Na dnu svake duse postoji skriveno blago koje samo ljubav moze iznijeti na vidjelo.

Šta se desilo?Ispred mene papir išaran nemirima,niti jedna riječ nije ona prava,nije dovoljna i od svega napisanoga ostali su samo tragovi plave tinte,nespretno razmrljani dlanovima.Podsjeća na neku stranicu iz dnevnika ,na riječi razmazane suzama.Samo podsjeća.U meni noćas spavaju svi svjetovi,sve dimenzije,rukama mogu dohvatiti oblake i zagrliti cijeli svjet.Osjecam kako mogu sve,osim jednoga.Ne mogu imenovati ovaj osjećaj što mi grije dušu,što mi čuva misli,što me hrani i ohrabruje.Ne uspjevam odgonetnuti ovu tajnu.Tiho sklopim oči i usne same izgovore njegovo ime kroz osmjeh i tad osjetim kako svim srcem vjerujem u ono što volim..
Topla noć uspjeva da otjera snijeg,prihvatila je poraz i otišla bez pozdrava.Vratiće se ubrzo.Prisluškivala sam kapi koje su se razbijale od tlo padajući sa kuća,sa zgrada,s drveća,samo su o tome pričale;nekoliko njih sakrile se u mojoj kosi i tu su ostale tu su zaspale........Slušajući priče o njemu....Dušom ispričane.Riječi koje su se do jutra razbježale,prije nego što su bile zapisane.Pokušaću da ih skupim nekada
.Iza sebe imam greške koje pamtim na koje sam naučila.Imam godine,porušene vjetrove,opakim i mrkim...i ko značime koš.Samo neke pamtim.Mnogo toga je ostalo pored puta,hrpa nekih ljudi,lutki bez lica,odbačenih snova,poderanih trenutaka;bol  zatvorena u staklenoj kutiji,zakopana negdje u zemlji.Neke stare gotografije,pjesme i duša na papiru pretvirene su u pepeo i prosute među oblake.tako je moralo biti tako je trebalo biti.
Sanjala sam neke snove,vjerovala u iluzije ,smijala se iz inata.Moja je duša bila i ostala veliko dijete.Prepoznala bi ljubav svugdje,u osmjehu slučajnoga prolaznika,u glasu prosjaka,u prekrasnim uvojcima što krase glavicu malenoga dječaka,osjećajući svjet pod svojim nogama.
Prepoznala bi je u lišću u kišama u suncu u nebu...Čula bi je  u nekom mraku na klupi u hausteru na trećoj stepenici,čula bi je kako diše među zidovima,na nečjem jastuku kako spava.Sakupljala sam i čuvala danima i to je pobjedilo samoću ,tjeralo tugu nije dopustilo očaj.To je davalo strpljenje, i nadu i vjerui ljepotu i mir.
Ja sam znala šta čekam,i vjerovala i bila spremna čekati.
I sada pjesničko srce hoće da priča o sreći,riječi nestaju,ne znaju da opišu dan koji je stvarao trenutke iz najljepših snova protjerane u stvarnost,zapečaćene u nečjem zagrljaju koji ni najači vjetrovi nisu uspjeli probiti.taj zagrljaj je bio samo moj,samo za mene nikada topliji ni sigurniji,čitava jedna duga obojila je moj svjet,svaka boja bijaše emocija,stvarnija od boli,jača od samoće,ljepša od tuge;svaka boja bijaše smisao bijaše ljubavNikada ovako nisam mirisala na san,nikada nisam voljela nečiju blizinu,nečje ruke,usne,pogled..korak...
Noć mi  otimaju neka nova jutra,topla i svjetla,čežnjom ogrnuta i probuđena nečjim snenim očima..budim se sretna znajući da postoji,da imam...želim njenu tišinu.Želim da ga  pokrijem svojom kožom i spustim glavu na njegovo rame da osjetim dušu kao drhti dok dodirujem njegovu,da naslonjena na njega dišem ljubav.
Zatvori oči sanjalice.Tvoje je lice moje jutro i tvoj osmjeh moja sreća.
Hvala ti....
 

evo me javi se, jos je vani hladno!