postumno

Prešao bih ti rukom nad kosom, pokretom gotovo ravnim, kao ruka koja krsti no nema dovoljno vremena, nalik sjeni krila ptice koju osjetimo tek poput blagog lahora koji niti ne načne trenutak u sunčanom danu kojim prođe.

Provukao se tijelom između tebe i zida zgrade kraj koje si prošla, zgrade bez izloga, okvira pločnika, nevidljive za tebe, prolaznicu ukroz prijepodne, samo povukao lijevu nogu ustranu, ukopao se, pustio da prođeš, miris kože, jutarnji tuš, madež na vratu uz rub linije kose u trenu kad se uvojak pomakao preko bijele kragne i već si u gomili, podno spomenika, golubi, ljudi, mirisi, promet, ptice.

Često povjerujem sam sebi da više od takvih stvari i ne postoji, ne znam da li zbog straha, manijakalne težnje savršenstvu, ega, svega zajedno... a trenutak u kojem mislim na te razloge prođe uvijek jednako brzo, ne zaustavljajući se, među misli o golubima i prijepodnevima, izgubljen davno prije podnevnog topa koji me zatekne na nekoj kavi, najčešće s nekim s kime sam nekad bio blizak pa utvaru bliskosti močimo u čaj ili grickamo uz kavu obuzeti snažnom željom da konfekcijskom keksu izmislimo neki sasvim osoban miris i okus, negdje daleko od samouvjerene i samodopadne vanilije i kokosa.

tvoji su zapisi poput onih neobičnih apstraktnih slika na kojima čovjek ne razaznaje jasne oblike, ali ih osjeća srcem.

da, i ja uvijek više volim kad ih zovu apstraktnima nego kad mi kažu da ne znam slikat kak bog zapoveda... ;D

prosto poželim da imam madež na vratu uz rub linije kose...

Meni je ovo predivno i dirljivo, potpuno novo pajkovo lice! :)

E, Pajkowski...(korisnica ispušta plitko udahnuti zrak) ovo je odlično iako pomalo tužnjikavo...Valjda zbog one konfekcije...

kak je ovo lijepo... :)predivno