postumno

Kad je Petar tog jutra ustao, nad kavom se prebirući po mislima smješkao. Ponekad se čini da je nestašni svemir doista sklon ljudima i ponudi im skriptu baš kada počnu osjećati da su u nekoj temi izgubljeni. Prošao je komad puta kao raspuštenac nakon prvog braka, odradio prvo ono za što je prije braka bio premlad, loveći nabrzaka, pimpekom naprijed, figom u džepu, osmijehom čovjeka koji se ludo zabavlja na vrtuljku u lunaparku. Zatim su se neke počele izdvajati i činilo mu se kako je to sasvim okej. Ipak, iako se pojavila i jedna do dvije priče koje su polako na pročelje montirale natpis „Veza“, naprosto ih je nasilno razvalio čim bi mu u stan počeli stizati fikusi i četkice za zube. Žene su mu objašnjavale da je očito gorko ranjen u braku i morao bi potražiti psihološku pomoć ili bar pročitati neku od knjiga koje preporučuje Oprah Winfrey, a zabračeni vršnjaci uz perverzan cerek dizali šape na high five, snatreći o pregolemom razvratu i sretnom vječnom petarpaniranju. Sučeljene bedastoće su se skladno neutralizirale.
On sam obično bi govorio kako nema ništa protiv veze ni braka, ali i ništa protiv soliranja. Činjenica je bila da je iskusio i jedno i drugo, a vremenski odmak ostavljao je trezvenu sliku kad bi se emocije trenutka utišale. Nije ga više uzbuđivao razvrat. Ruku na srce, nije ga nikad previše uzbuđivao, no probao je. Neposredno nakon braka libido mu je divljao i dopustio si je da prođe komadić tog puta, pomalo mu je bilo neugodno što to nema u životopisu. Pokazalo se da je ustav te pokrajine pisao Bukowsky, a ne Henry Miller. Osamljenik po prirodi, koristio je internet kako bi degustirao priče koje su bile što je moguće dalje od staza na koje je rođenjem, prirodom i odgojem posađen. Novog i poticajnog je bilo malo, napornog, čemernog i nezanimljivog mnogo.
Prve veze su bile s eteričnim pomaknutim mladicama koje su lebdjele daleko nad zemljom. Odgovaralo je to njegovoj romantičnoj prirodi. Izuzetost od normi. Svijet mašte Walta Disneya. Nepal, Ganges, Brahmaputra, Ramajana, Kama Sutra, daleki svjetovi o kojima znaš malo ili ništa i gradiš proizvoljno na zakupljenoj domeni. I egzistiraš u vakuumu. S okusima cimeta i vanilije, kusaš svijet koji crtaš. A zatim su ga počele iritirati granice. Neki su ljudi maštoviti. Dapače, ima ih puno. Ipak, kad samo dvoje maštovitih mašta, granice teritorija su bolno tijesne u odnosu na sve što je izmaštao, ali i iskrvario svijet.
Prva je reakcija bila refleks. Slegneš ramenima i primijeniš hedging, uzmeš dionice u tri ili pet priča, ali tako ostaješ izvan svake i samuješ sam umjesto udvoje. Nije neki pomak.
S druge je strane krajičkom oka motrio poznate koji su pljunuli u šake i zaorali u ovdje i sada, no oni su uzgajali komplete iluzija koji su bili tek drugačije aromatizirani. Nekako je u tom vremenu negdje na placu u Utrinama naletio na bivšu ljubavnicu i kasnije s njom povremeno odlazio na kavu. Dojmila ga se ta žena, sada gospođa u braku, činilo se kako vrlo trezveno vidi svoje odabire, ali ipak nepokolebivo ustraje. Sidrište su joj bila djeca, no nije spadala u krdo prozacoidnih manijaka koji tepaju djeci i odlučuju da više ne vide ništa mimo njih. Pojavila se i druga žena koja je također imala djecu i prihvatila se posla i majčinstva i to van braka.
Teorija je poprimala praktične obrise. Ovdje i sada je bilo teško, najčešće iscrpljujuće i s rijetkim nagradama. Bilo je primamljivo njegovom organu za plemenitost i čast i činilo se kako je to „just what the doctor ordered“. Antidot za nekog tko je godinama refleksno širio svoj komfor i granice Nezavisne republike Ja. Ono što ga je plašilo bila je činjenica da nema kondicije za ovdje i sada, zahirio je na mekim jastucima samoživosti. Pamtio je vrijeme kad je bio spreman voljan i sposoban zagristi u jednu točku poput terijera i ne puštati ali to su sada već daleke uspomene, a izgledi da je trud jalov nisu manji od onih u kraljevstvu samotnih, samodostatnih ptica.
Uz konzervu ili dvije pive u par je navrata slušao inserte iz života koji je sada živjela mala plava fajterica. Smijala se kako često kod muškaraca osjeti sindrom princa spasitelja koji će, eto, uletjeti na svom bijelom golfu i izbaviti je iz nesretne pozicije samohrane majke, a on je mislio kako možda samo žele spašavati sebe iz vakuuma komfora. Bilo je nečega u tome. Ako ne znaš što bi radio, skočiš u vodu. Tako ne moraš misliti što bi radio, nego plivaš, ali kad imaš neku godinicu u dupetu znaš da plivači jednako čeznutljivo pogledavaju u nebo kao što ptice gledaju u površinu mora.

