postumno

Djevojčice su se tiho igrale na tepisonu, a Goran je odsutno nabadao po internetu, izvaljen na kauču s laptopom. Nakon nekog vremena zaključi kako mu sada već jako treba cigareta. Prekorači Ivu, koja je kvrcala po mp4 playeru i nasmiješi se maloj Danijeli. Četverogodišnjakinja se igrala Barbikom. Na TV-u su se vrtili crtići, no činilo se kako nitko ne obraća pažnju na njih pa uhvati daljinski i isključi DVD. Odloži daljinski na klupski stolić uz mobitel i gusti od kruške, ugledavši krajičkom oka Jacu koja je zaskočila ekran i uz nervozno smijuckanje replicirala Spužva Bobu. Iva dohvati upravljač i iznova pokrenu crtiće prije no što je izašao iz sobe. Bravo mala, pomisli dok je prelazio tamno predsoblje do Silvijine sobe. Zapalio je cigaretu u mraku i nadlanicom neznatno odmaknuo žaluzine kraj radnog stola. Na prozorskom staklu se odražavao žar cigarete, dio njegovog lica i svijetao kvadrat vrata sobe u kojoj su se igrala djeca. U susjednom je dvorištu starica uzimala po nekoliko cjepanica drva s gomile kraj panja i zabijene sjekire i pognuta ih polako unosila u garažu, praćena mršavom mačkom. „U vrtu je sjekira, na krovovima dimnjaci…“ Linija u Silvijinoj sobi neurotično je naizmjence žmirkala indikatorima CD-a, ekvilajzera, glasnoće… Pružio je ruku s cigaretom i srednjakom taknuo tipku obrubljenu plavičastim svjetlom. Aznavour se odmah počeo žaliti na današnje žene. Silvijin djed se uspinjao stubama iz garaže. Slušao je kako užurbano priključuje lijevu nogu i zatim desnom korača na sljedeću stepenicu. Kroz predsoblje je u susjednoj sobi vidio Silvijinu malu sestričnu dok se igrala s lutkama i ruke njene sestre koje su „hodale“ s Kenom.
Trgnuo se kad je deda Ante kliknuo prekidač i progovorio još iz predsoblja, glasno i vedro, kroz smijeh: - O, pa tu se Aznavour sluša!-
- E, nego šta… - odvrati Goran, misleći kako je i njega pomalo zatekao CD u Silvijinoj liniji.
- A ona je…? – upitno se osvrnu deda Ante mašući kažiprstom prema vratima.
- Je, je, gubi se tamo po faksu umjesto da je uz nekog tko sluša poštenu glazbu…
- O, pa morat ću je ja izgrditi kad se vrati… -smješkao se Ante – a znate, ja vam baš ovu njegovu nekako volim… pravo kaže, nekoć je s ženama mnoogo lakše bilo. Razumnije su bile, da, da…
Goran se prisjeti obiteljskih fotografija koje mu je Silvija davno pokazivala dok su prašnjavi i znojni krajem ljeta navlačili kramu na tavanu obiteljske kuće kraj Šibenika. Djed Ante je bio visok, svjetlokos, velikih plavih očiju, širokih ramena i toplog osmjeha. Osmjeh je ostao, „socijalnim zubima“ u inat. Nije bilo teško povjerovati da su žene nekoć bile bitno razumnije.
- A što da vam kažem, meni se čini da su i u 90-tima bile razumnije… – izleti Goranu uz namigivanje, no odmah se pokaja, misleći kako bi ovo moglo krenuti u krivom smjeru na više načina. Međutim, Ante je na tren zaplutao negdje kroz prošlost i samo ga blago taknu za rame posežući za prozorskom kvakom. Ante nije pušio.

Silvija je stigla desetak minuta kasnije, ovlaš ga poljubila skidajući naušnice, izvukla golemu drvenu iglu iz kose, pripalila i sjela na rub stola izuvajući cipele. Isključio je CD i s dovratka promatrao kako djeca simuliraju grljenje i ljubljenje lutaka lupkajući njihovim licima jedno o drugo i aproksimirajući grljenje njihovim ukočenim plastičnim rukama. Barbie i Ken bi bez daljnjeg trebali dobiti glavne uloge u epskoj ljubavnoj priči novog milenija.

a kuiš i to,.. mislim gle; kajaznam,. ono neee, znaš ne, mislim daaaj, pa kaj ne,neenee, joj pa da, pa kuiš, pa to je, to bas je,toto toje, a mislim daaaj, kuiš:D

a e.

je. ak naidjes na fjakastog. ak pak ne, kuiš ne:)

hm.

zanimljivo....