x2
First Blood, part 4: White Wedding
Dah mu je bio sve kraći dok je koso prtio zapuhe snijega na uzbrdici...
iza sljemena je šuma, do rijeke je još svega koji kilometar, no u vjetru
koji je brijao u pravcu njegovog kretanja ležao je težak vonj,
nedvosmislen. Konji, psi, barut, ljudi.
Ralje u mesu, ralje pred izbezumljenim okruglim očima životinje, gubica
puna tople pulsirajuće krvi.
Hrtovi su se pojavili na hrptu brda za njegovim leđima nekoliko trenutaka
prije no što je zamakao preko vrha grebena i strastveno lajući pojurili
novom snagom ugledavši plijen. A njegova je snaga kopnila. Osjećao je
kako mu mrski lavež steže gorući dušnik pod krznom, teško bubnuo preko
ruba u blato staze koju su koristile drvosječe i zacvilio poput šteneta.
Oštar mu je kamen ozlijedio mišić plećke i od sada će svaki skok značiti
novi dodir vatre na plećima... tekuće olovo u grlu, vatra na leđima,
vatra u raljama. Strah. Jedan je od hrtova ostao natapati krvlju snijeg
daleko u nizini, isječenih prsiju i vrata, no naučio je lekciju za pedalj
izmakavši očnjacima drugih dvaju uigranih pasa.
Krv je poskakivala, krv je pisala žurne nedovršene poruke u kutu podno
jasli.
Vrtio se na tlu pokušavajući zubima dohvatiti vlastitu plećku. Trenutak,
dva, čitava vječnost za dugonoge aveti koje su poput grabežljivih ptica
nadirale bijelom poljanom.
Meso se jalovo otimalo. Meso se otimalo ždrijelu, svilenkasto, sjajno,
toplo.
Niz blatnu strminu ispresijecanu tragovima traktora, ka rijeci, već se
nazire kroz rijetko drveće... Zvuk udaljenog hitca dugo je letio nad
vrleti, čujan sve do vremena kada se mljaskajući zagubio negdje među
borovima daleko na istoku.
Oči su se posvuda gasile na slami, oči su se tražile među raljama.
Teško tane gnjecnulo je u blato na obali, nekoliko metara pred njim,
odbacivši u zrak nekoliko kapi, jedan veći i nekoliko manjih komada
mulja. U idućem je trenutku pljusnuo u rijeku. Ledena mu se voda teško
uhvatila krzna, matica je bila jaka.
U tor su nahrupili ljudi, ljudi s vatrom, vatra je smudila krzno, barut
je rezao krv i lijegao na zidove.
Drhtao je i teško dišući tiho režao svaki puta kada bi mu kroz pukotine
na svodu pećine do nosa dospjeli isprekidani odlomci ljudskog govora,
lavež... a zvukovi su se uporno vraćali, sad s jedne, sad s druge strane
rijeke, iznad same pećine. Ulaz je bio pod vodom, psi nisu mogli naći
trag i hajka se neprestano vraćala do mjesta na kojem je ušao u rijeku.
Padala je noć, a vatru u plećci zamjenjivala je tupa bol i obamrlost.
Tamna su krzna lijegala među bijele kovrče, tamna su se krzna luđački
trzala u zraku bacajući groteskne sjene, tamne su sjene tulile plačno
među već utihlim runima.
Kada je ponovno otvorio oči ugledao je svjetlo u vodi na početku pećine.
Bilo je sunčano jutro.Isplivao je na obalu. Bijeli je zec prtio čistinu
na početku visoravni. Snijeg je blještao. Nebo je bilo posve plavo, poput
različka, bez ijednog oblaka. Snijeg se topio na izloženim granama borova
na obodu šume. Laganim je kasom krenuo ka udaljenom zecu, no on je u
nekoliko skokova nestao u šumi. Sitan je led sipio među drvećem. S grane
mu na ozlijeđena leđa padne hrpica snijega i on odskoči poput opruge,
zbunjeno se povlačeći unatrag, pogleda podignuta ka krošnjama, naćuljenih
ušiju.
Ljudi su stajali između baruta i hladnog ljubičastog svitanja, ljudi s
vatrom, vatra mu je ušla u oči, vatra mu je zasjala na gubici orošenoj
svijetlom krvi, krv se čovjekova pomiješala s krvlju ovce, u oči mu se
vratio odsjaj tihog hladnog svitanja.
Među visokim borovima mjestimice bi se na tlo sasula poneka gomilica
snijega ili se poput zavjese sasula s grana uz blago šuštanje, iskreći
kad bi je kroz krošnje uhvatio trak sunca. Znatiželjno je ukrućenih nogu
krenuo ka hrpici snijega koja je pala u blizini. Sunce je bilo visoko na
nebu i šuma je odjednom bila puna snijega, sipio je posvuda, a njegove su
se osjetljive uši pomicale sad ka jednom, sad ka drugom šumu dok su svuda
među tamnim deblima svjetlucale blistave zavjese. Zaiskrilo je tek stopu
ili dvije od njegove njuške i on skoči, škljocnuvši zubalom u prazno i
meko se dočeka blago razmaknutih nogu. Rep mu se poče blago njihati,
lijevo, desno. I malo brže. Naglo potrča ka rubu šume gdje su se plave i
zlataste malene zvijezde suludo množile i zatim naglo promijeni pravac
skočivši u sniježni plašt, još jedan i trk, brži, pa isprekidan s
nekoliko visokih skokova.
U bijelom je vrtlogu sretno skakala velika tamna životinja. Bližilo se
proljeće.
(uz zahvalu Maxu Brandtu za inspiraciju i neke ugodne sate provedene uz
njegov roman krajem sedamdesetih)
10.01.2006. 02:27:59
Ukupno 34 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Pjega II, Zimsko gostovanje
Sunce i malo umora, pomisli.
Svaki joj je osmijeh krio gomilu sunca, kao kad žaračem potakneš
zapretenu vatru, stotine iskri u trenu zaigra nad tamnom korom i nestane,
ostavljajući čovjeka zadivljeno zagledanog u narančaste tračke sjaja
vidljive tek ponegdje.
Jednog je jutra pomno prošao crtama njenog lica. Bilo je takvo jutro.
Neutralna svjetlost. Uzak fokus, analitički, drveće bez šume, linije van
konteksta, promatrač na trenutak odvojen od ushita. Iznenadilo ga je, kao
da je po prvi puta vidi. Rekla je da joj je frizura oduvijek takva.
Pamtio je neki odlomak Kundere u kojem su muškarci dijeljeni u dvije
kategorije - romantičari, koji oduvijek i zauvijek tragaju za ženom koja
će ispuniti cipele nekog imaginarnog, unaprijed definiranog ideala - i
kolekcionari, koji uvijek tragaju za novim i s vremenom lutaju sve dalje
od nekih općeusvojenih mjerila ženske ljepote.
I, premda je stari majstor bio vrlo oštar i ciničan prema oba modela, on
je oduvijek sebe svrstavao u ove prve i bio uvjeren kako je njihovo
traganje unatoč svemu iskupljeno nekakvom plemenitošću ideje... no ovo
dražesno sunce, tek mjestimice sjenčano umorom, ni po čemu se nije
uklapalo u lica iz sjećanja na mlađe dane, kao što se niti tiha mjesečeva
vila iz nedavne prošlosti nije mogla uspoređivati... a u tome je bilo
nečega što ga je plašilo.
Ne samo zbog sunca i mjeseca, premda je kontrast bio tako jako markiran,
toliko izrazito shematičan da je bilo gotovo komično... već zbog toga što
se činilo nepobitnim da je počeo tražiti predjele koje nije posjetio,
nova lica, nova tijela, nove osmjehe i nove riječi... Hepo kockice za
emociju, kickstart za umorne putnike...?
Priča o vampiru. Neumrli, buahahaha. Traži gotovu hranu. Tuđu strast za
vlastiti umor, tuđi entuzijazam za svoju blaziranost.
A romantika je suvereno stolovala u pričama u kojima je mladić nosio
svoju ideju, svoju želju, svoju vatru - iskovanu, prekaljenu,
nepokolebljivu, sjajnu, čistu, beskompromisnu, određenu... sebe. Jednog
sebe na dar najsjajnijoj od svih.
A onda opet... ljupkosti ima i na drugim mjestima.
Kolebao se. Brisao i ponovno kucao rečenicu o ljupkosti.
Može li biti grijeh što je u tamnosivom danu trajno ostala slika žene
crvene kose, obučene u tople boje zemlje, urešena s nekoliko iskri
izmamljenih malom pažnjom, osvijetljene osmjehom, pogleda uprtog u
zlaćane balone, indiferentne na promet do mjere da ju je valjalo vući
preko šest traka dok je ona zaigrano rasplitala žute vrpce.
Pitao se bi li fotografija oslikala ono što mu je taj dan tako
blagonaklono ostavio na dar. Činilo se natprirodnim. Dan nije slutio na
zaigranost. Dan je bio taman i siv. Ljudi su koristili praznik, no nije
se činilo da su ga slavili. A pred kulisom turobnog, hladnog i vlažnog
grada čitavih se nekoliko minuta zlatnim balonima razdragano igrala
lijepa žena.
