virtuala

Došlo je to postepeno a da toga nisam bio ni svijestan. U početku sam tipkao povremeno, a onda sve više i više i svoj osjećaj za realnost izgubio u cjelosti. Da, u cjelosti. Koliko god to nenormalno zvučalo meni se je taj osjećaj i sviđao. Zašto? Vrlo jednostavno, ovdje sam mogao kreirati osobe kako ih ja zamišljam, kako bih ja volio da one izgledaju, kakve bih ja volio da one budu. Razmjenjivavši slike i tipkajući dolazilo je i do susreta u reali. One koje su mi se sviđale su i otpale. Koji peh. Jedna se je vratila u Austriju, a druga nije htjela u Zagreb...I nastavio sam i dalje tipkati sa mnogima sve više i više. One sa kojima sam duže tipkao i osjećaj pri susretu je bio pravo razočarenje. Što je tipkanje bilo duže i razočarenje na javi je bilo veće. Ne, nisu one krive tome, već ja sam, jer sam si dozvolio taj luksuz da ih u svojoj glavi stvaram sam. Najviše materijala sam imao od onih koje šalju par slika gdje se ne vide u cjelosti, i bilo mi je i sasvim jasno da se te i nemaju namjeru naći, da su tu samo radi tipkanja i maštanja, al više o sebi nego o drugima. Te su se i najviše trudile opisivati sebe kao ne znam kako atraktivnima, a zapravo radilo se u tome da su iste takve željele biti, a ovo im je idealan način da si to omoguće i maštaju isto tako kao što sam i ja maštao i kreirao druge prema svojoj volji i zamišljao savršen ljubavni...odnos sa istima. I premda je sve to bilo falš meni se je sve to i sviđalo jer, kao šro rekoh, dalo mi je mogućnost vlastitog kreiranja osobe i ostalog.
Sve sam manje izlazio van, čak sam i žurio sa posla doma i sjedao za komp i nastavljao svoju iluziju. Osobe koje sam sretao u svakodnevnom životu sam propuštao svakodnevno. Gledao sam kako drugi muškarci prilaze vani, kako flertuju. Što bi se reklo od flerta do furanja. Sve sam to pratio al da ja budem taj koji će se upustiti u tako nešto to više nisam htio jer mi je virtuala bila daleko zanimljivija jer sam je ja stvarao. I tako sam propuštao i mnoge baš prave komade iz reale, kao da ja više i ne pripadam toj reali već živim na netu i da mi je baš tu i mjesto. Tu mi je postao dom i glavno mjesto za izlazak. Surogat život ili još bolje rečeno prava imitacija života. S vremenom sam postao svjestan da sam izgubio tlo pod nogama i da to što radim nema baš nikakvog smisla, zavaravam sebe samog i padam sve dublje u ambis. Al toga sam isto bio svjestan. Lijepa je bila ta laž, al strašna. Prava djetinja laž. Mašta je beskonačna i neiscrpna, i moja je svakim dano bila sve veća, bujala je.
Realu sam u potpunosti zamijenio virtualom, tako da sam osobe koje sam viđao vani faktički gledao kao na nestvarne a ove ovdje pak stvarne, a ja sam ih sve ušminkao do besvjesti. Definitivno sam otišao u pizdu materinu.
Ono što mi se kod istih nije sviđalo odmah bi u svojoj glavi preobratio i tad je sve bilo ok, baš kako ja volim. Svoju sam kućnu adresu zamijenio sa IP adresom. Postoji ovisnost o narkoticima, alkoholu i mnogo čemu, al isto tako ovisnost i o online svijetu. Ovdje se ne hoda, ovdje se ne stoji čvrsto na nogama, ovdje se leti svemirom, ovdje sam stvarao osobe po svojoj volji. Prava imitacija života.

to je tek faza 1

Semovamamo...kaja je druga faza...mene je i ovo uplašilo...

"O" en me ludu...

ti si virtualni bolesnik,dijagnoza malo setnje ti ne skodi---- pa makar i na druge blogove ili chateve,ozdravi....

Dobro si rekla da je to bolest, i bio sam sve vrijeme svjestan iste. A ja sam ozdravio i vratio se reali. Osobe koje viđam su stvarne i to su što jesu, a propustio sam ih tko za koliko.

evo vidiš sad je u fazi 2

(RL je život, iskra je za*ebanci*a)

ako možeš nać razlikovnost između virtuale i RL

rl ne gasim na botun (ilitiga dugme):P