Digresija. Može se dogoditi da netko letimice baci pogled na Petrovu metaforu koja suze mami i ovlaš kaže: „Mislim da je iz metafore razvidno kako je prirodni nastavak priče da sklopiš krila i mazneš ribu pa uzletiš natrag“, ali na to se Petar neće smijati i neće to čak niti zapisati. Ipak, nagnat će ga da se oštrije zagleda.

Tako se kalio čelik. To je bila neka socijalistička propagandna priča. Uzalud se pokušavao prisjetiti. Ostao je samo naslov. Naručio je dostavu. Petar nije kuhao. Nije ni pomislio na metaforičke produžetke toga dok je odsutno grickao pomfrit zagledan u monitor. Bi li zaista pred svaku krišku užitka trebalo svjesno stavljati porciju muke da postignemo intenzivniji okus? Činilo se kao nešto što nadilazi ljudske odabire. Prirodno je tragati za minimiziranjem rada i maksimizacijom rezultata. Može li čovjek uopće uživati u naporu? Ali zaista u naporu. Ne u mrkvi koja leluja negdje deset koraka dalje.

Možda se može uskladiti priroda i… i društvo. Ako s lakoćom postižeš da nisi gladan, možeš postaviti ciljeve dalje. Povećati svoje apetite. Jebiga, traganje za komforom jest prirodno, ali drugi je faktor to do kuda seže tvoja glad. Nisi preispitivao hipijevske ideje skromnog nužnog minimuma, a tu ima jebenog prostora. Poželi više i porcija muke bit će servirana FOC. Kako se uzgaja ambicija?

Pavao i Marija sjeli su na zadnji odjeljak iz čiste zajebancije, da ga pogledaju iz trećeg lica. Prijekorno su ga gledali. Djelovao je kao bijedni izrod otuđen od radne etike. Luftšpancirer. Pizda gnjus i truba. Površan i lak, fudbal kokakola i pinkflojd.

„Šta me tako gledate, tako mi je grah pao! I ja bih rado da mi je teško!“ – pobunio se, premještajući se nelagodno s noge na nogu oborena pogleda. „Za koji kurac da se borim kad me više niš ne fascinira?!“

Pavao i Marija prijekorno su gledali odmahujući glavama. Došlo mu je da ih pobriše.

Ti ne trazis komentar na ovo, jel tako...jer, ovako je dobro kak si zapisal...

kae kae...godinice stisle..pa se lamentira...o kako je teško biti star a tako mlad:))

Za ovakav blog je potrebno 2 klika, paste i copy

libido mu je u kurcu, zato se fotošopira
umjesto da se tetovira...(bit će već duže vrijeme)

Pajk, kad bi ti bio moja princeza, ja bih bila tvoj princ!

evo vidi nas...sve se divimo djelu...umotvorini, a poneko i liku...oš klub neki osnivat?))

:) odmori, brzo ce te proci. :))

i ja uopce ne mislim da ti je lakse. uopce. mozda (sada) imam bas onako pravi omjer ups&downsa naspram nekog flat ratea. ono sto ti imas su mogucnosti. a to su ti golubovi na grani. a golubovi seru vise od vrabaca:P (zakopaj ga dublje, styx, zakopaj:))

a možda su uopće sada baš eventualno u šumi ako ne i u šumi, stiksa. ;D a viđe ova kevtala na osobnoj osnovi, ccc. Petar pobogu, ne Pajk! Alo, Pavo, Marice, evo vam ekipe za belu! nda. Jane Pravednica ima golf i nudi se da me naguzi, donče podjebavka... dobro je, svemir je u ravnoteži, samo je voćna kocka izgleda od prekjučer. Stisnut ću zube i junački to podnijeti. :)

:*

dobra priča..samo me zanima zakaj nije zbrisal P i M..

znaš da se je ubiti jako teško, lakše je mrtvacu živjeti nego se živom ubiti, samo nemoj biti kao ja!

e da. mene je svojedobno nemalo razočarala spoznaja da ne mogu pobrisati corta ingleziasa. od tog samospoznajnog trena, više ništa nije kao prije.. :))

Uh, ah. pajebamuušljivitronogijazbaczaovu, jel vidite kaj je pravi komentar. pusa i bok. autor odma sretan ko goveče, osjeća se voljeno paženo i maženo a vi si ionak mislite kaj si mislite a njega ko jebe i svi su sretni. nadalje, prihvaća se i komentar "o". To je sisa pritisnuta na monitor ali još s kolegom habijem radim na standardiziraciji i usvajanju istog kao međunarodno prihvaćenog simbola. Jezgrovito, nabijeno emocijama i uvijeh pogađa u srž problematike. A ne da se ja umaram i okolo po guglu tražim jel Corto Maltese ikad nadošo na to da jebe mater Huljijuiglezijasu. :o