Ni više ni manje od toga.
I, znate... nekako mi je drago da ste ostali u kućama.
Sebičan sam - ove su godine tri kralja samo meni poklonila ovu uspomenu,
a vi... osjetih tek potrebu da vam uz malo dječje zlobe izazovem zavist s
par nezgrapnih riječi, kopijom kopije mojeg poklona... :)
08.01.2006. 18:32:55
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Tko smo, odakle dolazimo, zašto smo ovdje i...
...ako se čovjek zaljubi u neku jako lijepu tetu u gaćicama i onda mu
baciš novine u kojima je njena slika kroz prozor, jelda da se on ne ubije
kad skoči za njima?
:DDD
Pomozite, moja roditeljska kompetentnost je na kušnji!!!
30.12.2005. 21:44:53
Ukupno 28 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Južnjačka utjeha
Hm.
Puna kada, ja malo promrzo od sanjkanja, pustim neki latino kvazijazzasti
(aka elevator music), nasapunam se... avaj.
Dograbim brzo to. Već sam se jednom kreno tuširat tekućim gnojivom za
fikuse, al ovo je stvarno ozbiljno... čitam: Comforting shower gel.
Utješni gel za tuširanje?
Utješni?
Kao: "žao nam je što niste odvojili vremena da pogledate koju bočicu
grabite u Konzumu, evo, za utjehu..."???
Hidratizirajući.
Ajd.
"with a hint of vanilla"
Hint? Koji hint, jebala vas Krašotica! Za koga, jebate?!
Rakuna kojem je u mladosti kombajn odnesal njušku?
Neprijeteljski nastrojenu naciju koja graniči s teritorijem zemlje u
kojoj obitava korisnik utješnog gela?
Amerikanca?
Ispirem. Usrdno. Bježim iz kade. Prvo pokušavam bježat. Onak ko Buggy kad
spava s njuškom pod repom a jela je jeftinu konzervu.
(Usput, Buggy je oduševljena, piči za mnom dok rastrojeno skakućem po
kući i liže me po listovima.)
Podsjeća me malo na ono kad onaj tvor trči za mačkom Silvestrom. Pepe Le
Peu.
Protumjere. Jeftina kolonjska. Afteršejv. Za vatrene, za vas.
Super. Sad mirišem ko Kinder Bueno koji je stajal na polici s WC
Sanitarom.
E da...čovjek ne može pobjeći od samog sebe. Sad tek u potpunosti shvaćam
mudrost toga.
Odem u sobu. On za mnom.
Ja u boravak, on za petama.
Dječja soba je mala. Za vratom mi je.
Na kraju se revoltirano okrenem:
Oprostite, jel vam se ja činim ko čovjek kod kojeg bi miris poput vas imo
neke šanse?!
Niš. Jebiga, manijak. Slutim da se sam glupo kesi.
Idem šetat po parkingu, bar bude se snijeg otopil pa lakše izađem s autom
sutra.
29.12.2005. 20:42:08
Ukupno 16 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Running On Faith
Pomislim ponekad kako je čudno... čudno čuti...gotovo sve što svakog dana
čujemo. Ponekad čak i sami izgovorimo. I uvijek pripišem te grube,
krmeljive, šepave riječi... strahu. No ne mogu ipak a da se ne zapitam
imam li prava donositi takvu prosudbu... riječ od čovjeka, riječ
varljiva, misao je samo moja, istina moja. Ništa više, ništa manje.
Kada... kad čovjek stane u podnožje brda na koje će se uspeti i upre
pogled ka usponu, oči mu poprime boju neba vidljivog samo s tog još
dalekog vrha.
Trebalo bi biti dovoljno. Zvuči kao da je dovoljno. Pitam se mijenja li
se išta ako... ako kliknemo te riječi ka vrhu, a jeka nam vrati neke
druge. Riječi manje vjere. Riječi straha. Vjerojatno nije sporno da smo,
odlučimo li da ćemo putem naći načina da rastjeramo oblake na vrhu ka
kojem smo krenuli, prešli i posljednju granicu razuma i komotno možemo
namignuti i čašom rizvanca nazdraviti Slowhandu koji prebire po žicama i
tiho nam, kao posramljen, vraća ukradene riječi
Lately I’ve been running on faith
What else can a poor boy do?
...
:)
27.12.2005. 02:16:43
Ukupno 16 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
plavi čovjek u plavom autu ode u plavi grad... :D
Otišli smo u starom autu u sasvim novi grad koji ni jedno od nas još nije
posjetilo.
Parkovi su... na posve drugom mjestu nego u gradovima koje znamo.
Ljudi su... drugi, možda čak drugačiji.
Oboje smo bili oduševljeni.
Oboje smo bili...drugačiji.
Pretpostavljam da ovakvo iskustvo ne mogu podijeliti svi.
Unatoč tome, vrijedi ostaviti podsjetnik onima koji mogu... :)
21.12.2005. 04:49:02
Ukupno 4 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
baubles, bangles and beads (slightly edited)
Baubles, bangles,
Hear how they jing, jing-a-ling-a,
Baubles, bangles,
Bright, shiny beads.
Sparkles, spangles,
My heart will sing, sing-a-ling-a,
Wearing baubles, bangles and beads.
I'll glitter and gleam so,
Make somebody dream so,
That someday he may buy me,
I've heard that's where it leads,
Wearing baubles and bangles and beads.
(Forrest, Wright & May)
18.12.2005. 18:14:55
Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Kuc-kuc
- Tko je?
- Ja.
- Ne znam vas, bojim se da ste pogriješili adresu, mislim da bi bilo
najbolje da odete.
- Ako vam ne smeta pričekat ću malo, kiša je, sva su druga pročelja
turobna, a adrese su promjenjive, pogotovo ukoliko dođe do smjene vlasti.
Bilo bi lijepo znati da ćete barem dati glas opoziciji kad dođe vrijeme?
- Razmislit ću.
- Više i ne tražim,
reče i uz smiješak sjede kraj dovratka paleći cigaretu. :)
17.12.2005. 05:02:45
Ukupno 3 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Pike's peak
Prešao bih ti rukom nad kosom, pokretom gotovo ravnim, poput ruke koja
krsti no nema dovoljno vremena, nalik sjeni krila ptice koju osjetimo tek
poput blagog lahora koji niti ne načne trenutak u sunčanom danu kojim
prođe.
Provukao se tijelom između tebe i zida zgrade kraj koje si prošla, zgrade
bez izloga, okvira pločnika, nevidljive za tebe, prolaznicu ukroz
prijepodne, samo povukao lijevu nogu ustranu, ukopao se, pustio da
prođeš, miris kože, jutarnji tuš, madež na vratu uz rub linije kose u
trenu kad se uvojak pomakao preko bijele kragne i već si u gomili, podno
spomenika, golubi, ljudi, mirisi, promet, ptice.
Često povjerujem sam sebi da više od takvih stvari i ne postoji, ne znam
da li zbog straha, manijakalne težnje savršenstvu, ega, svega zajedno...
a trenutak u kojem mislim na te razloge prođe uvijek jednako brzo, ne
zaustavljajući se, među misli o golubima i prijepodnevima, izgubljen
davno prije podnevnog topa koji me zatekne na nekoj kavi, najčešće s
nekim s kime sam nekad bio blizak pa utvaru bliskosti močimo u čaj ili
grickamo uz kavu obuzeti snažnom željom da konfekcijskom keksu izmislimo
neki sasvim osoban miris i okus, negdje daleko od samouvjerene i
samodopadne vanilije i kokosa.
14.12.2005. 02:31:06
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Pjesma o strancu
Istina, svi ti muškarci dijelili su karte
svaki pričajuć' kako s kartama je gotov
Kad ponudila bi mu utočište
Znam takve ljude
Teško je za ruku držat bilo koga
što k nebu tek na predaju je pruža.
Skupljaš jokere što za sobom je ostavio
shvatiš kako ostavio ti je malo
čak niti smijeha
Kao svaki djelitelj čekao je kartu
kartu jaku, kartu pravu
poslije koje dijelit više nikad neće morat
Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži
Još jedan što spokoj pred san traži.
I oslonjen na prozor tvoj
reć' će jednog dana kako volju si mu
oslabila ljubavlju i toplinom utočišta
I uzet će iz novčanika
vlaka stari vozni red i reći
Rekoh ti kad dođoh da sam stranac
Rekoh ti čim dođoh da sam stranac
A sad opet novi stranac moli da ne gledaš mu snove
ko da trag su tek što ostavi ga netko drugi
Njeg' vidjela si već i prije
zlatnom rukom kako karte dijeli,
rukom što sad cijelu izjeda je hrđa
I igru svoju za sklonište je voljan mijenjat
Da, za sklonište je znanu igru voljan mijenjat
Pogled mrzak ti je na još jednog
umornog što spušta karte
ko svetu igru da na žrtvu nosi
I dok snima svojim riječ pred san još traži
za leđima mu put već vidiš
poput cigaretnog dima što za njim se vuče
Put se njegov za njim dalje vuče.
