neograničeno mijenjanje

Život bez novca, kažem vam, nema nikakvu vrijednost

bio sam gol

u drvenoj sobi

kad me gazdarica zazvala, objesivši se preko kuhinjskog prozora,

proturivši glavu unutra,

ta stara ružna ptičurina crnih očiju.

rekoh joj da sam gol i da što hoće

i ona poče vikati – gluha, luda baba – da su stigli računi,

da moram platiti račune.

i ja rekoh dobro, ostavi jebene račune na oknu, na prozorskoj daski

jer nemam novaca kod sebe, jer moram do bankomata

jer moram završiti priču na kojoj radim

da priča ne ode,

ali, vjerujte, uzalud je priča,

uzalud je pjesma, novčanice se čuvaju u Bibliji

novac ima vrijednost

veću od sveg znanja svijeta

zvuk novčanica je moćniji od posmrtnih zvona

gomila novčanica je jača od piramida

napokon, to svi znaju no nije suvišno ponoviti.

sjedio sam u fotelji s nogama na stolu, s Tragedijom lišća na jajima, a

ona je vikala da je došla struja, da je došla voda, da je došlo smeće

i da sutra mora sve to platiti, da pička im materina!

dobro, čovjek stvara smeće, plaća da se riješi smeća, to je u redu,

čovjek mora platiti sve što potroši, svaku kap sperme,

svaku kap vode koju popije, svaki zalogaj, vlastita govna,

avione što lete visoko iznad oblaka,

brodove što sijeku oceane,

suhi ručak tenkista,

crijevo u rukama poljevača ulica,

kurvine lisičine,

astronautovu kacigu,

političarev šešir,

novu jetru pjesnika,

štap čuvara parka,

cipele policajca,

šišanje pudla ministrice obrazovanja,

zastavu države,

zahodsku školjku u parlamentu,

žnirance premijerovog vozača

balerinine šlape.

novac, kažem, ima vrijednost.

napokon sam ustao, dogegao se do kuhinje, rekao babi – gluhoj, ludoj babi – daj te račune!

a ona me zatražila cigaretu, proklevši život i Boga – God Save the Queen!

bio sam pijan i gol, s knjigom na jajima, spreman

riješiti se lešinara, zatvoriti prozor, završiti priču o ljudskom životu,

kao i psećem životu, zamorčevom životu ili bilo čijem životu,

vratio sam se u sobu,

istresao cigarete iz kutije na stol, zgrabio dvije,

otpio dobar gutljaj iz konzerve, vratio se,

tutnuo jednu babi u kljun, drugu u njen sasušeni dlan – gluhoj, ludoj babi

zgrabivši te račune za smeće, vodu, struju, zrak, zemlju, crve, lubanje nekad lijepih ljudskih glava, kosti mamuta, glinene tanjure, amfore, naftu, arheološke fragmente, Pitagorin pi, trkaće konje u salami na sniženju.

i obukoh se spreman za stroj, i iziđoh na sunce

žmirkajući kao vampir, dovukao sam se do stroja koji je usisao plastiku, onda je tražio lozinku, da bi izrigao nešto novaca

zgrabio sam meke novčanice, nove, divne novčanice,

toplije od ženskih bedara

i moćnije od smrti

i moćnije od života

i otišao u bircuz gdje sam ugledao Bukowskog

i viknuh - Šta je, Bukowski, pizdo stara!

a on se okrenu i reče Bježi, jadniče, ili plati piće!

Nasmiješio sam se i pomislio

Jadni Hank, pogledaj ga, rošav, umoran, star i tup, s milijunom na računu

a čitav život bez kinte u džepu, vozeći folks do jebene pošte

spreman za noćnu

ustrašen pred otkazom, a od mene

traži da mu platim

hladno

gorko

crno

pivo.

život bez novca, kažem vam, nema nikakvu vrijednost.

dugo, dugo se nisam družila s Charliejem! Zlikovac prljavi!