postumno

Nađe se još uvijek poneki ljud bilo kojeg spola s kojim se svadim. Onako, jel... koliko se pikeova svađa može nazivati svađom. Uglavnom, strano mi bude i ne shvaćam pa režuckam, zajedljivo, defanzivno, kao svaki prosječan uplašen seldžuk. Obično se svadim samo toliko dugo dok ne naslutim što mi je to iskočilo na put. Nakon toga mašem repom, ne nužno iz posebne naklonosti već tek onako... lakne mi. Upoznao sam, Neshvaćanje je strah, strah je agresija.

Ako ne režiš preglasno i pomno gledaš, ubrzo se priča svede na dodavanje nove kartice. Stvor ovakav i onakav, pokreće ga ovo, antagonizira ono, ne vole bambi kekse i kad joj diraš kosu, pedantno se oblači, vuče trag iz '96... i zatim, iako rekoh da mahanje repom nije nužno znak iznimne privrženosti, zatim dolazi prihvaćanje. Pasivno prihvaćanje. Ne postaju tvoje ili tvoji, samo... poznati.

Dok je poznatog bilo manje, poznati su bili tvoji. Sada rijetko režiš, rijetko se bojiš, ali... rijetki su tvoji. Svi i nitko. Je li to zaista moguće? Griješiš. Zacijelo griješiš. Kako bi poznavanje veće, bogatije, raznolikije kriške ljudskog roda... kako bi to moglo nekoga udaljavati, podmuklo navlačiti gumenu kabanicu blaziranosti?

Nije li volja da uvijek iznova koncentrirano slušaš i gledaš dokaz nečeg suprotnog? Naklonosti, pripadnosti, interesa? Je li to možda posljedica te male porcije naklonosti za svakoga, onako, za dva tri maha repom prije no što otkaskaš dalje niz bijelu cestu, je li to... ogriješimo li se o ljudskost kad ne postavimo barikade, utvrđene crte obrane, grudobrane na koje nagazimo čizmom i prkosno branimo malu parcelu jednoznačnog shvaćanja, uređenog shvaćanja jednog svijeta među svjetovima? Fur Kaiser und Heimat. Ili fur neki drugi kurac, šta već naiđe. Za dom. Fur Elise. Za kršćanstvo. Za Našu Ideju. Onak, tek da nemaš praznu zastavu na tvrdome gradu izvješenu. Da imaš domicil. Kao što Marx reče (naravno da nije taj nego onaj pravi): To su moja načela. Ako vam se ne sviđaju, imam i neka druga.

To je kao fascinacija filmovima o mafiji. La Famiglia. Ne veže nas načelo, ne veže nas naklonost, ne veže nas ništa osim odluke da smo naši. Jer, prije ili kasnije, gledaš li pažljivo, shvatiš da se svaki sustav vrijednosti samo krije iza svojih slogana, koristi ih da bi nedovoljno pažljive, nedovoljno pronicave, premlade ili slabe uvjerio da je to... ova ili ona prstenova družina, branitelji načela. Koješta. Vučji čopori. Ništa strašno, ništa prijekora vrijedno. Udruženje za samoobranu, u debelim godinama udruženje za samopromicanje.

Ostaju pojedinci. To je autentičnije. Iskrenije. Raznolikije. I svi su tvoji... i nitko nije tvoj. Samo ćeš s nekima možda usporedo prokasati dio puta. Što je taj dio puta veći, to ćete više biti... Famiglia. Isti čopor, pa makar neki bili skloniji odvajanju. Ali, hej, ne mogu poreći sentimentalnost. Strašno se razmašem repom kad na putu ugledam neke s kojima sam prošao dio puta. I opet, ne zbog ovog ili onog, naprosto zbog istinskog štovanja duljine zajednički prokaskane ceste.

ups. klikfeler. 'tjedo samo reć auuuu@you ;)

Pike, i tebi večeras pun mjesec ne da mira?! Ni zmije, kako vidim. Imam sabljetinu! :-))))
p.s. ne "tu" sabljetinu! ufa.

haha. valjda. makar, mislim da nije mjesec već samo dioničari mene. kažu da ozbiljno razmišljaju o prodaji ako ne počnem urednije isplaćivati dividende na udjele ;D

hoćemo se i mi ovdje umjesto ondje kao i većina ovih iz prethodnih blogića? a za dionice sam doktor! :-)

De i ti odi spavat. Pun mi vas je kurac već. I punog mjeseca isto.

makegod. nisam ošo spavat, sam sam vreal iž bušije da vas zajeben onak, ka, nema ga nema ha i onda ja sad kažem: treee!

To si ti misliš! Ma vidjela sam te, al pustila nek se veseliš! :-)

e nisi! opće nisi!

je'l to priča o žužulu. prokasko je on bez kaska

je babac. što će drugo bit. i o pređi.

Jako lijepo, pajk :)