Kažeš mu da uđe, sjedne
tad vidiš, sklonište je otvoreno
za njim vrata zatvorit se neće
Stavi dakle ruku na vrata puta samog
Otvaraju se, nemoj imat straha
Ljubavi moja, ti si ovdje stranac
Ti sad ljubavi si ta što tu je stranac
Znaš, čekao sam, siguran da
srest ćemo se međ našim vlakovima
Kad vrijeme je da opet vlakom krenem
I vjeruj, nikad plan ni ključ ne držah ja u ruci
odgovor što pružio bi na to
ili odgovor na nešto, išta drugo
Dok riječ na riječ on tako niže
ti ne znaš što sada želi
On govori,
ti ne znaš što još želi.
Daj da nađemo se sutra već
na plaži, podno mosta što
na bezimenoj rijeci nekoj grade
Tad odmah ode sa perona u
toplinu spavaćeg vagona
I shvatiš da tek utočište novo hvali
Shvatiš najzad da stranac nikad bio nije
Kažeš, dobro, most a možda čak i prije...
...
Istina, svi ti muškarci dijelili su karte
svaki pričajuć' kako s kartama je gotov
Kad ponudila bi mu utočište
Znam takve ljude
Teško je za ruku držat bilo koga
što k nebu tek na predaju je pruža.
Skupljaš jokere što za sobom je ostavio
shvatiš kako ostavio ti je malo
čak niti smijeha
Kao svaki djelitelj čekao je kartu
kartu jaku, kartu pravu
poslije koje dijelit više nikad neće morat
Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži
Još jedan što spokoj pred san traži.
(Leonard Cohen)
07.12.2005. 03:31:06
Ukupno 15 komentara
Jesam li Sam?
Samo mala bilješka.
Uvijek iznova ista tema na kojoj osjetim da je to to, ono na što se
uvijek spotičem, ono preko čega je teško proći, teško je ukopati se tako
da možeš mirno reći da je čitav svijet u krivu, nasađen protiv dobrih
stvari, nasađen nakazno, protiv ljubavi, sije nam strah putem, prisiljava
nas da se pokorimo, ustupak po ustupak, od života kakav bi vrijedilo
živjeti do života u koji nas sabijaju.
Gavranov Zaboravljeni sin, najžešća, razorna kritika, isto to, prekrasno
uobličeno, jako... mnogo toga, nisam mislio pisati bibliografiju teme...
samo igrom slučaja ranije nism gledao taj film... opet podsjetnik.
Neću pustiti da mi još jedno upozorenje promakne.
29.01.2006. 22:20:10
Ukupno 28 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Četiri dana mjesečine, Mjesec za krmom
Čuo je vrata lifta kako se zatvaraju za njom. Ustao je, pripalio cigaretu
i naslonio se čelom o prozor. Izašla je za minutu-dvije, a u koraku kojim
je prelazila ulicu ponovno je bila vidljiva naglašena samosvijest, čak
bahatost... prešla je ulicu i sjela u auto. Novi, sivi. Pomislio je kako
sivi auto nije nešto čime bi se čovjek trebao hvaliti. Impresioniralo bi
me da je svijetloplavi... pokušavao je nasmijati sam sebe.
Kava. I tipke.
Samo kava. I pogled usredotočen na mjesečevu mrlju, nisko, lijevo...
pomisli na prikladne stihove posve neprikladne pjesme.
Moon River, wider than a mile, I'm crossing you in style some day.
Vratio se i čitao priču od početka, zatim duboko uzdahnuo i otpio
posljednji gutljaj. Ruke na tipkovnici nervozno su podrhtavale nad
tipkama. Par slova, brisanje, ponovno. Ponovno.
Najzad nalupa:
Ovo nije dobro. Nije dobro. Pogriješio sam. Ne valja ovako iz trećeg
lica, bljutavo je, ima okus po općim mjestima... to nisu naše riječi, to
nije naš seks, to nije naša priča, a u priči nije naša priča... i sve što
ostaje je dokumentiran pokušaj estrangementa... posljedica greške u
koracima, priče ne valja tako naslanjati na svoj život, a posebno je
smiješno onda maskirati se u priči - ostaje samo maska, tijela izbrisane
osobnosti, riječi iz kojih je amputirana ličnost - tekst koji je svemu i
svima - stran.
Najradije bih te naprosto sačekao i razgovarao, no priča doista nije
pogriješila u jednoj stvari - udaljenost je među nama postala prevelika
za razgovor, premošćujemo je tek uspomenama i samo u ponekom trenu... i
moram...
Ustao je i ponovno otišao do prozora. Okrenuo se i ovlaš bacio pogled na
par dokumenata na stolu.
...moram ti dati elaborat na uvid prije sastanka :D
Brisanje.
...i moram naći načina da te približim.
Da te približim prije no što odem, pomisli u sebi. Ponovno pišeš
pizdarije. Daj više, in medias res... ak si plačipička nisi curica, xexe.
A očito nisi sposoban izgraditi priču tako kako si mislio da možeš.
Gorim u osjetilima. Živim u vrtlogu. Suptilnost, osjeti, mašta,
senzibilitet. Znaš to. To je ono što nas veže, to je ono u što nikad
nismo sumnjali, razlika je bila tek u tome što si ti sebi davno nametnula
ograde, a ambicija koja je nekad bila tek grana razuma za koju si se
hvatala proždrla te jednako kako nas poždere svaki okvir kojeg se predugo
držimo, svaka šablona, svaki skelet. Konstrukcija srasla s nama poput
onih željeza predugo ostavljenih u nozi, kanila u pacijentu. Svaki je
otrov lijek, svaki je lijek otrov.
Odavno nismo ona djeca. Na tebi su tragovi tvojih izbora, na meni mojih,
a tragovi mojih izbora u tebi i tvojih u meni postale su blijede sjene
koje nas vežu, dovoljne tek da ti i sada poželim pričati o mojem svijetu
poput gorljivog misionara pred potencijalnim preobraćenikom... neću. Ti
znaš sve što si o meni kadra znati, a nikada nećeš biti u stanju znati o
meni više no što si u stanju danas... a to je postalo... premalo. Naravno
da ovo vrijedi i u suprotnom pravcu.
Znaš, čitam ovo i čudim se kako je počelo nalikovati na Dear Jane
pismo... sentimentalac do koske... smiješno je...
Hej, baš gledam kroz prozor, mjesec se vidi tamo desno od nebodera, nisko
nad kasarnom... nije više pun, nedostaje mu maleni komadić, uhvatila ga
se sjena. Ističe mu vrijeme. Ali stvarno je lijep dan.
Vučeš me u mjesečinu, China. Vučeš me u mjesečinu sjećanjima na to s
koliko smo žara njome nekad ronili. Jezero pod mjesečinom. Prostrano i
duboko. Preronih ga. Nema novih zakutaka, nema novih uvalica i strmih
blatnjavih obala skrivenih granama vrbe kao što uz rovinjsku bolnicu više
nema skrovitih škrapa koje ne znam, koje bi bile nove... a kada u Rovinju
krenem uzbrdo ka kući više nema ulica koje nisu napučene duhovima i
svakom od njih hodam s uspomenom na neku drugu noć, neke su napučene
tolikim prolascima da u njih ulazim kao da vrtim kotač ruleta, iščekujući
tragove, glasove, miris kose uz mene, preuske cipelice, supijane
odsutnosti, plaha iščekivanja, strast, tragove soli na pareu. U Zagrebu
su duhovi ispeglali čitav grad i uzajamno se zaglušuju.
I sad, daleko od toga da nema ljepote, i nisam postao grub, ali pišem
nove stranice nekim novim perom. Pridao sam mu epitete sunca, donekle
nesumnjivo arbitrarno, no nije riječ o suprotnosti, jer suprotnost bi
značila čvrstu povezanost, komplementarnost... riječ je samo o nečem
drugom, nečem što je ostavilo svoj zametak u mojim danima daleko od tebe,
napučeno nekim drugim ljudima - i to je nešto o čemu među nama nema
smisla govoriti, mi ćemo zauvijek ostati u domeni mjesečine... na nekoj
od prethodnih stranica.
Na trenutak pomisli kako će ostaviti laptop i naprosto otići, no savlada
se. Bjegovi su posve beznadna metoda za svakoga tko je poželio otići,
predugo nam obilježavaju svaki korak etiketom bijega, a to ih čini
najsporijim načinom odlaska.
Ali današnje popodne neće gurati u priču, priča je, u spoticanjima i
uzletanjima, ognjem i tipkovnicom... ispričana.
Sutra prije svitanja stajat će kraj Orbana u Žminju, cupkajući u svojem
starom kožnom kaputu, čekat će da svjetla autobusa zarežu mrak pod
kaštelom, uzeti torbe iz prtljažnika, povesti za ruku svoje dijete i
smotati se s njime na sjedištu, lijevo, utonuti u drijemež. Negdje nakon
Pazina maleni će sneno otvoriti oči u njegovom krilu i reći: Tata... vidi
kako je mjesec gricnut... kao ona loptica od Duggy.
Spavaj, mališa... ti si jedna od zvijezda priča koje tek dolaze.
