postumno

Sjedim ja tako, zora puca, biće dana, zanosna šefica sale izlazi iz kamp kućice Excelsior, zakrklja onako još promukla od sinoćnje premijere Ledinog jezera, osmijeh joj malo savije podočnjak, ode po plastičnu stolicu koju su dripci noćas odšutali na parkiralište, donosi mi kavu, a oronulom bradatom tipu za stolom preko puta jutarnju žuju.

Srknem kavu i otvorim skoro skroz lijevo oko (a to je ovo na koje vidim) i vidim kako teta krpom briše gubicu tipu s žujom... kurac, to su stavili špigl na vanjsku stranicu Excelsiora... nazdravim si svojom kavicom.

Ima i bočno isti takav, još ofucaniji. Ha, ovaj je 3d. Kaže:

"Dobar dan, gospodine Pike."

Pasmater. Tiš meni gospodine, pogle se, ja sam BredDiKapricorn za tebe klošaru... mlad i zanosan.

"Oooo, pa dobro jutroo, dobro jutroooo...."

iskrivim se do poda i rukujem uz osmijeh c6, poznatiji kao "pobratime, kume, srićo pikeova, Alejandro mi hijo, krvlju se bratimismo na frontu, iz škole markirasmo zajedno..."

"Jel' znate tko sam?"

upita tip krajnje neotesano i nimalo primjereno standardima Excelsiora i purgeraja kao takvog.

"Paaa, slutim ali..."

odgovorim dovitljivo i šarmantno.

"Dolazio sam vas molit da mi date Romula na šetnju... kad sam bio dijete."

Aukurac. To je izmislil sam zato da me prca da sam star. Ofucani bradonja od 100 kila s pivskom škembom je klinac koji mi je šetal boksera kad bih bio... objektivno spriječen? Mojmene.

I onda on priča na mene sa susjednog stola. Čujem di je radio i zakaj sad ne radi neg zajebava pošten svijet da su stari ko Petoknjižje. Čuvar ovdje i ondje, dobra plaća, loši ljudi, teška vremena, cure koje ne bu ženil jer neće kuhat...

A ja dišem jutro. Jutro u predgrađu Zagreba miriše zanosno. Siva betonska rugoba s heliodromom još krije sunčevu kuglu. Rondaju dostavni kamiončići. Smrdi s placa. Organski, šaroliko, mesnopovrtno. Jutro koje klizi kroz breze odgovara mirisnim kontrapunktom. A čovjek priča. Njuškam neprikriveno. Dizelski oblak mi se oplete oko vrata poput šala od svile onomad kad sam bio pogrešan i licem mi se razlije osmijeh, pa pridonesem razgovoru:

"Tamić, berba '82."

Razgovor naglo zamire. Ti mladići iz predgrađa moraju još poraditi na svojim komunikacijskim vještinama. Inače se nikad neće kvalitetno integrirati u širu društvenu zajednicu.

U redu je. Sada mogu osluškivati zvukove jutra u predgrađu.

dobro si...upio mirise zagrebačkog predgrađa..a tek ti je..36 :)

36 i poj! (broji prstiće i jedan savija na pola) ;D

bla bla. pas je romul, a ti si rem ili remo, tj. remzo. efendi pike

:D remo drk, nenaoružana i vazda opasna. moj naklon, gnadige :)

bla, bla
http://www.genspot.com/Video/ShowVideo.aspx?video_id=265647

raznježi me. taman položio prijemni za faks onomad kad si tek počinjala lupat taj link okolo... eh, to su bila vremena... :D

Dugo vec imas nick Pike, kaj te i mama tako zvala?

da mama, tako me još davno prije nje nona zvala... nego, valja mi na novu kavu. prva je bila neispravna.

aha, jesi, za ženske studije kod pusićke

ne bi, hvala, jesi ti za još jedan konjačić s nogu pa da se giba? :D

dupli, molit ću lijepo

swellegant pike :)

vazda ledenluko, vazda ;)

'oće to kad ti prekinu jutarnji kontrapunkt...