postumno

Muha je poletjela s flašice punjenja za osvježivač. Duguljasta, neobična bočica nalik na neki parfem iz prošlog vremena, staklena... Gelsomino. Da... gelsomino. Kićena bočica puna jednostavnog mirisa. Orijent, opojnost i nevinost. Jasmin za zrak. A zrakom je vladao mrak. I emotivni rak, jazavičar brak, nevjenčani muž na brodu, brodski pod na svodu, barometar narodu, doo-doo, doo-wap ti wap... pokušava sketati u sebi, šetati u sebi, do druge sobe, ne bo narobe, i u nairobiju su sobe pune sebe, i bez tebe, a pas me čeka i autu i tko te jebe, staklenu krutu tebe, o bebe, binarnu tebe, s utorima misli poput brodskog poda s tvoga svoda i tvoju sancto nešto vodu krstim soda jer je oko mojeg broda i pruga svjetla koju ostavljam uz vrata dok se vraćam s čašom sode ne sluti na dobro i ne sluti na val i moj Walter u svjetlu dimi jasnu sjenu na tvom teškom bedru i ne mogu te zamisliti nedorečenu i vedru u sjeni na tvom bedru.

Ljutito "dobro". I zatim "zašto". Koncentrirano bezbojno.
Zbog dubokih utora u tebi. Zbog tvoje sobe koja mi se ne sviđa, misli u tišini. Zbog zidnog sata s barometrom. Kuha kavu. Šuti i prati ga pogledom. Gura dugi crveni nokat među prednje zube.

-Kad sam... mlijeka?
Toči i misli. Pali novi Walter i sjeda u fotelju, sa stolićem između sebe i nje.
U sobi je hladno i miriše na gelsomino, a ne miriše fino i on ne odgovara fino. Uštogljeni gelsomino, pravednički gelsomino.

U autu je kući. U autu je pas. U autu je zelena i plava lampica. Draga plava lampica, kao da se stari auto smiješi. Plava lampica dugih svjetala koja hvataju polusuho bilje uz zavojitu lokalnu cestu.

Razgovaraju opet, danima kasnije u zabačenom postsezonskom kafiću u s konobarima zatečenim gostima, ženom sa sofijolorenastim JASAMINKOGNITO! sunčanim očalama i prosjedim međedom s ruksakom za fotoaparat kojeg ne davi đelsomino blues male sobe i priča preko većeg stola i nije gol od pola preko hladnoćom primjereno modificiranog spola do nuoh bez postola.

Prepriča joj dijalog, neko online chat koketiranje u šali tamo daleko u njegovoj zagrebačkoj štali, no traži način da joj ne laže, a da joj ne kaže. Nije ničime zavrijedio pravo da ju ispravlja, popravlja, prepravlja. I ne želi to i ne vjeruje u to. Volio bi je položiti natrag u njeno malo jezero mirisa jasmina, da plovi dalje istim pravcem i brzinom. Neće uspjeti, jer s ženama to nikome nikad ne uspijeva, ali nastoji... biti što bliže toga. Jer ne voli da mu pod slikom piše babaroga.

Pošten i jeben, to je sorta, rasprostranjena pederska sorta obična kao čokoladna torta. Niže riječi. On voli mnogo toga na njoj i mnogo je toga taman njegov broj i u priči izostavlja, čak zaneseno zaboravlja taman noćni znoj. Rječito kiti vlastitu sliku rujući ka izlazu nalik vazelinom namazanom biku.

-Koja je razlika legnem li tebi ili nekom drugom?

Tako je nekako rekla neka žena usred koketiranja i šale. Neka koja mu je i gotovo nepoznata bliža od ove. On je majmun koji s grane krade ukrase na torti. Da mu donesu novi miris ili da zaigrano gricka neku svjetlucavu kandiranu trešnju – ili neku grešku na glazuri. Čudan pramen u frizuri. Kost na boku. Kapilaru u oku.

Oprosti mi, pape.

A velik sam majmun da glumim majmunčića. Kako sam to naučio biti tako pohlepan. A nisam bio. Imam liniju korektnosti (trag pod levom miškom), ne zahtijevam i ne lažem. Valjda. Osim mišlju. Djelom. I propustom. Ali riječju – a ma nikad. 1/4. Hej, 1/4 nije loše, vremena su teška!

U konačnici, čak je i ta samokritika sve samo ne nesebična. Veći ulozi su znali nositi veće, slasnije kriške kolača. Igra je bila bogatija. Pogibeljnija, intenzivnija, napetija, provokativnija, poticajnija. Rjeđe je morao prebirati po tipkama misli nabadajući neki mršavi lajtmotif s dva prsta kao da održava ravnotežu na balvanima u rijeci.

Dakle, zašto ne? Možda je postao pesimist. Prvo što vidi su minusi. Dapače, kao da s vremenom sve više razvija apetit na njih. Faličnofag. (Jel to falus+faggot?, vjerojatno bi komentirala *) A možda su u šumi.

Možda se uskoro isceri i razmakom među prednjim zubima nanišani posred neke naprsle glazure pa se polako otisne u lastavicu, u inat sigurnosti i mlakim bočatim vodama krcatim osrednje mudrima i nimalo junačkima. Gužva je. Prokleto prenapučeno. I sve dosadnije. A onaj portret iza zastora u konobi ga počinje plašiti.

viš' malo...dvoje istrijana ne spava...hahahaha...neka čudna noć u istri ?

'ajd dobro..ti si ovdje istresao moždane vijuge...ja na mail-u...to baš ispalo fino..da si ne smetamo...hahahahaha

Negdje usput, s razlogom ili bez, počeo se pitati: "Zašto?". Ta mu je misao dodirivala svaku stjenku mozga, da bi nakon nekog vremena nestala. I kao da je nestala neka teška bolest. A onda se pojavilo: "Čemu?". I silno je poželio da minusi postanu plusevi. Kao jamstvo za bilo što. :~)

http://www.youtube.com/watch?v=uO4A6xx65WU

eh. dobro jutro, djeve. :) (naravoučenije: ako piješ, ne kucaj) ;D

PS... @injez: actually, way more like http://www.youtube.com/watch?v=FFIVPRWT-t0&feature=related ;)

Slučajnost u koju ne vjerujem, il neumitna sudba i desi se da moj ženski blues susretne tvoj muški blues na ovoj bjelini jasmina. Mogao me staklenu zgazit kamenim kopitima ne trepnuvši al nozdrve mu okrznuše grane teške i snagu mu pokori moj miris opojni što mu se ureza u kodove za buduće godove. Utopih se u očima prepunim čežnje njegov škorpiona otrov postade mojim venama okov i već je bilo kasno da se ne zaljubimo strasno.
Al nepremostive razlike jaz prijeti kao crna rupa sraz. Zavaravam se da će zmaja krila i miris jasmina rastjerat tamu nepreglednih dubina :((((((

oho, baš vam riječi lijepo plešu, s mnogo ritma i patosa, al nos kamen-kopitara nije na top listi njegovih dara, a od zmaje čuva još samo hladno jaje ;D

možda su u šumi...a tko leži ,ne bježi..lako je tebi.imaš psa i auto i u autu psa...kad piješ ne kucaj!

štajesjes, bolja opcija od auta kojeg je pojel pes ;)