27.01.2006. 07:26:56
Ukupno 18 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Četiri dana mjesečine, Spoticanja
Pratio joj je liniju ruke, od ramena blaga sjena na leđima, u visini
križa duboka, meka, suzbijena narančastom svjetlošću iz sobe. Uvijek je
bio impresioniran načinom kako je držala tijelo, svatko bi drugi u takvom
stavu djelovao usiljeno, kao da pozira... ramena povučena daleko natrag,
stražnjica je i ovim cipelama koje gotovo da nisu imale petu bila jako
isturena, a nad krutim bijelim ovratnikom sjajna polulopta ravne tamne
kose. Glava joj je bila blago pognuta dok je gledala kroz prozor i,
premda nije mogao vidjeti vrat, znao je kako joj vratni kralježak sada
malo neprirodno strši, znao je kako bi se svjetlost iz sobe vjerojatno
uhvatila sitnih, neobično svijetlih dlačica nisko na vratu...
Prekinuo je tok misli i otpio gutljaj. Tek ju je sada prvi puta pomnije
zagledao, još se nije mogao odlučiti vidjeti joj lice, premda nije
odvraćao pogled... nije teško gledati ljudima prema licima bez da ih
pogledamo, nije to ništa nova - iz nedostatka interesa, zato što smo
zagledani u njihove ili, češće, vlastite misli, zato što je lica u danu
previše... ili zbog nečeg drugog.
Prije no što se zagledaju jedno drugom u lice, dok ga nose sjene na
njenim leđima, stražnjici, jakim nogama... bio je mali fragment vremena,
posljednja mjesečeva parcela, prostor za još jedan pad. U autu je okretao
misli, pravdao svoju želju, zatim ponovno uzlijetao na superegu... korak
na jednu ili drugu stranu, nitko pozlijeđen, nitko izdan, a želja je bila
tu, stvarna, neosporna, obostrana. Znala je da ju gleda. I zašto mu
ostavlja ovoliko vremena da je gleda s leđa. Plašio se da će time
negirati ono zbog čega je najviše želio doći noćas, dok je mjesec na
svome vrhuncu, no možda je to doista bilo upravo ono što trebaju, vrijeme
da se prikupi brzina, uroni duboko, duboko... možda će ga tada uzgon
baciti dalje no inače, ne negdje na razmeđu već tamo gdje je vjerovao da
još postoji neko "dalje".
Gledala ga je u staklu. Mirno, zamišljeno, gotovo odsutno. Zatim je
odložila čašu na prozor, otkopčala košulju, odložila je i iskoračila iz
suknje, bez žurbe, no i bez ikakvog traga plesa, zavođenja... uzela je
čašu i ponovno gledala kroz prozor. Mjesečina joj je zalila kožu, povukla
ga blago, kao da drijema na obali mora gledajući vodu kroz pritvorene
kapke, trepavica slijepljenih solju, dremljivo puten između topline i
maestrala. Dugo, lijeno. Do dna čaše, do kraja cigarete, do posljednjeg
nabora kože uz rub svijetle svile, do trenutka kad vlastita koža počne
gorjeti i ne preostaje ništa doli kliznuti u svježinu, ublažiti
nepodnošljivo usijanje. Najprije neobuzdano, dok tijelo nosi akumulirana
vrelina i šok prvog urona, zatim s prvim natruhama kontrole zaigrano,
najzad dugo, opušteno, ponovno posve nalik na sam početak, obalu je
zamijenilo more, no svježine nestaje i ponovno se javlja isti nemir,
ugoda počinje graničiti s boli, tijelo ponovno prisvaja pokrete, oduzima
kontrolu, samo za sebe žurno traga za posljednjim rubom u toplini koja
raste, mora ponestaje, od užitka ostaje tek tanak usijan trag i preostaje
samo još balansiranje, dug bjesomučan trk po usijanom rubu do vrelog
izvora i svjetlaci, bol koja nagoni na režanje i najzad, spaljeno nemoćno
tijelo na obali. S kipuće kože brzo nestaju posljednje kapi, a prvi
pogled kroz sol na trepavicama otkriva mjesečinom zaliveno tijelo i
želju, još daleku, vrijednu tek osmjeha s okusom soli u kutu usana
===================
Otvorio je oči. China je sjedila za sekreterom premećući papire. Laptop
je bio pred njom. Uspravio se na trosjedu. Bio je ukočen i blago mamuran.
Sunce je blještalo u velikoj sobi.
- Hej, Henry Miller se probudio!
Nasumično je pokušao potražiti splet kontrakcija mišića lica za prikladan
osmijeh.
- Koliko je sati?
- Jedanaest, Uspavana ljepotice.
Odložila je očale i okrenula se prema njemu uz zloban osmijeh.
- Nego...informacije radi, koliko puta si me namjeravao okrenuti da te
nisam toliko iscrpila, spalila i pljunula na obalu već nakon prvog puta?
Nasmijala se grleno.
- Mislim, malo je nedorečeno...
Smijao se u sebi oborivši glavu da ne gleda prema blještavom prozoru za
njenim leđima i počeo joj mahati rukom da uspori.
- Uh... čekaj, telefon... moram nazvati mamu, mali je kod nje, mislila je
da idem samo na piće u Rovinj...
Glas mu je bio tih i malo promukao, usta suha. Obavio je poziv u par
minuta, zahvalno klimnuvši kad je pred njega odložila veliku šalicu kave.
Otpio je malo mirisne Lavazze dok je ona spremala papire. Zaklopila je
laptop i premjestila se na fotelju. Imala je na sebi neobične zelene
hlače od muslina s preklopima na boku i končanu majicu iste boje. Čista
zloba, pomisli smijući se samom sebi, samo da bi mi sabotirala karikaturu
chanelluše u crno-bijelom...
- Nisam završio...
Pogledala ga je nakrivivši glavu. Usta su joj se napućila u nastojanju da
ne prasne u smijeh.
- Znam. Bila sam tu, sjećaš se?
- Priču! Nisam završio priču! Ma odi kvragu, neću te čut dok ne popijem
kavu, nije fer napucavat me ko mulca dok još spavam...
- Ma shvatila sam ideju vodilju, nije bed...
Strašno se dobro zabavljala, to je bilo očito. Izrešetat će ga podlo dok
je nemoćan i krmeljiv. Brzo je dohvatio šalicu i otpio velik gutljaj.
Bilo mu je krivo što je zaspao, bilo je još mnogo toga čega se nije niti
dotakao, želio je dovršiti priču.
- Akela, reče uozbiljivši se, bojim se da ti ja za pola sata moram biti u
Histrii.
- A, pa da, da... -zbunio se.
- Ma nema problema - reče podigavši se odmah - obučen sam, daj samo da
bacim malo vode u oči...
- Čekaj, kud skačeš... sjedni. Imam bolju ideju.
Poslušno je sjeo. Nije bio pretjerano siguran na nogama. Ustala je i
otišla u sobu. Po glasu je shvatio da se presvlači. Bože, otkud joj
toliko energije, vrti mi se u glavi samo od toga što je pokušavam pratiti
pogledom... - pomisli.
- Što kažeš da u miru dovršiš priču, a ja te častim ručkom kad se vratim?
Planirao je biti kući za ručak, no ovo nije mogao propustiti. Osjećao je
kako mu treba kraj noćašnje priče. Obje priče. Razbudio se. Donekle.
- Kažem da mi se sviđa ideja. Da odem do dućana, kad se vraćaš?
"Spooooky..."- pomisli čim je to izrekao.
Provirila je iza dovratka i zagledala se u njega zakopčavajući se. Osmjeh
joj je bio na licu, no nestalo ga je iz glasa.
- Ne, piši... i nemoj da ne bude gotovo, tu sam do dva, možda i prije
malo... priprijetila je nastojeći zazvučati šaljivo, no njegove su riječi
i dalje visile u sobi poput strašila.
Uzeo je šalicu i premjestio se uz laptop.
- Trebaš igračku? - viknu preko ramena, želeći izbrisati čudnu aromu
pitanja koje mu je tako nespretno izletilo.
- Ne. Samo onaj fascikl. - na vratima se ponovno pojavila u crno-bijelom.
U biti sivo-bijelom, s košuljom identičnom onoj od sinoć.
Morao je dovršiti priču. Previše su se rijetko viđali ovih godina da bi
doista bili u stanju razgovarati. Bili su... daleki, svako sa svojim
nedorečenim slutnjama, nezgrapnim i zasebno... i sasvim sigurno neće
imati vremena u razgovoru stići daleko... previše ih je već vremena
dijelilo.
Zastala je na vratima, odlučivši se najzad za kratki pozdrav rukom i brzo
"Bokbok". Sjećao se tog "bokbok".
- Bokbok - reče i ponovno otklopi računalo.
22.01.2006. 07:01:58
Ukupno 7 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
In memoriam
I don´t wanna say goodbye
But look at the way you made me cry, yeah
Every way this dies
You gotta heart that´s made of ice
That´s why I know fire and water has to make you their daughter
You got what it takes
To make a grown man heart break
Oh, water, water has to make you their daughter
AAWW, you got what it takes
(Wilson Pickett 1941-2006)
20.01.2006. 22:53:32
Ukupno 5 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
How To Make Love To An Armadillo And Not Get Frustrated
OK, mislim, nije pasanac. Al ima defanzivne mehanizme prema kojima je
pasanac ko maltezer.
