postumno

ima jedna simpatična priča stara par godina, priča o snjegoviću kojeg su neki tata i mali dječak napravili pod prozorom svog stana u novozagrebačkom naselju. mislim da je bila i zapisana, ali nisam siguran. uglavnom, kako to već biva, do idućeg je jutra netko srušio i uništio snjegovića, a tati je bilo vrlo žao jer je znao da će to teško pasti vrlo malom dječaku kada se ujutro probudi i otrči do prozora roditeljske spavaće sobe. zato je tata prije prve kave navukao cipele i, dok je džezva ključala na štednjaku, otišao u park i uklonio tragove snjegovićoubojstva, a plavu papirnatu tuljac kapu s disneyevim likovima spremio za uspomenu.

čim je dječak pomolio kuštravu glavicu iz svoje sobe, tata je oduševljeno ispričao kako je vidio snjegovića da trči prema obližnjem željezničkom nasipu, sustiže teretni vlak u pravcu sjevera i uskače u otvoreni vagon za rasuti teret. dječak je nakon početne nevjerice povjerovao tati koji je davao sve od sebe da priča bude prihvaćena. ništa neobično, bio je to još vrlo malen dječak.

godine su prolazile i ponekad bi se priče o snjegoviću doticali onako nekako kao što se tate i sinovi dotiču priča o djedu mrazu - tate hrabro brane priču i djetinjstvo svojih dječaka, a dječaci... dječaci rastu. u herojskoj obrani djetinjstva je tata iz priče nakon oko godinu dana odvojio nešto vremena i na računalu fotografiju njihovog snjegovića pretvorio u razglednicu sa sjevernog pola, na kojoj je snjegović bio ponešto veći, a uz njega su bili jedna vrlo lijepa snjegovica i mali snjegović. na poleđini je snjegović pomalo nespretnim pisanim slovima (tata je zaista, što zbog računala, što zbog tehničkih slova, svoja pisana slova zauvijek zamrznuo na razini dječjeg rukopisa)... dakle, pisao kako je sretan na sjevernom polu i puno pozdravlja tatu i malenog dječaka.

maleni je dječak rastao, a jedne se zime dogodilo da su tatu i desetogodišnjeg dječaka zimski praznici zatekli na visoravni kraj mora... i pao je snijeg. dakako, grudali su se i napravili snjegovića. more je bilo zaista blizu i snijeg nije potrajao. dok se snijeg ubrzano topio, dječak je jednog jutra tatu zamolio da se ne voze do dućana najkraćim putem, već krivudavim seoskim putem uz koji su napravili snjegovića. rekao je: volio bih vidjeti je li baka snješka možda uspjela pobjeći kao onaj naš snjegović. tata je na izlazu iz dvorišta šutke okrenuo njušku starog crvenog auta u pravcu snjegovića i brzo razmišljao, pomalo zatečen. na suhozidu pokraj seoskog puta vidjeli su se ostatci bake snješke. tata je pokušao vedro komentirati kako, eto, ne uspiju svi snjegovići uvijek pobjeći... i dječak je to dobro prihvatio.

međutim, počeo je s tatom razgovor o čudima. do dućana je bilo daleko, vožnja je trajala desetak minuta. dječak je pitao kako to da nikad nije čuo od nikoga da mu se dogodilo nešto slično kao što se njima dogodilo sa snjegovićem iz zagreba. tata je rekao kako je ljudima često teško govoriti o čudima u njihovim životima jer ih je strah da ne budu ismijani. tata je, u stvari, bio vrlo zatečen. činilo se kako je priča o snjegoviću ostala trajno pohranjena kao činjenična u pamćenju njegovog sina. s druge strane, tata je koju godinu ranije s dječakom govorio o tome kako vjerovanje gradi istinu. većina ljudima najvažnijih istina su istine među ljudima, a njih grade ljudi. i sada, sada je pametni desetogodišnji dječak zaista čuvao njihovu istinu o snjegoviću. tata je bio zatečen, jer takvo što u stvari nije očekivao. očekivao je kako će braniti djetinjstvo svojeg dječaka, a dječak će svoje djetinjstvo prerastati i potiskivati tatu na rezervne položaje obrane... no dječak se toplo smiješio i šalio s tatom, spominjući neke druge vrlo teško branjive istine koje su dijelili... i tata je odjednom, iako ne prebrzo, shvatio kako je pametni desetogodišnjak pažljivo i bez da išta poruši, prekoračio tatinu crtu obrane njegovog djetinjstva.

on je zaista, zaista naučio kako se drage istine dijele s onima s kojima smo te istine izgradili. i tata je bio jako ponosan.

past' će opet snijeg...i rast' će novi snjegovići...dok stari putuju u nove krajeve..nadam se :)

ooo..!.. još koliko puta ćeš još doživjeti spoznaju, da su oni ti, koji su 'roditelji'...:)

Što god da kažem, malo bih rekla :)

ostala sam bez daha čitajući:)