postumno

Znate, kad bi neko ponudil malu pivu i dvajs deka posebne za tekst u kojem bi opako napljuval ljubitelje retro-rustikalnih spika, bilo bi čas posla. Defetizam, idealiziranje prošloga, letargija, neukus, pasivnost, inercija, čovjek je stvoren da stremi naprijed, da ostvaruje novo... eh da.

Međutim, kao i većina prosječnih pjesničkovitih plačipički, bolujem od rasprostranjenog sindroma retroljublja. :ramenoslijeg: :ljudiserumene:

Oklen sad baš ovo? Ma bezvez. Vidil jutros Dođoš Čelenđer neki novi koji je nacrtan tak da se nama tima i takvima digne pimpekić od sreće jerbo je kopija starog prastarog tutača.

I spopada me jaka želja da se pravdam zbog male vlažne flekice koja mi je tako gledajuć to izbila na boksericama :D

Uglavnom... možda je, možda je... možda je riječ o tome da se osjeća trag, povezanost rada, organska veza. Linije retro stvarčica su... prepoznatljive. Ideja se susrela s limitacijama, s nesavršenošću alata, vidljiv je trag. Prepoznajem kako je nešto napravljeno. Nije riječ samo o autima. Arhitektura, namještaj, dizajn koječega - kroz ljudske ruke. Mogao bih to napraviti s pravim alatom, eventualno znanjem koje nedostaje ali znam o čemu je riječ. Predmeti natopljeni ljudskim vremenom.

Okružuju nas, čovjekove, čovjekastim. Linijama koje pozivaju da im damo vremena, ne linijama koje ledeno streme u neko nepoznato i nebitno dalje. Dalje. I dalje. Nesavršenostima koje otvaraju prostor za alternative.

Dakle, novi dizajn miriše na, kaj... otuđenost od rada? Sereš, pike, sereš... nda. Us-taaajte vi ze-maljskooo... akajsad. Trudio sam se. Možda smislim nekaj bolje. Inače moram priznat sentimentalnost vulgaris. Luzersku predispoziciju. Nikad! :D

Tja, sad smo u godinama kad je novo tuđe i hladno, da. Retro miriše na djetinjstvo, topli štiteći uterus, palac u ustima i mucastu dekicu. ;)

jebga, ja od djetinjstva tako. al to je zato kaj sam prije bil stariji :D

Ja b' dekicu... :)