Mislil sam čak ufurat i usporedbu s dikobrazom jer on onak ne sam kaj je
pikavi sav neg može hitat bodlje u dalj, tak da dobiš iglu u njušku čim
se na rubu šume pojaviš.
I htjel sam ovak prek neta dat oglas da nađem onog s kim sam se ono negde
krajem devedesetih napil ko bradavičasta svinja i odradil raspravu o tome
jesam li rođen pod podlom i uskrati sklonom zvijezdom pa mi baš žene za
kojima jako trčim beže ko onaj ABBBkilla' (ili je bil A Killa?) il sam
samo muški pizdek koji počne jako trčat sam kad neka jako beži.
Ja mislim da sam to s nekim tu iz kvarta odradil, al svi koje pitam vele
da nisam. Al ja sam mislim da se budala napila ko guzica pa je zaboravil.
Ko god da je bil. Za slučaj da nije ja bum evo tu ostavil oglas. Jer su
mi se počele događat čudne stvari otkad na pevete ovde šaljem muškima
poruke sadržaja "jesmo se mi onomad jako nalili tam kod Gorice u Divni i
onda si pričali o ljubavi?"
Uglavnom, debata je odrađena i izvučeni su nedvojbeni zaključci, tog se
sjećam. I sad mi fali to ostalo. Da ne moram opet tolko pit. Jer to ni
zdravo. I jer su nam Divnu zatvorili u međuvremenu zbog onih cucaka koje
su pod janjce prodavali.
I sad, mislim, glede proceduralnih greški, ne znam stvarno kaj sam bogu
skrivil, pa sve delam po peesu - onak se puzeć nisko po sve četri
prišuljam uz vjetar i velim ili
a) nešto jako smešno tak da se mogu prišuljat bliže dok se ona drži za
trbuh i valja od smeha
b) nešto iz arsenala "eto, fućkam, gle'am zvezde, rašpam nokte" iz čega
je apsolutno nemoguće naslutit da nisam samo u prolazu onak i kul ko Ledo
sladoled. To služi zato da žena kaže "je, je, stvarno je ove zime češće
magla ujutro" i prestane stajat onak na stražnjim šapama dok gricka
sjemenku jerbo tak nemaš šanse prije neg kaj zdimi. Dakle, magla ovoono
opet pruža priliku da se privučeš pedalj bliže i (s božjom pomoći)
stigneš na udaljenost jednog skoka.
Gdje na scenu stupa (vidi pod a) ili
c) Verbalni jiu-jitsu zahvat kojim od "ujutro je stvarno maglovito" u
jednom potezu stigneš do toga koliko je njeno srce osjetljiv instrument i
otkud sve te zvijezde u njenim okama.
Ova je borilačka vještina inače prirođena svakom normalnom muškom s
gadnom gubicom da bi mu bar donekle izjednačila izglede protiv Bredpita.
I zajamčila produžetak vrste i ta sranja.
Al štanga.
Nemreš ti to, to ima oči na sve strane. Što možda ima prednosti jer ne
popizdi kad joj gledaš u dekolte dok priča, al jebiga kad joj ne mreš
prić ni tolko da si bez durbina opće siguran da je ona, a kamoli da joj
se naviruješ u dekolte.
I ideš sve fino:
-magla u Španjolskoj koja ostaje uglavnom u ravnici
-rizici pristupanja EU u kontekstu dotacija u poljoprivredi
-tehnološke inovacije u preradi boksita
-opravdanost dodjele nagrade Peristil baletnom ansamblu HNK Split
-strukturalne izmjene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne
poslove
-njeno osjetljivo i nježno srce s osvrtom na potencijalno blagotvorne
učinke pažnje pristalog, umiljatog i dobro informiranog mladića na isto,
a u svjetlu najnovijih dostignuća homeopatske kardiopulmonarne terapije*
(* kao što je razvidno iz priloženog, uvodna je sekvenca proširena s
jedne na čak 5 tema u cilju maksimizacije učinka)
I tu joj ja kažem
Žao mi je gospođice, nećemo moć to tu popravit, morat ćete mi ga dat da
ga nosim kod nas u servis. Vratil bum vam ga u sredu 2080.
A ona mi napiše
"mda :)"
I bris.
Možda nema onaj font s kojim se može napisat srce. Znate onaj s
lubanjama, srčekima, križevima i to.
Mislil sam zvat čopor da probamo napast s pet strana, pa da oni fingiraju
i odvuku pažnju dok joj ja pregrizem tetivu na skočnom zglobu... al
jebiga, čujem da je sređivala i takve situacije ko Brus Li u zmajovom
gnijezdu. How appropriate, xexe. Elem, navodno bije simultano iza leđa,
levo, desno... i kaj, klinac, jedina utjeha ti bude kaj su ti onda i
kompići strgani pa se imaju više volje napit s tobom i zavijat tužne
ljubavne.
Idem kupit onu pušku za uspavljivat žirafe. Nije sportski al ono, extreme
times call for extreme measures.
19.01.2006. 19:08:17
Ukupno 21 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Četiri dana mjesečine, Porculan u ruci
Otvorena cesta je jedna od boljih stvari u provinciji. Nitko ne pokazuje
respekt prema konceptu "drugog grada"... čitav je poluotok fair game. I
to je dobro. Posebno kada je noć ovako svijetla i, premda nakon dugo
vremena na stražnjem sjedištu nema malog nasmiješenog psa, grijanje radi
tek nešto jače no što bi trebalo, kompenzirajući sjaj mraza na čistinama
pitomog krajolika i primorskim hrastovima...
Take a picture of this
The fields are empty, abandoned '59 Chevy
Laying in the back seat listening to Little Willie John
Yea, that's when time stood still
You know, I think I'm gonna go down to Madam X
And let her read my mind
She said "That Voodoo stuff don't do nothing for me."
I'm a man with a clear destination
I'm a man with a broad imagination
You fog the mind, you stir the soul
I can't find, ... no control
Catch the blue train
To places never been before
Look for me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river
Catch the blue train
All the way to Kokomo
You can find me
Somewhere down the crazy river
Somewhere down the crazy river
Wait, did you hear that
Oh this is sure stirring up some ghosts for me
She said "There's one thing you've got to learn
Is not to be afraid of it."
I said "No, I like it, I like it, it's good."
She said "You like it now
But you'll learn to love it later."
I been spellbound - falling in trances
I been spellbound - falling in trances
You give me shivers - chills and fever
I been spellbound - somewhere down the crazy river
Nije se mogao sjetiti niti jedne Williejeve pjesme u kojoj sluša nešto. U
biti, sjećao se samo one u kojoj tuče psa jer mu žvače mačku. Pripalio je
cigaretu i zavalio se malo dublje na sjedištu, a žar zasvijetli jače kao
odjek tihog smijeha. Pomalo zatečen visokim stupovima svjetala na petlji,
zvjerajući po tablama u potrazi za odvojkom, pomisli kako mu treba veći
poluotok.
Odmjerila ga je na vratima, bez riječi, no i bez neodobravanja,
propustila ga u stan, a zatim je tišina postala dulja. Još uvijek se
jednako klasično oblačila, još uvijek je očito u svakom trenutku u danu
izgledala kao da je tek izašla s kolegija uprave - uvijek u punom oklopu,
čiste kose, omotana u samosvijest, s pripadajućom besprijekorno urednom
sobom s indirektnom rasvjetom, sobom iz časopisa o unutrašnjem uređenju,
sobom u kojoj ništa nije privlačilo pažnju... soba-cjelina, generička
soba s velikim francuskim prozorom, tepihom, zrakama mjesečine na drvenom
naslonu fotelje presvučene sitnim cvjetnim uzorkom među zrakama
narančastog svjetla stolne lampe. Suho cvijeće na sekreteru, oko nje
miris kozmetike, no ne i parfema.
Pomisli reći nešto poput "nisi se promijenila", no prešuti, a onda je
tišina postala dulja. Nije se činilo da joj smeta, donijela je dva
espressa i upitno ga pogledala oslonivši vratašca ormarića s pićem o bok.
Odmahnuo je glavom. Uglovi usana joj se podigoše u blagi smiješak. Uzela
je dvije čaše i odložila ih na stol.
-Izgledaš kao da ti treba, rekla je gledajući u čaše koje je punila.
Nasmijao se da odagna nelagodu.
-Osjećam se kao da mi treba.
-Lijepo te je vidjeti.
-Čudno te je čuti.
Da, smetnuo je s uma taj promukli glas. Govor joj je bio kultiviran,
dikcija besprijekorna, no dubina i boja glasa, grlenost... uvijek je
zvučala kao da joj hrvatski nije materinji jezik. I kao da bi joj s usana
u idućem trenutku mogla poteći bujica teških psovki.
