postumno

Nek' sam proklet
Evo opet tvojeg duha
Nije to ništa neobično
Pun je mjesec
I eto, nazvala si
Sad sjedim
S rukom na telefonu
Slušam glas koji sam znao
Pred koju svjetlosnu godinu
I očito je da tone

Koliko se sjećam,
Oči su ti bile
plavije od jaja crvendaća
Rekla si da je moja poezija loša
Nego, otkud zoveš?
Iz govornice negdje u Lici
Pred desetak godina
Kupih ti neki broš
Donijela si mi nešto...
Oboje znamo što sjećanja nose
Nose dijamante i hrđu

Bila si legenda i u ono vrijeme
Pravi fenomen
Istinska skitnica
Dulutala u moje naručje
I ostala neko vrijeme
Nakratko izgubljena u oluji
Djevica za mene
Djevojka iz školjke
I moja zaštitnica

Gledam kako samo stojiš
oko tebe pada smeđe lišće
Snijeg ti se skuplja u kosi
Ili se smiješiš na prozoru
onog šugavog motela
kraj ljubljanskog autoputa
Dah nam stvara bijele oblake
Miješa se i lebdi nad nama
Što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tada i tamo

Govoriš mi sad kako nisi nostalgična
Dobro, reci onda kako bi to nazvala
Uvijek si bila tako dobra s riječima
I pomno čuvala nedorečenosti
Nedorečenost bi mi sada dobro došla
Jer sad mi je isuviše jasno
Da, nekoć sam te žarko volio
I ako sad nudiš dijamante i hrđu
Ja sam ih već platio

lijepo...

prekrasno..kao da čitam cohena...:)

E, naručene nedorečenosti ne postoje...

njet, znala je cohena al slutim da je ovo posvetila jednom još zvučnijem imenu ;D

yap..hoće to hoće s vremena na vrijeme (sreća) da iz tvojih il njihovih šuza nikada nebum nostalgiju doživjela...i to tek sada prvi puta skužila!? o jebate kja sam ja sretnica :) lijepo napisano štogotdajest - tvoje, prijevod i(li) prilagodba :)

..a ima i jedna verzija..we'll take the diamonds :))

:)

led, kiša, snijeg i ovo neko tmurkasto vrijeme, lebdimo između tu i tamo...nice...toplo nekako...

"Moja omiljena pjesma je "Trideset dana ima rujan" jer ti ona zapravo nešto i kaže..." Groucho Marx :p ;D

"ili je ovaj čovjek mrtav ili je meni stao sat" ;D

ha niš´...i´ll take the rain.