, njušiš. Opipavaš. I tako, zaista iz nužde čuješ više, njušiš više, osjetiš više tekstura u svom svijetu. Prisilno propalziš sporije uz sasvim male stvari i poklanjaš im pažnju. Oni koji nisu slijepi mogu to brže. Trijaža pragmaticizma. Slijep čovjek pada preko cigle na cesti. Neslijep ne pada.

Ipak, to ne znači da svi koji nisu slijepi žive u istoj brzini. Ni slučajno. Postoje manijaci koji prožive život u kaplji vremena i manijaci koji prestižu svjetlost s horizontom vječno sažetim u točku. I svi mi ostali, razasuti negdje između.

Ja sam uglavnom nešto ispod neutralne točke, iako je to relativno, jer… dobro, moja je percepcija da sam nešto, ali ne predaleko, ispod prosjeka brzine življenja, nulte točke između krajnosti dva oprečna hendikepa. Oni koji pregaze svijet i ne primjete ništa od brzine i oni koji se miluju s molekulama neke beskrajno male kriške svijeta u kojoj provedu svoje vrijeme.

Zavodljiv sam malo sporijima koji koketiraju s nešto više brzine i malo bržima koji žele malo širine vidnog polja. Jednako tako, i sam posežem na jednu i drugu stranu toliko koliko sam u stanju. Treći je hendikep u toj imaginarnoj aritmetičkoj sredini. Savršena osrednjost i savršeni balans. Ekstremi su seksi, ekstremi su devijantni.

Kad smo već u filmu, sjećate se kako se u Highlanderu zvalo ono kad preuzmete životnu silu, moć drugoga? Quickening. Ubrzavanje. Plus na ljestvici skale muškog načela.

A od čega zaziremo? Od ekstrema koji je van našeg poimanja. Kao dominantno usporeni mogu se ponekad usporiti do zavidne razine, ali teško postižem izrazito brza razdoblja. Zato se manje plašim društva onih iz Eustahijevog klana. Oni me mogu pošlepati mali dio puta, ali nema straha da ću upasti u bezumnu akceleraciju. S druge strane, oni perceptivni, oni koji gledaju duboko, osjećaju bogato, čuju van normalnih opsega… oni djeluju na mene. Trajno. Tako da se teško vraćam u točku s koje se da viriti na obje strane. Uz njih ostajem dulje jer su više moji, ali okružen njima rapidno gubim opcije.

Optimum bi bio samo što veća amplituda, sposobnost da posjećujemo oba ekstrema. Tko zna ima li takvih ljudi. Bilo bi zanimljivo vidjeti nekoga takvog. Nekog tko doista ima iskustvo na oba kraja odgovora, pravo neposredno znanje o oba ekstrema. Nda.

u jbte! ovo bum cijelu noć čitala i nakon mjesec dana još niš nebum kontala...idem probat! Možda jednom uspijem ;DD

Kad već spominješ filmske asocijacije, meni sad pada na pamet jedna televizijska, ona jedna genijalna, prastara serija u kojoj neko čeljade veli drugom čeljadetu "Poteci, der, polako pa da brzo stigneš". Kak se zvala ta serija, ti vrapca...?

baš si ovo savršeno napisal... :)

eh da..."Tko zna ima li takvih ljudi" pod tko odgovaram: svaki psihijatar."Bilo bi zanimljivo vidjeti nekoga takvog" - preporučam jednodnevni izlet Ugljan, Vrapče, Popovača, Jankomir il tako nešto tome slično. Mislim da ih najdeš pod bipolarni poremećaj ;DDD

xexe... vega, da nisu prosjaci i sinovi? .D

Nisu prosjaci i sinovi, nešto starije od toga. Ovu rečenicu govori neki stari Turčin. Mislim da je serija još uvijek bila snimana crno-bijelom tehnikom... Hm, a ti možda tada još i nisi bio na ovome svijetu, sorry! :-))

nope, joh. u tome i jest poanta. zadržati svijest o tome što radiš, što ostavljaš po strani, što propuštaš dok od nečega grabiš maksimum. speed is nothing without control, rekao je jednom Platon ili autor reklame za autoamortizere, ne znam sad točno... ;D

a ono, moguće je. možda je iz onog Melrose Placea, to smo rado gledali u osnovnjaku... :D

Moja stara se sjetila: "Karadžoz".

btw...te amplitude mi je supač zvat tobogan :))

svijest procjenjuju drugi koji život ne provode na toboganu. (a ja baš zapela za psihijatriju ;)) štela sam reć - drago mi je pajk ja sa johhanna :) mislim da smo se već upoznali jel ;DDD

lol. koji su to netoboganski. ko ih šljivi, da ne bi rental tuđe mjerne skale za svoj život, posebno od onih koji si utvaraju da znaju univerzalnu mjeru za mjeru. nek si ga mjere kolko im drago, meni ga ne buju dok me u naopaku košulju ne vloviju ;D

ccc...i jopet isprika! ;) s mjerama u kontekstu duševnoga ;)) malo introvertiran pa se klasičnim metodama ne vidi baš sve! :DD

pa sad... ak ti znaš glede čega se ispričavaš već imamo 50 % a to je čist solidno :D

čuj...slow i nije problem, vjerojatno je meditacija (to ti je ono kad se nakon preveć pive zvrneš na leđa i svjesno kontaš da l si još živ ;D )ta krajnja donja točka

čitam po drugi put,pa ću onda pokušat nešto smisleno složit u koment.ak ne padnem sa stolca prije:D

balahala...nakon mene kaj got napišeš... ;))

oni dolaze(kurvini sinovi..jebate od sveg men' štulić padne na pamet):(

prigodna, nema šta! (ak niš drugo bar glede komentara ;)))

ne,mislila sam na te ljude,ako postoje..ovi sa oba kraja odgovora..sposobni z amplitudama :O

korisnica malo sam balahala.hm sliježe ramenima.duboko zamišljeno pogledavajuć u daljine... a boji se visine malo više neg dubine:)help me,somebody!

Očekivao sam neke aliene u tom tvom tekstu Pike i doživio sam teško razočarenje shvativši da ih nažalost nema :))

kak nema TJ, zaboravljaš da ja imam i bugarsko državljanstvo... ;D

... meni bi bilo neugodno, da sam ovoliko pametna...:D...a ti plivaš, ko riba, nesvjestan svoje grabežljivosti...;P-ajki, Pajki...

kegod, kakav ajki, kakav rajhimovski, pa taman sam si kavicu skuhal i prvu rundu raženih pogača šišnul u peć .O

Koka iz New Kolumba: Jebote kak si ti duševan. Oš guze?
..........hahahahhahahahahahahahahahah pikeeeee:)))

ok pročitala..(btw.nakon brisanja monitora od kave..khm:P)..dakle amplitude..raspoloženja...ooo zašto ste svi tako proročanski,u sinkronicitetu,upravo se bakćem sa jednom takvom amplitudalnom osobom:))