Martell. Prokleto dobro pamćenje. I bila je posve u pravu, doista mu je
trebao. Ustao je i upalio veliko svjetlo, polumrak je bio suviše
sugestivan, scena suviše trivijalna. Krajičkom oka primijeti kako je na
tren skupila usnice i otpila poveći gutljaj.
-Čini mi se da nam polako ponestaje gradova.
-Hrvatska je mala zemlja... za male odmore.
Grleni smijeh.
-Nisam zato došao. I otkud ti u Puli, čiji je to stan?
Na pločici na vratima bilo je nepoznato prezime. Otpio je još gutljaj
pića, gledajući je pažljivo preko čaše. Dobro mu je išlo probijanje
paravana misterije iza kojeg ga je dočekala, osjećao se malo jačim.
- I kako si znala da sam u Istri?
Osjetio je da joj ide uz dlaku i pokušao posljednjem pitanju prišiti neku
naivnu vedrinu.
- Lako...Zagreb je selo. Firma renta stan, stalno nam je netko u Puli,
Talijani su lijeni dolazit gore... nabrajala je bezbojno, mašući nehajno
čašom.
- Dakle, došao si po porciju generalija? Bivši muž mi je govno, u firmi
mi odlično ide, prerano u danu pijem prvo piće, mali je dobro, hvala,
kupila sam novi auto, sivi, ljetos mi je bilo dosadno u Francuskoj, tata
je otišao u penziju, imam problema s imunosustavom, viđam se s šefom
pravne službe što je iznimno praktično s obzirom na besplatno pravno
savjetovanje.
Oči su joj svijetlile neskrivenom ljutnjom. Navikla je da se stvari
odvijaju upravo onako kako je ona zamislila. Doista se nije promijenila.
Nije bio impresioniran, znao je kako odavno jedno nad drugim nemaju pravu
moć. Šutio je. Bilo bi mu drago kada bi sama uvidjela koliko je
pretjerala.
Uvidjela je, no nije bila od ljudi koji se lako mire s vlastitim
greškama, a vrijeme kao da joj je sve više oduzimalo sposobnost da se
nasmije na vlastiti račun. Kuhala je. Tragovi južnjačke krvi, bura u čaši
vode. Pamtio je to, dugo je bio u braku s južnjakinjom.
- Vrata ćeš, vjerujem, naći bez pomoći. I ugasi to, bole me oči!
Ustala je s pićem u rukama, utišala svjetlo i otišla do prozora okrenuvši
mu leđa.
- Oprosti. - rekao je.
Nije mu se vozilo novih pedesetak kilometara do stare kuće. I bila je
manje od onog što je pamtio. Odvest će je u krevet i ujutro srediti
stvari u banci, najbliža je poslovnica bila u Puli a stari inžinjer je
bio nestrpljiv, obećao mu je da će dobiti novce do kraja tjedna. Na što
čovjek spadne, pomisli. Moraš se uvjeriti da ti nije stalo do neke žene
da bi spavao s njom. Pratio je pogledom trag aviona na noćnom nebu u kutu
velikog prozora uz njezinu kosu.
Po ramenima je vidio da se nervozno igra s čašom. Nije odgovarala.
Izvadio je cigarete, pripalio. Neke su stvari bile brutalno jednostavne
među muškarcima i ženama, njena slabost mu je budila samouvjerenost... no
njih su dvoje nekoć znali bolje, znali su mimo toga. Znali su dosta toga
što mnogi nisu. Nije očekivao ovo, pamtio ju je drugačiju, jaču, mudriju.
Otpio je još gutljaj. Da ukloni loš okus.
- Daj, možemo mi i bolje od toga.
- Možemo li, Prince Charming? - i dalje se nije okretala, samo je pognula
glavu.
U glasu joj se osjećala neurotičnost. Micala je glavom poput boksača koji
razgibava vrat prije meča. Kosa joj se blago zanjihala. Sic transit
gloria mundi. Nije bilo nikakve osnove za ovo.
Ustao je i posegao za kaputom na naslonu.
- Oprosti. - rekla je iznenada.
Zaustavio se u pola pokreta, s kaputom na jednoj ruci, i podigao pogled.
Ostavila je piće na prozoru i okrenula se.
Usta mu se nehotice razvuku. Gledali su se nekoliko trenutaka. Ona je
prva prasnula u smijeh.
- Jeste li za tango, mlada damo?
- Govno jedno! - reče kroz smijeh, udarivši ga dlanom po prsima.
Prihvatila mu je kaput i nestala u hodniku. Kad se vratila, na licu joj
ponovno nije bilo osmijeha, no djelovala je mirno, kretala se mekše.
Skupila je noge pod sebe na trosjedu i radoznalo se zagledala u njega kao
da je tek ušao u stan. Dodao joj je čašu.
- Zašto si došao?
- Zašto si me zvala?
- Prva sam pitala.
- Imaš kratko pamćenje. Djetinjastost ćemo zanemariti, izgledaš više nego
dovoljno dobro da ti može proći...
- Da.
- Dobro, došao sam zato što si me pozvala. Zašto si me pozvala?
- Prohtjelo mi se dobrog fuka.
- Tako mi se i činilo. I, da ti otkrijem tajnu - priprijeti joj
kažiprstom uz čašu - znam kad zajebancijom maskiraš istinu jer koristiš
vulgarizme.
Nasmijala se ovlaš. Morao je priznati da se regenerirala poput
Sigourneyinog aliena. Pitao se puca li često ovako kao večeras.
Vjerojatno da, no vjerojatno ne tako često pred svjedocima. Njemu je
svakako bila novost. Mnogo je godina prošlo otkad ju je posljednji puta
vidio slabu.
- Zvala sam te jer se utapam među zombijima. Previše glupih ljudi, Akela.
- Pa si me zvala na brzi fuk da si dokažeš nešto. Recimo, da je stvarno
OK uzet krizantemu u zube, leć' na livadu i čekat da tvoj zombi ujutro
odskakuće odradit dan.
Ignorirao je nadimak. Nije ga dočekalo ono zbog čega je došao i iz njega
je iščezao svaki trag volje za uvlačenjem glave u omče prošlosti, a nije
se mogao niti sjetiti njenog... nešto s ženskim vukom, vjerojatno. Davno.
Činilo se da se mjesečev rollercoaster ubrzava. Možda je bio trenutak da
iskoristi momentum.
- Ne. Ne baš. Ali postala sam nervozna čekajući te. I ljuta.
- Na mene?
- Smatraj to... komplimentom. Sve se rjeđe ljutim.
- Zvuči kao da sam ipak u pravu.
- Da. Da... ali nisam na to mislila kad sam ti poslala poruku. Uostalom,
pokušavaš me prevariti, još uvijek mi nisi odgovorio zašto si došao...
- Nije tako različito od tvojeg razloga. I, vjeruj, sasvim sigurno nisam
očekivao da ću biti taj koji pali svjetla i forsira generalije.
- Ne?
- O, ne...!
Nasmijao se i ispraznio čašu.
- Kako to? Nisi li ti taj koji je imao muda, okrenuo leđa mašini, živi
negdje mimo sustava... otkad su kauboji neurotični?
- A čuj, kaj da ti velim, izgleda da nemat para ipak nije sve kaj čoveku
treba da bude zadovoljan... a i nejebica me pritisla.
- Čuj, ako je ovo večeras paradigma, skoro da sam ti sklona
povjerovati...
Stavila mu je ruku na glavu i prokuštrala mu kosu smijući se. Na trenutak
mu se učinilo da je vidi onakvu kakva je bila nekad, no svjetlo je bilo
isuviše slabo da bi povjerovao. Ipak osta podijeljen između zadovoljstva
što je prva položila ruku na njega ...to uvijek olakša stvari... i
ponovno probuđene neodlučnosti.
- Ajmo ovako, natočit ću nam još jednu, a ti mi ispričaj sve o tome kako
je ružno biti siromašan i koliko si me očajnički želio kad si krenuo
ovamo... i budi uvjerljiv, treba mi to... možda i više od fuka. Mhmm... u
biti, naah, al ono, treba mi.
- Uh. Nemoj mi točit više jer ne pijem skoro nikad, pa... i ne spominji
mi više seks jer pijem mnogo češće neg' kaj karam...
Želio je piti. Želio je piti mnogo i provocirati je na smijeh, sve ga je
više njen smijeh podsjećao na nešto, podsjećao ga je tako intenzivno na
nešto dobro da je želio piti dok se ne sjeti ili ne zaboravi, nije više
bio siguran što od toga niti što su krili od koga. Dok ne zaboravi da će
ujutro opet biti ona ista, ona koja je davno birala, prateći nešto što je
nosila valjda iz kolijevke, iluziju nespojivu s njegovom. Ona koja se
svakih nekoliko godina vraćala. I svaki su puta između sebe ostavljali
tek nešto poput checkpointa, markera koliko su daleko i u kojem pravcu
otišli.
Popili su još. I smijali se. Otišla je ponovno do prozora.
Dođi - rekla je - pogledaj...
Bili su visoko, a nad gradom je mjesečina neukrotivo rasipala mlijeko,
među uličnim su svjetlima promicala prva dostavna vozila i činilo se
neminovnim da će svitanje jutros morati pokleknuti pred snagom Mjeseca.
