postumno

I kad su se prvi puta vidjeli nakon njenog povratka puno je pričala o dečkima s plaže i tajlanđankama punim boleština koje se smiju i plaču jednako često kao i svi svugdje jer je sve to pitanje kalibracije nulte točke iznad koje je smijeh i ispod koje su suze i razmetala se kako su joj sad dobre noge jer je propješačila puste kilometre a ja sam se iskosa gledao s onim dalmatinerom kojeg nisam smio tuć jer bi me zatukla a nisam bio siguran bi li jako vikala na njega da me pojede i tako smo krivili njuške jedan na drugoga i ocjenjivali gdje je nulta točka a ona je zadrvila da mi polije tijesto umakom od ukuhanih suhih šljiva s mnogo papra i ja sam bio očajan jer ne volem austrijanerske pošećerene salate ni anglicke marmelade na lubinu ali bio sam prilično gladan i reko preživjet ću to lakše nego alternative i bilo je jako dobro i nije opće bilo slatko i bilo je jako a mislim da je bilo jako zato što su se negdje u mojem crtić viđenju umačne problematike crni papar i suhe šljive vijali žutim keramičkim tanjurom kao kraljević marko i musa kesedžija. u tome je cijela stvar. :D

ode pajk u nadrealliste :)

dobro da si ziv osto:))