Portret u plavom

vrhunac glupe, tupave bahatosti ( nekad se bahat može biti sa stilom s dozom samoironije) je
masakrirati tuđi tekst ili ga preinačiti kao kad se ispravlja školska zadaća.
ako je glupavo čemu reagirati pitao bi se slučajni putnik namjernik.
iz fore, iz dosade, iz elementarne pristojnosti, kulture, zeke-peke ili iz čistog zdravog razuma.
iz svih razloga.
i opet se dođe na isto.
baba unosi svoju, ovaj put blentavo neuračunljivu intervenciju u berezin tekst jer " ona zna bolje"
blentača čak nije ni duhovita, tupača čak i da je iz čiste zezancije tipa: milinović, minđa, pinđa, pinđur, dijaspora i sli.
ni blizu, ni zeru, ni trunčice veze s vezom.
berezin je napisao svoju pjesmu. koji k. ne napiše svoju. džaba joj ta ko fol geg-intervencija s nabacanim frazama i floskulama. to nije to i ne treba biti. čak i kao ruganje je pretupavo jer se i rugati može sa stilom.

kad baba, marta ili staljinova napiše tekst koji vrijedi u smislu nenabrajanja besmislica i ima neku smislenu formu, maltene se svi obradujemo i pustimo, nek žene imaju svoje klaunove, tramvanje, čeprkanje i šaranje po leđima i big dil. lijepo ili nelijepo, ali je njihovo.
ali ta stalna želja da kad na nekoj nesvjesnoj razini nanjuše nešto dobro, onda se javlja ta regresivna želja za intervencijom, ispravljanjem.
ko da su sve tri izišle iz staljinističke škole recepcije bilo kojeg umjetničkog teksta.
bez obzira koliko i što srale, ovdje su se pojavljivali tekstovi bolji od slubenik antologijskih zbirki bilo poezije, bilo kratkih priča. ako tupače čitate i pratite našu, a i svjetsku poetski i proznu scenu, vidjele biste da berezinovo pisanje, pisanje zeleneruke su u vrhu.
je li njihovom uhu nešto zboni, nosu miriše, prstima glatko ili hrapavo, ustima slatko ili slano, jebga, razvijte čula pa ćete vidjeti, čuti, osjetiti.
samo, vidi se, nisu skužile osnovnu stvar, ne ulazi u tuđi tekst svojojm nemuštom retorikom, napiši vlastiti nemušti tekst.

i nikakav ironična ko fol zajebancija-odgovr vas ne može izvući od čiste tupave gluparije koju radite.

staljinova da živi sto godina ne može pisati kao ja i ne treba. objašnjavajuća proza nije moj stil, niti je arhaična njen. ja njen ne mogu koristiti kao predložak jer mi nije zanimljiv čak ni za zajebanciju. martini pjesmuljci su pjesmuljci, ali su njeni i sve pet.
ali da se baba sa stilom pit-pul terijera kojeg je bog podario brzinom slaganja zavičajnog bijesa uklopljenog u kritiku politike uopće usudi ( čak ni blog-naciveseljaci stil nije opravdanje za takvo što) uopće usudi ulaziti u berezin tekst, eee, to je mei situacija u kojoj se zasramim umjesto nje..

kako ne vidi tupavost tog čina. ponavljam ni kao enfanteriblovska regresivna zajebancija nije fora, već tpo-glup-bezvezno, bespotrebno....

resume: glupo-tupo-blesavo

naravno, tu je i adeline koja više ne piše na ovom mjestu

ne serkajte, tuke, tjednima vas nitko ne spominje i ne izdržite
pa vam čovjek mora dati malo zamaha

ali, ovo vam je tupavo i vi to znate, tupo, bespotrebno tupo i glupo

meni je žao što staljinkino pisanje nije napeto, meni nije
i žao mi je što ne mogu lagati
jbg, je, ali objašnjavajuće pisanje nije moj đir
ali, brate mili, pustite ljude, kakao vam nije nugodno, jebate

tupa marta napiše dva pjesmuljka i mi svi sretni,
baba nareda dva tri stiha bez neurotike i svi sretni
staljinova napiše nešto ban: osuda-objašnjenje-osuda-krkanje i svi sretni

tupače, odijelite pisanje od zezancije
mogu svaku vašu parafrazirati otrovnije od sve tri zajedno, ali glupavo, tupavo, ne da mi se

tupo, tupo i glupo

dajte, blente, smiješne ste, nitko vas ne spominje, mir bude par dana i onda opet počnete
meni ne smeta, pročitate sve, pratite sve, tuka staljinova čak špijunira što pišem na blogeru.hr
jel vam to treba? tuke
ali, što serete po drugim ljudima, budaletine

ne izdržite sa stilom, ne izdržite
i to je to