Spustio joj je glavu na rame i otkopčao dugme na bijeloj košulji.
Spustila je ruke i oslonila se o prozorsku dasku, a u prozorskom se
staklu odražavalo lice bijelo poput porculana. Lice u prozorskom staklu,
velike sklopljene oči, puna usta i njen neobični nos koji kao da nije
imao kosti, širok, nemiran. Nozdrve su joj se snažno širile. Spustio joj
je košulju preko ramena i zagledao se u figuru od alabastera, tihu,
bijelu. Grudi su joj se snažno nadimale u bijelom grudnjaku, a oči koje
su bile meko sklopljene sada su žmirile.
Bijela. Bijeli kip od porculana, sjajne tamne kose. Odmaknuo se od nje.
Nije se usuđivao izgovoriti ono čega se upravo prisjetio. Gledao joj je
leđa. Stajala je mirno, uspravna, ruke je spustila uz tijelo, a leđima su
joj se poigravale sjene i svjetla. Prišao joj je ponovno.
- China...
Otvorila je širom tamne oči. Bile su toliko tužne da mu se u djeliću
sekunde učini kako će oboje početi ridati.
Podigao joj je bluzu s poda i ogrnuo je.
Šutjeli su. Usne bi im se naizmjence jedva primjetno pomicale u trenutku
kada bi pokušali zaustiti, a nakon svakog bi drhtaja usana tišina
postajala dulja. Kao da oboje prate sve što ne govore i odbacuju sve što
nije imalo smisla govoriti.
Don't push too far
Your dreams are china in your hand
Don't wish too hard
Because they may come true
And you can't help them
- Idi spavati. - izustio je najzad glasom koji je zazvučao poput
prijetećeg režanja.
Duboko je udahnuo i sjeo, grabeći bocu konjaka. Hodala je prema sobi,
sporo, sitnim koracima, buljeći pred sebe. Košulja joj je ponovno pala s
ramena na pod. Zastao je s podignutom bocom u ruci.
- Hej...
Okrenula se. Svjetlo se mijenjalo nad gradom, no njena je boja bila
nepromijenjena. Ukočeno ga je gledala.
Nasmiješio joj se.
- Daj mi laptop, napisat ću ti zašto sam došao.
19.01.2006. 03:10:42
Ukupno 37 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Aaargh!
Evo buduć to košta upola manje i ja bum od sad sam prevodil na sve jezike
i naručival samo lekturu. Recimo na Urdu. Nisam ga nikad čuo al poslal
bum im izvornik i moju ideju prijevoda na dotični, jel, Urdu... pa nek
lektoriraju.
Da se poslužim riječima velikana ovih naših prostora:
Pljuc.
17.01.2006. 14:15:11
Ukupno 30 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Četiri dana mjesečine, Left of center
Dodirnuo je prstima usne napustivši zaklon uskih kaleta i izašavši na
rivu. Bile su suhe od bure, malo otečene. Opet mjesec, sveprisutni mjesec
nad već raspremljenim setom ili možda tek hommage škrtoj estetici nekog
drugog vremena... da, film noire, provincijsko mjesto francuske rivijere,
zima, rano veče, spušteni roloi, puste ulice, a radnja čeka da odškrine
vrata neke od rijetkih krčmi koje rade, neumoljivo privučen izlogom žutog
svjetla negdje na zlatnom rezu...
Volio je rovinjsku rivu zimi... misli ga nehotice povuku u kliše samo
njegove rive, slobodne od turista blabla. Glupost. Volio je rovinjsku
rivu zimi. Točka. Uostalom, zacijelo i vi volite neku obalu zimi,
razumijemo se, zar ne?
Krčma je u stvari bila prije oveći bistro, daleko od nekakvih starih
potamnjelih stolova i kariranih stolnjaka, u njoj su radila dva hitra,
pomno odjevena i vrlo uštogljena konobara, a neodobravanjem koje su mu
vjerojatno čitali s lica uspješno su dohranjivali svoju progresivnu
nadobudnost. Galopirajuću. Valjalo im je udijeliti smiješak i privesti
kraju baletni nastup oko njegovog stola. Ohani mali, odi tam iza šanka
povrati metlu. Uspio si je izmamiti smiješak. Konobar je najzad priveo
kraju posluživanje kave metodom prilaženja s tri strane. Primijetio je
neznatno zgužvan nadstolnjak i refleksno odložio cigarete na njega u nadi
da konobar neće spaziti nabor i otrčati po novi. Ili se vratiti s
minijaturnom portabl peglom. Konobar ode. Ni trenutka prerano, bio je na
rubu da napući usne i polupritvorenih očiju primjeti "garcon, ovo cvijeće
nije pretjerano svježe..."
Uz izlog je sjedio mladi zaljubljeni par. Kraj WC-a dva, oženjena. Žene
šute pod puderom, muškarci zavaljeni, isturenih trbuha. Oko klupskih
stolića u kutu srednjoškolci, za stolom uz nosivi stup koščati muškarac
srednjih godina u zelenoj komandosici. Učinilo mu se da mu je klimnuo
glavom dok je plaćao račun. Doista, čovjek ponovno zastane na izlazu i
zagleda se u njega tražeći neki znak da ga je prepoznao, a zatim se uz
novi smiješak nelagode okrenu, otvori staklena vrata i malo pogrbljen od
hladnoće krene niz rivu ka starom gradu. Pod nogama mu na vlažnom asfaltu
osta mjesec, plavo svjetlo u kosi začešljanoj unazad, smiješno
nakostriješenoj, gotovo nalik na kokoticu.
Onda se sjeti. Sjeti se dugih vožnji u BMW-u, Slovenije, talijanske
granice, motela na izlazu s autoputa, naporne glazbe, vremena kada su se
dani činili manje nalik jedan na drugi. Taj je čovjek nekad radio s njim.
Bi mu žao. Loše je ostario, pa pred... osta zapanjen kad shvati koliko je
godina prošlo. Trinaest. Utvara drugog vremena. Na trenutak ga obuze
snažna želja da potrči za njim, pita ga... da piju i pričaju anegdote, a
zatim se i ona izgubi negdje iza ugla, zamakne za fontanu, uz mol,
popločanom uličicom ka crkvi...
Mobitel se oglasi reskim piskom i baci narančasto svjetlo na vazu s ne
tako svježim cvijećem. Sudeći po poruci, Rrakhim je bio tek prva od
utvara večeras. Našli su prolaz, nose ih mjesečeve zrake.
Zvučnik nad izlazom ispod glasa je prepričavao sadržaj zaslona
If you want me
You can find me
Left of center
Off of the strip
In the outskirts
In the fringes
In the corner
Out of the grip
Jednom davno spustila se niz stepenice u kimonu, ruku punih snijega kojeg
je posula vanilin šećerom, nosila ga je kao kolač spremljen za dragog od
ruku nevješte kuharice dok je pod vrbom u vrtu gledao nebo nad Šalatom
tražeći sokola koji im je noću često lupkao po oluku i crijepovima lancem
pričvršćenim za nogu.
Bio je tek drugi dan punog mjeseca, preduboko je ogrezao u njega, čak ga
je i odraz vlastitih očiju u staklu upozoravao. Plave oči širom otvorene,
snene na mjesečini.
17.01.2006. 10:39:43
Ukupno 12 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Četiri dana mjesečine, Intro
Sipalo je sjaj po čitavoj ledini. Isključio sam svjetla i pod mjesečinom
polako zavezao auto pod krov starog sjenika. Vrata starog Yuga resko
presijeku tišinu. Zabacim torbe preko ramena i stanem na čistinu. Blažena
tišina. Ona prava, seoska. I mjesečina na stražnjoj strani velike
starinske kuće. Svjetlo se upali na kuhinjskom prozoru. Kraj štale je
upitno nakošene glave stajao ogromni stari pas sijede njuške. Hej Roko...
šapnuh mu tiho. Pas polako krene ka meni rubom dosega lanca. Sitni
kamenčići zazveckaju pometeni verigama.
Verugi. Brek. Tetoja. Imalo je smisla. Volio je koristiti dijalekt kad je
bio ovdje, stvari su tu ionako neizostavno poprimale neku magičnu
dimenziju, uvijek, svaki puta kada bi došao. Druge riječi, druge stvari.
16.01.2006. 03:19:14
Ukupno 15 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Jumping Jack Flash
Pucao je prvo čitav šaržer razmetljivo, iza leđa, s boka, brzo, cereći se
ustranu ka imaginarnoj publici.
Očekivao je da će promašiti, tako je bilo i red, takvo je ime nosila
igra, tako je pisalo u pijesku, uz vodu, na nasipu.
Tako je birao pucati, bilo je takvo vrijeme, bili su takvi dani, bio je
takav. Tih dana.
Nitko nije promašivao s toliko razmetljivosti. U rukavu je nosio vezeni
rupčić, rimovalo se s panache. Promašaji su bili neminovni.
9 od 12, pisalo je na semaforu.
9 od 12. Tako iza leđa, prenemažući se poput idiota.
Stao je kao ukopan. Podigao ruku, ukočio lakat i pucao.
