postumno

Hodao je na kraju krda. I bio je nestvarno žute boje. Oči... ta Azija zbunjuje. Nije samo pismo drugačije, pisma ljudkih lica su drugačija i čine da se osjećam kao neznalica. A eto, sada i konji. Pitomi, skloni blizini čovjeka, blagi i mirni, a nečitljivi. Lica pisana drugim jezikom. Znate, kao ono kad po licu jasno prepoznate Skandinavca ili barem znate da netko nije iz vašeg podneblja. Heh, da. Okej, da... Azija, Sherlock. Ali... u očima. Tonski jezik. Zidovi i prije prvog koraka. Ljudi koji možda nikad nećeš osjetiti. Bore upisane danima prepunim bezbroojnih stvari, a gotovo su ti sve strane. Nove. Pa i mali žuti konj. Kertag. Žuta točka u ledenoj pustoši. Nigdje ničega i žuta točka koju ne prepoznaješ. Nigdje uporišta od kojeg se može krenuti. Kao da opisuješ neznan krajolik jezikom koji ne govoriš. Tako mnogo skrušenog čuđenja. Očaravajuća senzacija.

ja bi opizdio jednu žutu crtu preko ovog bloga!

je, skroz te kontam. ja bi opisdio žutu knjižicu autoru na čelo :D

to je ona sto sadrzi fotke za osobnu i putovnicu ili?

foto vjeko uvijek isto dijeli godinama

mojmene. idem odma po dvajs komada, na ovim novima sam gadno ofucan :D

ti si promijenio droge,eh kako te sad nose lake noge:)

recesija m, recesija. namiješaš sve kaj je po stashevima ostalo i čekaš bolje dane :)

sjećam se kulušića 81 kada je đoni komentirao želju za bisom riječima,ljudi pa zar vas ne kači recesija:)pozdrav tebi

salutiram. kapa u konobi, al donesem ju posle. :)

jesam...zguglarija...:))

znači sa konobarica si prešao na konobe,jel to s konja na magarca ili je samo zbog rime nob-e:)

Men' zvuči kao kad se neko s besprijekornim vidom dočepao onog pisaćeg stroja za brajicu. Al oke je :D

svi smo mi, Helen Keller.. većinu vremena.