9 od 12.
Bacio je rupčić iz rukava i pucao.
9 od 12.
Pričekao je. Pričekao je koliko treba. Možda mu ruka drhti. Ne bi bilo
čudno, 9. Od 12. Iza leđa.
Pričekao je. I pucao. Zaustavio dah, gledao metu toliko pomno da mu
semafor više nije bio potreban, a kada je završio rezignirano je
pritisnuo gumb i pustio da prazan šaržer odzvoni na betonskom podu, zatim
polako odložio oružje na policu i udaljio se.
10.01.2006. 05:17:49
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Vedra misao dana :) (cp...well, sort of.)
Check yourself before you wreck yourself.
24.04.2006. 15:44:43
Ukupno 4 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Jolly Joker
Sreo prijatelja iz davnih dana. Baš se pitao kak to da me već jako dugo
nije pokušal pogazit onom starom crnom Hondom... xexe, to je bil motor,
da... vidim ja, štaka, malo je spigan, reko aha, garant se negde razbil,
zato ga nis dugo videl. Moždani udar.
I sad, jebi ga, nemam pojma zakaj mi je bilo za krepat smešno kad sam
pomislil da se polomil z motorom, a ovo me šokiralo.
Ima malo dete. Sav je nekak veseli, veli da bu sve brzo ok, ide natrag
delat... kajaznam, nekak mi teško pada da nismo više dripci iz kvarta neg
stari konji koje pucaju neki tam udari, a nisu državni ni niš.
I deca su neku noć išla skrivat bocu loze na placu kad su me vidli.
Veselilo bi me da su mislili da bum ih žical, al bojim se da su mislili
da bum ih špotal.
Zveki se udala za janjevca i dela sad u nekoj pekari tam s druge strane
parka. nekak joj glupo stoji ona roza šminka, malo je onak... otečena.
A opće me u biti to sve ne jebe pol posto, sam kaj sam zajebo i tu
rastrubil identitet pa nemrem koristit ovo za ono za kaj je valda
najupotrebljivije bemusve.
17.02.2006. 02:20:42
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
nepjesma bez formalnosti
da, gotovo zaboravih...
posljednja izvješća s juga
otvaraju tek nešto prostora
za nagađanja oko točnog datuma
molio bih vas da u svakom slučaju
obratite malo pažnje na posjetitelje
u razdoblju mijene
ništa van uobičajenog
po potrebi možemo
zatvoriti na par dana
dok jata prođu
i slika ponovno postane jasna*
naravno, učinit ćemo sve
da kašnjenja ne budu velika
animatorima će biti plaćeni prekovremeni
a ostalo ćemo rješavati u hodu
nema potrebe za vanrednim sastancima
obavit ćemo provjere prije prelaska
tjeskobu ćemo kompenzirati
povećanim porcijama sjaja
neposredno po izlasku na obod
nećemo inzistirati na figurama
svjestan sam da je malo naglije no obično
ali imamo uigranu ekipu
i sve će biti obavljeno odlično
(*detaljnije na http://www.mi3dot.org/gallery/original/12560/)
15.02.2006. 03:38:04
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
za pisce brutalnoljubavnih i zaraćene sa sv. Valentinom ;D
S ljubavlju sam ja u ratu
al nije da nisam cool
samo mrzim kad mi seru
nisam ja neki, err... fool
Znam da ljubav je za babe
pičkice i kelerabe
princeze i zelen-žabe
stare konje, dripce mlade
Nije znate da me žulja
pa rimujem to sa "bulja"
prirodno vam meni ljubav
zove "mutav, čupav, gubav"
Jer ja sam vam taki štemer
žešći sam neg MC Hemer
neće meni sranja dilat
balkanski ću ja turpijat
Dizat buku poput svrake
u boj protiv ljige svake
i pisat ću rimu trulu
pičkicam' će stat u grlu
Originalan ko Vatrogasac
sretan što me zovu prasac
furat ću se na let 3
darkere i... uh... Pepel in Kri :D
Veliki hug, puse i roza ruže svim opakim antiprotivnim curicama i dečkima
koji čičkaju trnje po svojim nježnim srčekima... ohanite, you're not
fooling anybody ;D
All you need is love (ramtaramtaram...)
Love,
Pike :*
14.02.2006. 11:52:01
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Blog za vješanje
Nego. Jel morebit nešto divlje u zraku il kaj... a ne zanovijetam često,
al ne znam kad su se ovak fini uvjeti stekli za kolektivno
blogosamoubojstvo iz zasjede. Ko da je svima ostal kućni pes skotan sa
seldžukom. :DD
Pa bi ja htel pripomenut da mi se čini da mi se na levoj nozi opet
pojavil jedan onaj mjehurić od one gljivice. Odcviko sam ga i namazo
Locacortenom al sve je to zakurac. Mislim da mi nema spasa.
Idem se ubit.
Onim kornfleksom ko jastučići. Dovoljano patim u životu da se ne moram
još i ubit nečim neugodnim, jelte.
11.02.2006. 23:36:41
Ukupno 15 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Fetta
Odgrizao sam posve malen komadić, miris maslinovog ulja ispunio mi je
nosnice.
Kap ulja pala je na staklenu površinu stola i meko sjajila. Obično ulje
ne sjaji tako. Kasno je. U sobi gori samo mali reflektor pored monitora u
kutu, usmjeren ka žutom zidu.
Par neodlučnih nota triestine. Da, Patrizio, tako je.
Parla più piano e nessuno sentirà.
10.02.2006. 04:43:34
Ukupno 18 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Travelling mulberries (leteći reporteri, šest nogu, 8 buha, sunčane cvike
i šuplji auspuh)
Nema nešto prometa na zagrebačkim zaobilaznicama danas. Fine. Da se čak i
šajbu spustit, nabit crne cvike, pogladit desnom pesa na stražnjem sicu,
pa spustit u treću, pripalit cigaru i pustit neki kes na labrnju dok
zvučnici ne ožmikaju refren i solo do kraja... pa i duže. :)
'Don't have to be ashamed of the car I drive
(at the end of the line)
I'm just glad to be here happy to be alive
(at the end of the line)
And it don't matter if you're by my side
(at the end of the line)
I'm satisfied
Well it's all right
Even if you're old and gray
Well it's all right
You still got something to say
Well it's all right
Remember live and let live
Well it's all right
The best you can do is forgive
Well it's all right
Riding around on the breeze
Well it's all right
If you live the life you please
Well it's all right
Even if the sun don't shine
Well it's all right
We're going to the end of the line'
(Isto, al Wilburrys) :D
08.02.2006. 14:39:54
Ukupno 25 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
afak
pa kaj mi niko ne viče da mi je omiljeni film na RTl-u! :)
03.02.2006. 23:21:15
Ukupno 47 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Scar tissue - razgovori ugodni
- Bože kakve su ti ruke, daj da ti donesem melema... i usta su ti
raspucala, ne možeš po ovakvom vremenu toliko na moru bit, ludo...
- Neću melem. - odgovorio je zlovoljno.
- Ma daj ne budi blesonja, do krvi su ti ruke ispucale...
- Daj pusti melem, mislim da ću preživjeti i bez toga.
- Joj koje si ti veliko dijete, daj ovamo te šake lijenčino...
- Mirta.
Prestala je skakutati i podigla pogled s njegovih crvenih prstiju.
- Ne želim melem. Ni mekanu dekicu, ni plišanog medu, ni zeku, ni
deminutive. Ubijaš me time.
Zaustila je odmah, no zatim, odustavši, sjede i zagleda se nekoliko
trenutaka u njega.
- A što želiš?
- Peeling, ljepotice. Staklenu prašinu. Za početak... znaš, imam mamu
koja odlično obavlja tu dužnost. I ne želim biti tvoje dijete, a posebno
mi je teško gledati... to što sada radiš, to nasilno igranje uloge na
rubu očaja.
Čemu to?
- A što ti misliš, čemu to? - rekla je tiho, dozirajući razinu
povrijeđenosti u glasu.
- Ne znam. Stvarno ne znam. Zatvaraš se u kalup koji ti je toliko
pretijesan da je groteskno.
- Ne zatvaram se. Mijenjam se... i ne sjećam se da ti je pretjerano
smetalo kad sam se počela mijenjati. Dobro znaš što se u meni mije
04.12.2009. u 22:31 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
pardon, tipfeler, jer, a ne jre.
Autor: pike_TS | 04.12.2009. u 22:46 | opcije
Rastireš krpice....Pike je gol! Je l sve ok? :)
Autor: shpitva | 05.12.2009. u 8:25 | opcije
yap, samo arhiviram prapovijest ;)
Autor: pike_TS | 05.12.2009. u 11:36 | opcije
Komentiranje ovog bloga ravno je trčanju kroz gustu šikaru. Trčiš, grane te šibaju po licu, jakna zapinje o trnje, a ti i dalje trčiš ko sumanut i nosiš pismo - komentar, doduše već zaflekan kapljicama blata i izgužvan...puf, pant... ( bože, što mogu mljeti... :D
Autor: shpitva | 05.12.2009. u 12:35 | opcije